Šef misije OSCE-a u BiH Jonathan Moore otvoreno se svrstao na stranu protivnika revizije presude protiv Srbije, čime, htio-ne-htio, daje opravdanje srpskim političarima za nelegitimnu krizu koja je nastala zbog legitimnog zahtjeva da se utvrdi puna istina i odgovornost pred Haškim tribunalom.
Jonathan Moore još jednom je pokazao da je sasvim zasluženo dobio nagradu Narodne skupštine Republike Srpske u „paketu“ sa Radovanom Karadžićem, Momčilom Krajišnikom i Biljanom Plavšić.
Doduše, Moore je pod pritiskom javnosti odbio primiti nagradu. Međutim, on je tu nagradu potpuno zaslužio, a sinoć gostujući na TV Alfa i dodatno opravdao.
Njegova argumentacija protiv revizije pred Međunarodnim sudom pravde identična je argumentaciji Milorada Dodika. I pred pokretanje revizije presude u predmetu BiH protiv Srbije za genocid, Moore se jasno izjasnio protiv, a njegova argumentacija zasnivala se na dva stuba: prvi je da agent Sakib Softić nema pravnu legitimaciju da zastupa BiH i, drugi, da ne postoji saglasnost sva tri člana Predsjedništva za pokretanje revizije. Da se Moore pitao, ne bi bilo ni prve tužbe koju je BiH pokrenula protiv Srbije 2002. godine.
Naime, i tada je srpska strana bila izričito protiv tužbe, a i mandat Sakiba Softića izdejstvovan preglasavanjem protivno volji srpskog člana Predsjedništva BiH. U tom pogledu ništa se suštinski nije promijenilo, osim donekle hrvatske pozicije koja je u prijašnjem sporu bila manje-više neutralna, dok je u aktuelnom kamuflirano stala na srpsku stranu.
No, u sinoćnjem nastupu Moore je proširio argumentaciju protiv revizije i uveo u igru još jedan faktor – političku procjenu. Rekao je da reviziju nije ni trebalo pokretati ako nije postojala garancija da će biti uspješno okončana. Moore na ovaj način ponovo podgrijava vještačku i neetičnu dilemu da li je potrebna tužba protiv Srbije za genocid, a sama ta dilema ili kolebanje predstavlja kolosalnu pravničku, političku i etičku grešku dostojnu najstrožije osude, pogotovo što Moore ispred etičkog principa stavlja pragmu i što sugerira da se revizija trebala pokrenuti samo u slučaju da postoji jasna garancija za uspjeh.
Čak i u slučaju da je bošnjačka strana imala procjenu da će revizija 99% biti odbačena, a 1% prihvaćena, i u tom slučaju je morala pokrenuti reviziju i iskušati taj 1% šanse da se dođe do pravde i istine. Revizija je opravdana i legitimna bez obzira na njen ishod, bio pozitivan ili negativan, ali politička kriza nastala pokretanjem revizije, a koju Moore svjesno ili nesvjesno svojim stavovima rasplamsava, nije ni opravdana ni legitimna.
Takve tvrdnje, osim što su u potpunosti nemoralne, također predstavljaju direktno stajanje na stranu onih koji su uradili sve kako bi spriječili da se istina o zločinima u BiH uopšte i sazna do kraja.
Što se tiče „argumenta“ o tome da li postoje nove činjenice da bi se aktivirala revizija, ni taj „argument“ Jonathana Moora apsolutno ne stoji i on služi kao alibi da se po svaku cijenu odustane od revizije.
Dokle god postoji bilo kakva mogućnost, čak i najmanja, za utvrđivanje istine o zločinu, nužno je iskoristiti svaku moguću priliku. Tim prije što je poznato da su u nekim ranijim suđenjima, prije svega Mladiću, Karadžiću i Beari, isplivali na površinu važni dokazi koji opravdavaju postupak pokretanja revizije.
Nema sumnje da Jonathan Moore razmišlja srpskim mozgom. On se pita kakve političke posljedice može imati revizija, ne pitajući se kakve posljedice može imati odustajanje od revizije, za bošnjački narod, kao žrtvu genocida, i za budućnost ovih prostora. Kao šef misije OSCE-a Jonathan Moore u prvom planu mora imati mir, a njega je apsolutno nemoguće izgraditi na lažnim temeljima. Jer nijedna politika bez morala nema budućnosti. Pokretanje revizije predstavlja moralni imperativ, dok kriza nastala podnošenjem apelacije predstavlja politički hir, i to se nikako ne može izjadnačiti i dovesti u istu ravan kako to pokušava učiniti Jonathan Moore.
Pravednost nije samo stvar pravosuđa, odnosno institucionalne strukture kojom se pravednost može ”osigurati”. Pravda ovisi i tome imamo li ili ne – kao pojedinci, ali i kao društvo – razvijen osjećaj za pravdu. A taj osjećaj za pravdu, svojim stavom Jonathan Moore sasijeca u korijenu.
Slobodna Bosna
