Opravdat ćemo očekivanja onih koji u KNS-u vide plamen nadahnuća

373
Jusuf i Ibrahim

Razgovarao: Jusuf Džafić

SAFF:Gospodine Osmanbašiću, možete li da nam u kratkim crtama predstavite Udruženje KNS – kada je osnovano, koji su njegovi ciljevi, ko su njegovi članovi i sl.?

Udruženje za Kulturu – Novo sarajevo (KNS) osnovano 2002. godine od strane, uglavnom mladih koji su u sebi nosili širokogrudi odnos prema umjetnosti, kulturi, prema svakom obliku kreativnosti, sa plemenitom željom da se manje afirmisanim, a talentovanim kreativcima pruži podrška i mogućnost afirmacije. Faktički ta ideja je zaživjela u grupi mladih entuzijasta sa kojim sam sarađivao na pozorišnim predstavama 2000 godine, a koje su izvođene pod nazivom “Muzički teatar 2000” u prostorijama Mjesne zajednice “Grbavica 1”. Izvođne je i muzička predstava “Izlaz”, a koju sam napisao 1988. godine, a bavi se temom suđenja roc'k'en rollu. Uzgred, ni danas u Sarajevu ne postoji scena za muzičke predstave, pored tolikih načelnika, gradonačelnika, ministara i premijera – mi smo im praktično dokazali da je po tom pitanju bitna dobra volja, dakle, ljudski resursi, kreativna energija, a ne materijalni i finasijski kako se želi javno predstaviti i opravdati nečasan javni angažman.

Ciljevi su i danas isti kao i u početku – da je udruženje otvorenog, a ne zatvorenog tipa; nema elitizacije, nema preferiranja osnivača ili aktivista udruženja u odnosu na nove članove, pa čak i naše saradnike. Mi ne insistiramo da naši saradnici postanu članovi udruženja – i mi već godinama sarađujemo na raznim projektima i angažmanima sa prijateljima prema kojima nemamo nikakvih barijera i rezervi, jer nisu članovi KNS-a. To je čista formalnost, jer sticanjem članstva u udruženju ništa se ne dobija – osim članske kartice; jer samo kvalitetom u pogledu kreativnog izražaja i angažmana na temelju opće priznate uviđajne komunikacije stiče se povjerenje u naše udruženju. Naši ciljevi su paraleno usmjereni prema društvu i pojedincu. U socijalnom kontekstu – da podržavamo, prije svega, osnovne moralne i humane vrijednosti pri komunikaciji i angažmanima – jer smatramo da osim što treba njegovati kreaciju treba afirmisati i humanizam. A u kreativnom kontekstu – da se podrži autorska kreacija koja je, u osnovi, oslobođena primarne zavisnosti od materijalno-finasijske kalkulacije, što je često vezano za pretenciozne ambicije za sticanje afirmacije i slave, a što često nema srazmjeran kvalitet u autorskom djelu.

Naši članovi su uglavnom pisci iz BiH i dijaspore – jer nemamo materijalne i finansijske uvjete da bi realizirali projekte za deset sekcija, koliko je, s vremene na vrijeme, djelovalo kroz KNS. Naši članovi su iz cijele BiH, a našim članovima u dijaspori smo, uglavnom, jedini kreativni link ili most sa domovinom.

Mada su to naši uspjesi, aktuelno stanje opće društvene nebrige je ipak deprimirajuće – ali to je vještački kulturološki vakum onih koji ne vole ovu državu, te stoga, nažalost, neke NVO organizacije, među koje se ubraja i KNS, nadomjestuju svojim entuzijazmom i požrtvovanjem ono što država, tj. njene institucije, svjesno ne radi, naravno na neki simboličan način i u granicama realnih mogućnosti. Teret koji pri tome pojedinci nose u ime općeg dobra – nije na meni da opisujem, ali sigurno da će doći vrijeme kada će se i o tome pričati i pisati u javnosti. U ovom vremenu je bitno da se, prije svega, mladi kreativni talenti usmjere u konstruktivnom smislu i da produciraju djela koja trasiraju put općeg društvenog prosperiteta. Ako se iz Sarajeva i BiH protjeraju pisci, slikari, muzičari, glumci, režiseri.., a i humanisti – nestaće i BiH i urušiće se Sarajevo – sami od sebe, desupstancionalizirće se i postaće nešto drugo bez ijedog ispaljenog metka i granate – a suprotno nam je poznato, dakle, mogu rušiti koliko god hoće, ali dok su u Sarajevu i BiH kreativci i humanisti posao mračnjaka i mizantropa je osuđen na propast.

SAFF:Svaki početak je težak, bez obzira kada, kako, gdje, zašto, s čim nešto počinjete da radite. Stoga, kakav je bio početak KNS-a? S kakvim poteškoćama ste se na početku susretali, te kako ste ih prevazilazili?

Mi smo kontinuirano bili i ostali – pod prismotrom i pritiskom, onih koji su se dokopali fotelja, vlasti i društvenih privilegija nakon fizičke agresije i genocida nad mladom Republikom BiH, i sad nas raspamećuju u ovoj nametnutoj “dejtonskoj luđačkoj košulji”, indolentnošću se svrstavaju na strani duhovnog genocida koji se provodi u Sarajevu i diljem BiH; a koji svakodnevno rezultira propadanjem kulturnih institucija koje simboliziraju državu BiH – i njen su temelji krov. Tu se nije ništa promjenilo od 2000- te do danas. Tad su nas obmanuli oko evropske orjentacije, a nastavljena je pljačka i natezanje oko ovladavanja društvenim resursima. Mi imamo posla sa megalomanima koji ne prezaju ni pred čim da zbog samodokazivanja unesreće milione ljudi. To je ozbiljan problem i smatram da kada neko kritikuje ovo naše društvo, političare i vlast općenito – da polazi od relevantnih općih premisa – već od katastrofalnih pojedinačnih slučajeva, što za posljedicu ima samo smjenu ljudi, a ne i promjenu društvenog kursa – jer se manipulacije nastavljaju.

Dakle, mi nismo u situaciji da možemo “prevazilaziti naše probleme”. Problem komunikacije nevladinog i vladinog sektora je kontinuiran i ne vidi se rješenje. To je ispolitiziran prostor do maksimuma. Nema čime se ne služe i jedni i drugi da bi se dobio novac iz budžeta. Naročito u zadnjih par godina je jasno da postoji samo jedan kriterij da se za projekte dobije ozbiljna podrška institucija – “može sve i šta hoćeš ali samo da je naopako”. Što se tiče finansijskog djela – koliko je meni poznato, nijedna NVO ne dobija više ozbiljnu podrku vlastodržaca ako nije programski pod kontrolom. Stoga KNS zadnjih nekoliko godine nema NIKAKVU ozbiljnu podršku institucija društva – jer je očit trend dekadencije vlasti i njihovo otuđenje od naroda u zadnjih par godina – a nebriga oko institucija kulture je očit pokazatelj da je na sceni dehumanizacija Sarajeva i BiH – jer je svakim danom sve više beskućnika na ulicam glavnog grada, pasa lutalica koji teroriziraju građane, bjesne djece naprasnih bogataša koji divljaju po cestama, kao i velikog broja djece kojima roditelji ne mogu da obezbijede osnovna sredstva za normalno djetinjstvo i školovanje. Dakle, nekima su uskraćena ljudska prava, a neko ima i previše prava – pa se iz objesti iživljava nad onima koji se lome pod bremenom brige za obezbjeđenje osnovne egzistencije za porodicu i sebe. Ekstremno bogaćenje šake megalomana za poslijedicu ima pandemiju siromaštvo u Sarajevu i BiH. Sociolozi o tome šute – jer kad bi o tome rekli i jednu riječ javno – ostali bi bez posla i priključili bi se armiji siromašnih u BiH. Međutim, ta zlokobna šutnja intelektualaca nije rješenje za nas i neće nam donijeti dobro – već samo privremeno odgađanje onog što je neminovno: a to je opći klasni sukob radikaliziranih slojeva društva – ekstremih bogataša i ekstremnih siromaha.

Problemi KNS-a proizilaze iz marginaliziranja i šikaniranja kulture i umjetnosti – a to je u suštini bumerang koji će se uvijek vraćati nakaradnoj društvenoj eliti i bacati ih u očaj – jer materijalnim izobiljem neće moći kompenzirati duhovnu bijedu. Svako ima pravo na svoj izbor – ali nemoguće je do podne biti ogrezli materijalista, a od podne duhovnjak koji osjeća bilo kosmosa.

SAFF:Trenutno, kakvo je generalno stanje u udruženju i koji su aktuelni projekti, koje udruženje sprovodi u djelo?

Generalno stanje je da nakon realizirane najmasovnije, a neki pozvani kažu i najkvalitetnije, književne manifestacije u BiH, a neki otvoreno kažu među najkvalitetnijim u širim regionalnim okvirima – nemamo nikakvih uvjeta za rad: niti svoje prostorije, niti nas finansira jedna institucija, niti ijedan nivo vlasti, a ima ih kod nas na pretek. Nas to ne brine – jer naša vizija je iznad mandatske pameti onih koji misle da svijet kreće od trenutka kada su postali funkcioneri i da se sad ko nešto pitaju. Njima njihov posao – nama naš. Zbog toga oni znaju da se sa nama ne mogu poigravati niti ima sa nama kompromisa koji bi rezultirao poremećajem univerzalnih umjetničih i ljudskih principa i kreterija kojih se držimo pri javnom djelovanju. Kad ne budemo mogli raditi na taj častan način – udruženje će biti ugašeno, tj. ne postoje racionalni razlozi koj bi odveli KNS u pravcu poništenja svega onog pozitivnog i konstruktivnog što smo ostvarili i afirmisali tokom svog rada. To se ipak ne može stavljati na vagu u odnosu na materijalno. Dignitet pisca, umjetnika, kulturnog djelatnika – ustvari je duša naroda, duša grada, te glas svijesti ili savjesti čovječanstva. Sarajevo i BiH su puni lažova, varalica, manipulatora i demagoga – dakle, moralnog šljama koji vidi pola svijeta i doživljava pola čovjeka; te naspram njih nužno da će se razgranati soj ljudi koji će biti njihov antipod. Danas su u Sarajevu, a i diljem BiH, na velikoj su kušnji aktivisti koji promovišu ljudske vrline. To je generacijski izazov epohalnih razmjera. Od tog ishoda zavisiće praktičan odgovor: da li će biti Bosne i Hercegovine i stvarne dileme – hoće li biti u njoj komocije i za Bošnjake i općenito kreativne i humane građane – a ne od maglenih manipulacija raznih izroda.

Dakle, nama u KNS-u je jasno – rad na afirmaciji kulturne baštine, umjetničke kreacije, BiH, regiona, Evrope i svijeta – izoštrava vid ka viziji boljeg i ljepšeg svijeta, i svjesni smo da neki ljudi neke stvari ne razumiju, niti im je dato to da shvate – a to nije do nas.Mi smo četiri međunarodna književna susreta održali u Mjesnoj zajednici, a dva u hotelu sa pet zvijezdica: to je specifično iskustvo koje, vjerovatno, samo KNS ima, te su i naše spoznaje – umjetnosti, kulture i općenito društva – specifične.

Naš projekat izdavaštva je kontinuiran – a kroz to se vezuju mnoge javne promotivne aktivnosti, a naša web-stranica je naš prozor u svijet koji nam omogućava da komunicirama sa kreativcima diljem svijeta. Ko želi da proširi svoja znanja iz književnosti, pa i općenito iz umjetnosti, sigurno da ima puno toga da pročita i vidi na našoj web stranici – kns.ba. Naš globalni projekat je da se duh kreativne svjetlosti prenese iz ovog kulturnog mraka u vrijeme kada će se cjeniti umjetnost, poštovati umjetnici i kad će društvene institucije ulagati u njegovanje i zaštitu kulturne baštine Sarajeva i BiH.

Općina čije mi ime nosimo već godinama ignoriše naše zahtjeve da se podrži sistemski rad KNS-a, stoga je nastupilo razdoblje kad mi razmišljamo: da li ima smisla i dalje nositi naziv lokalne zajednice koja ne podržava naš rad, a mi je promovišemo na međunarodnoj razini u najpozitivnijem svijetlu? Zadnja dva književna susreta nisu odžana na teritoriji Općine Novo Sarajevo -a to pozvanim ne smeta, te i dalje se tale i rastaljuju dok Miljacka žubori. Oni misle da je to isto – bili mi na našoj općini ili ne bili. Međutim, iole inteligentnom čovjeku to će prvo upasti u oči i upaliti alarme u svijesti, ali mandatsko-foteljaška pamet drugačije rezonuje činjenice u gradu, a i diljem BiH. Po mom poimanju čovjeka – ljudi lišeni sna nisu interesantni – ni sebi ni drugima, već su teret i sebi i drugima. Razočaravajuća istina je za materijaliste – da se snovi niti kupuju niti prodaju – već se žive, ako su ti dati. A neće ti se dati – ako ih nisi dostojan. Dok ljudi ne spoznaju prirodu sna – ne mogu da dođu do spoznaje o pravičnosti smrti, kao ishodištu života. Pohlepne će razočarati vrijeme – kao izraz dinamike ljudskog života i bivanja- jer oni opijeni materijom razmišljaju u jednoj dimenziji omeđanoj vječnošću – što je zabluda, što se plaća najvećom cijenom: raskorakom sa istinom! A to direktno prouzrokuje devijaciju u poimanju slobode i doživljaju pravde – jer ima toga u vezi čovjeka što se ne može izolovano ni shvatiti ni doživjeti nego samo u korelaciji sa nečim drugi. Dakle, prostor se ne može pojmiti bez vremena, kao i ljudi bez događaja.

U mojoj općini nema ništa od svjetla svijesti i savjesti; u toku je dehumanizacija građana Općine Novo Sarajevo, primarno uništavanjem kulturno-umjetničkih resursa i obezvređivanjem ljudske kreacije, ali treba se spremati za vrijeme kada ova duhovna pošast prođe – što je generacijski izazov i za općinu Novo Sarajevo, grad Sarajevo i kompletno bh. društvo, a indirektno i za našu dijasporu diljem svijeta. Kad prestane unutrašnja destrukcija – nestaće i vanjska, a ne suprotno. Do nas je i samo se gubi energija u očekivanju da neko drugi naše probleme rješava.

Generalno stanje u udruženju je takvo da ćemo dopustiti da Općina Novo Sarajevo dotakne dno kulturološke samodestrukcije, tako što nećemo slati informaciju u svijet da se ovdje nešto pozitivno dešava, pa ćemo najvjerovatnije promjeniti naziv udruženja u skorije vrijeme. To nije mala žrtva koju trebamo da učinimo nakon 11 godina rada – ali ovdje su u pitanju opći interesi, i mi smo tu zbog toga. Naša općina nije dostojna da se na bilo koji način dovodi u vezu sa jednom uspješnom pričom u kontekstu kulture – jer na njenoj teritoriji se zatire sve što iole ima veze sa kulturom. Ta gradska općina je nekoliko vjekova iza, recimo, Konjica, Bihaća ili Goražda u kontekstu kulturnih dešavanja tokom godine, a koji zajedno nemaju stanovnika kao općina Nova Sarajevo i gdje nema ni kina, ni galerije, niti doma kulture. Svaka prigradska općina u Kantonu Sarajevo je kulturološki gigant za tu moju gradsku općinu gdje je u toku duhovni genocid nesagledivih kulturoloških poslijedica za nove, mlade kreativne generacije – što jeste zločin nad svjesnim ljudskim bićem, ali, nažalost, još nije pravno definisano kao krivično djelo, pa odgovorni mogu da se iživljavaju nad pitomim i kultivisanim građanima. Uskraćivati ljudima lokalnu infrastrukturu – teatar, kino, galeriju i sl. – za kulturološke potrebe skoro 100.000 stanovnika je u najmanju ruku anticivilizacijski geto sa izrazitom nehumanošću prema obrazovanom i civiliziranom čovjeku XXI stoljeća, tj. trećeg milenijuma. Da mi ne bi služili kao paravan u toj gnusnoj raboti manipulatora općim dobrima – najvjerovatnije da ćemo uskoro najozbljnije razmotriti mogućnost promjene naziva udruženja, u cilju da bi se pomoglo da općina dotakne dno dna svoje duhovne bijede i licemjerstva – jer bez toga nema otrežnjenja i buđenja savjesti.

SAFF:Prije nešto više od mjesec dana bh. društvo imalo je priliku da bude svjedok još jednih međunarodnih Novosarajevskih književnih susreta, šestih po redu. Kako su protekli ovi književni susreti? Možete li da nam prenesete i vaš generalni utisak glede susreta, te vašu usporedbu sa prijašnjim susretima?

Šesti novosarajevski književni susreti su realizirani tokom tri programska dana, tokom kojih je promovisano preko dvadeset novih knjiga autora iz regiona, bh. dijaspore i BiH.

Većini autora to je jedinstvena prilika da se predstave sarajevskoj i bosanskohercegovačkoj čitalačkoj publici. Treći dan je održana Centralna manifestacija gdje su se predstavili autori iz 15-stak država. Tokom programa manifestcije promovisane su knjige na hrvatskom, srpskom, bosanskom, mađarskom, njemačkom, slovenačkom, bugarskom i na turskom jeziku, a imali smo priliku čuti i jednu pjesmu na arapskom jeziku od iračkog pjesnika.

Ove godine po drugi put se realiziraju Susreti u saradnji sa Hotelom Radon Plaza, koji je nam je izašao u susret i omogućio realizaciju manifestacije na visokom nivou, sa uvjetima koji se samo mogu poželjeti, a na čemu smo im zahvalni.

U biti ova manifestacija pripada piscima jer oni su ti koji omogućavaju da Novosarajevski susreti postoje. Što se tiče naših društvenih struktura, ova manifestacija bi se odavno ugasila, a neki smutljivci su bili marljivo angažovani od strane “samozvanih stražara nad spisateljskim nebom Sarajeva” da nam zagorčaju život i unose smutnju pri realizaciji manifestacije. I danas mračnjaci ne miruju i dalje postoji izražena volja, kod raznih mračnjačko-interesnih krugova, da se ovi Susreti što više marginaliziraju, kad već ne mogu niti da ih blokiraju, niti da njime manipulišu.

Ove godine su uvršteni u zbirku sa Susreta neobjavljeni prozni i poetski radovi od 224 autora, iz 19 zemalja, sa 5 kontinenata, koja nosi naziv “Izvan dometa”. Ove godine prvi put se štampaju neobjavljene kratke priče i pjesme, a s obzirom na promjenu kriterija javnog poziva, očikivali smo upola manje aplikacija. Međutim, negdje oko 280 autora se prijavilo sa preko hiljadu radova, tako da imamo zbirku koja predstavlja reprezentativnu regionalnu književnost današnjice u domenu kratke priče i poezije. Po tome je zbirka radova sa ovogodišnjih susreta u samom vrhu po pitanju afirmisanja regionalnih noviteta u domenu poezije i kratkih priča.

Tokom prethodnih pet Susreta imali smo drugačije kriterije za aplikaciju radova, a tek ove godine smo se odlučili da kriterij bude neobjavljeni radovi. Neka relativno poznata autorska imena nisu to shvatila ozbiljno, te su nam slali već objavljene radove, tako da smo takve autore diskvalifikovali. Isto tako jedan broj autora je otpao pri selekciji, jer su nam poslali autorske radove koji nezadovoljavaju elementarne estetske i umjetničke norme. Imam dojam da su neki autori to radili svjesno iz provokativnih razloga, pitajući se da li imamo petlje da ih eliminišemo jer su svjesni da predstavljaju ugledna imena koja su poznata u regionalnim književnim okvirima. Međutim mi se nismo libili da se eliminišu svi koji ne zadovoljavaju propozicije javnog poziva, niti elementarne estetske i umjetničke norme. Ima ih dosta koji su u raskoraku sa samim sobom u odnosu na Novosarajevske susrete – niti mogu da se ne prijave, a niti žele da učestvuju, pa ako ih mi ne eliminišemo pri izboru za zajedničku zbirku, obično oni sami izmišljaju neke čudne razloge, koji obično nemaju nikakve književno-umjetničke konotacije, pa traže da ih brišemo sa manifestacije i izbacimo iz zbirke. Nije nepoznato da mnogi u gradu, a i šire, svaki uspjeh Susreta doživljava kao lični poraz – dok na drugoj strani imamo prijatelje koji uspjehe ovih književnih susreta vide kao značajan iskorak bosanskohercegovačke književnosti na balkansku, evropsku, a time i na svjetsku kreativnu scenu.

Ako se analiziraju trendovi zadnjih pet-šest godina, u lokalnim i regionalnim okvirima, može se zapaziti uticaj naše manifestacije na afirmaciji određenih autora i njihovog književnog stvaralaštva, koji su naši saradnici, što je najbolji indikator našeg odgovornog odnosim prema autorskim djelima i profilisanju manifestacije.

SAFF:U januaru ove godine napisali ste članak “Ja tebi – ti meni” – Kriterij za bošnjačku poeziju uinutar dva stoljeća u kome ste kritikovali izlazak antologije Zašto tone Venecija, Bošnjačko pjesništvo od 1990. do naših dana. O čemu je tačno riječ?

U suštini, to treba da bude i ostane u okvirima međubošnjačkog konstruktivnog dijaloga, koji se tiče naše duhovnosti i identiteta.

Može se stvoriti pogrešan utisak da sam lično negativno raspoložen prema navedenoj knjizi. Međutim, stvari su suprotne, meni je drago da se ona pojavila jer oslikava stvaran odnos Bošnjaka prema književnosti – a on je letargičan i površan, dakle, u suštini – proizvoljan. Što simbolizira odnos prema svom identitetu, kroz šta se obično prepoznaje konstruktivan odnos prema budućnosti.

Članak otvara niz dilema, među kojima je i pitanje: “Da li to treba nekome ili nečemu da posluži za ideologiziranje cijelog XXI stoljeća za bošnjačku poeziju?”

Dakle, konstruktivan odnos prema bošnjačkoj poeziji ne može biti utemeljeno u personalnim ili grupaškim fikcijama ili ideološkim maglama već treba biti javno prezentirano u formi izdavaštva, književne manifestacije, časopisa ili sl. To se odnosi na seriozan, analilički sistem rada, utemeljen na činjenicama, dakle, na naučnoj osnovi.

Ono prema čemu sam izrazio otvoreni skepticizam je konstatacija iz medija koja je išla uz promotivne aktivnosti navedene knjige: “Nakanivši ovjeriti domete posljednjih 20 godina bh. pjesništva, ova knjiga počinje tamo gdje se zaklopila Antologija bošnjačke poezije XX vijeka profesora Enesa Durakovića…” .

Na prvi pogled, čovjek bi rekao – šta tu ima sporno? Međutim, ako se detaljnije pogleda tu stoji niz škakljivih konstatacija.:

a) bh. pjesništvo je stavljeno u relaciju sa bošnjačkom poezijom – a očito u cilju verifikacije djela licitira se imenom cijenjenog profesora;

b) nema potrebe da se nečiji rad unaprijed etiketira da nastavlja “kontinuitet” nečijeg rada – to treba da se dokaže u vremenu i prostoru; i očito da je u pitanju zloupotreba medija jer je informisanje tendenciozno;

c) i još, što je najbitnije, djelo cjenjenog profesora je zasnovano na RELEVANTNIM ČINJENICAMA, što se tiče pozvanih autora i njihovih djela, jer nema sumnje da je pri izboru razmotreno sve ono što zavrijeđuje da bude razmotreno, te spade u bošnjačku pjesničku baštinu – dok je ta tvrdnja neodrživa za ovu novu antologiju. Bilo bi neumjesno licitirati imenima autora čija djela blistaju poetskim žarom zadnje dvije decenije na nebu bošnjačke poezije, a KNS je objavio samo skroman dio tog literarnog bogatstva. Prema tome, moja reakcija nije primarno uslijedila što je ignorisan rad KNS-a, već što je zanemarena istina, a smatram da to ide na štetu bošnjačke poezije.

Dakle, sa moje strane, kao urednika preko četrdeset izdanja gdje je na hiljade autora, veliki broj njih su Bošnjaci (-kinje), bilo bi neodgovorno da šutnjom dopustim da se ohlade i stvrdnu pečati na veoma sumnjivom i fragmentarnom prezentiranju bošnjačke poezije u zadnje dvije decenije. Po mom poimanju, tu se ne radi o “pečaćenju” dvije decenije već dva stoljeća. Kad bi ta antologija bilo sve od Bošnjaka u domenu poezije u zadnja dvije decenije – mislim da se tim fenomenom lično ne bih ni bavio.

Poezija koja je nastalo u ratnom period, a i ona koja je poslijedica ratnog dešavanja je, prije svega znanstvena nepoznanica u kontekstu bošnjačke ontologije – jer je ovo prvi put u historiji da su se Bošnjaci, zajedno sa ostalim narodima u BiH, borili pod istom zastavom i ginuli za svoju državu, multietničku Bosnu i Hercegovinu. Dakle to je razdoblje neposrednog profilisanja nacionalnog identiteta. Do tada su Bošnjaci ginu pod tuđim zastavama i za tuđe carevine, države i ideologije – a koje su se u pravilu represivno odnosile prema Bošnjacima.

Zato je taj period – najspecifičniji period u bošnjačkoj historiji – s toga je od krucijalne važnosti i vrijednosti da se o tim stvarima pitamo mi koji smo tu protagonisti, uz svo uvažavanje naše dijaspore. I još, grad Sarajevo – kao fokus bošnjačkog bića – ne može biti dislociran iz centra bošnjačke duhovnosti. U tom smislu sam ukazao na pogubnost onoga što se da u formalnom smislu primjetiti i zaključiti u odnosu na pomenutu knjigu – a još je pogubnije ako to priređivač nije imao u vidu. U svakom slučaj treba razlikovati pojam geografske relativizacija bošnjačkog duhovnog izvora – što može biti samo negativna tendencija, te bošnjačkog globalnog umrežavanja – što treba da rezultira pozitivnom produkcijom novih vrijednosti. Verbalna akrobatika koja zasjenjuje te granice, koje trebaju ostati jasne i svima vidljive, ne može se uzeti kao dobronamjernost u odnosu na Bošnjake i njihovu domovinu Bosnu i Hercegovinu. Moj stav je da patriotizam treba institucionalizirati – potpuno definisti i racionalizirati, po sferama, pitanjima i segmentima – da se ne bi provodila tendenciozna i zlonamjerna manipulacija patriotskim osjećanjima. Bošnjaci, ako se bi žele dobro, o patriotizmu treba da vode javnu debatu otvoreno i zasnovanu na činjenicama i argumentima – dakle na racionalnoj razini, emancipirani od neartikulisanim emocijama i subjektivnim diskursom. Nabrijanoj elokvenciji, sumnjivih motiva, teško je stati u kraj u vratolomnoj verbalnoj akrobaciji – običan svijet je u toj perfidnoj igri, zamjena teza i identiteta, nemoćan.

Dakle, članak koji pominjete nema personalnu ili lokacijsku adresu – jer zna se kako glasi bošnjačka adresa, i ako se, zaista, navedeno djelo želi plasirati u interesu Bošnjaka – onda svaka konstruktivna kritika je dobro došla – jer je u funkciji općeg dobra. To treba da bude shvaćeno kao eho glasa u kontinuiranom historijskom dijalogu o otvorenim bošnjačkim pitanjima – gdje je jedino bitno šta je rečeno – a oni koji su dostojni da u tom procesu budu sudionici nužno su rasterećeni od niskih pobuda i neutemeljenih aspiracija.

I možda još uzgred reći, da bi bilo poželjno da zagrebačka bošnjačka dijaspora prvo uradi domaću zadaću – a to je objavljivanje knjiga: “Antologija bošnjačke poezije XX stoljeća u Hrvatskoj”. To se od njih očekuje, to oni mogu i to Bošnjacima treba.

SAFF:Kakav je općenito odnos našeg društva (medija, javnog mnijenja, nevladinog sektora…) naspram kulture, posebno spram rada KNS-a?

Primjetno je da se zadnje 3-4 godine vlast odnosi maćehinski prema kulturi. Moja zapažanja su da se nebriga prema kulturi sa državnog nivoa prenijela na niže nivoe vlasti. Vidno je da se društvo značajnije urušava zadnjih par godina, da je vlast sve više otuđena od građana, da su u toku juriši na preostale firme koje pozitivno posluju, da se na čela institucija postavljaju nekompetentni ljudi, da je moralna erozija osnovna karakteristika društvenih struktura – koje rade na osnovu ukazanog povjerenja i položene zakletve. Paralizacija pravosuđa je jedan od temeljnih problema društva. Ako nemamo funkcionalan sistem da građane zaštitimo od ubica i kriminalaca na ulici, a i raznih zloupotreba društvene moći – svakako da je priča o kulturi i književnosti deplasirana. Koga u Sarajevu zanima kultura i književnost? Svakako da ovo današnje Sarajevo nema nikakve bitne duhovne supstancionalne istovjetnosti sa onim herojskim Sarajevom iz rata – jer ono što je odbranjeno kada se srcem išlo na čelik izgubljeno je u miru.

Jedan primjer – u renoviranoj Vjećnici nije planirano da bude smješten bibliotečki fond, dakle to nije planirano da bude biblioteka, koliko sam informisan od veoma upućenih patriota – već je predviđeno da to bude politička rezidencija. Sarajevo šuti, pa i Bosna šuti – međutim, zna se šta je Vjećnica kao biblioteka predstavljala za grad, državu a i bosanski identitet. Očito da to nekome smeta, a naša slavožedna mandatska pamet za svoj konfor nema tog šta ne bi napravila – tako da nam nova veleizdaja bosanskog bića najvjerovatnije slijedi. Međutim, to nije izdvojen incident, već decenijski kontinuitet jer je kulturocid i duhovni genocid u Sarajevu očit na svakom koraku, tako da su masovne zabave u formi “blještave medijske groznice”, tipa SFF-a, Sarajevska zima, Sajam knjiga, MESS, Nagrada “Meša Selimović”, Sarajevski dani poezije i slične manifestacije – a gdje nema prostora za domaće autore visokog kreativnog dometa i gdje se domaći kreativci žele opteretiti kompleksima niže vrijednosti – itekako su poželjne i obilato podržavani od korumpiranih struktura vlasti i neprofesionalnih medija. Non-stop se šalje u eter slika da u Sarajevu i BiH niko ne zna ni pisati, ni svirati, ni slikati, ni plesati, ni kompnovati, ni snimati filmove – već, eto, treba da nam dolaze iz vana i redaju cipele i cjepanice, da bi mi konačno spoznali šta su prave umjetničke vrijednosti – dok nam pred očima zatiru kulturno-umjetničku infrastrukturu.

U toj perfidnoj igri društvenih struktura, generalno prema kreativcima, a posebno prema umjetnicima i kulturnoj baštini – KNS više djeluje kao priviđenje, apstraktna susptanca nego kao realan književni, umjetnički ili kulturološki faktor. Mi već godinama nemamo podršku svoje matične općine, a koja je kulturu i umjetnost izgnala sa svoje teritorije. Duhovno čišćenje je perfektno izvedeno i stohiljada građana naše općine svedeno je na nivo krapinskog čovjeka, sa kulturno-umjetničkog aspekta.

Politika se zanima kulturnom u formalnom smislu, a ne suštinskom, te se na osnovu manifestacija manipuliše programima, a reducirani programi su u funkciji manipulisanja ljudima (kreativcima), a podobni ljudi se odabiraju radi finansijskih malverzacija. Kada se pojedinci obogate dolaze u poziciju da su iznad zakona, tj. oni djele pravdu po svom nahođenju, a bez ikakve ozbiljne odgovornosti. To je samo moguće u dejtonskoj luđačkoj košulji, a to je odjeća u kojoj se neki osjećaju prirodno i konforno.

Definitivno, ovo nije vrijeme za KNS i teško nalazimo sagovornika u institucijama društva; uzima nam se za neoprostiv grijeh što smo uspješni u programskom djelovanju – koje je bilo i ostalo neovisno – već moramo sačekati okončanje započetih demokratskih reformi bh. društva prema uzoritim standardima da bi svoje ideje i kapacitete značajnije stavili u funkciju općeg dobra.

SAFF: Primjetili smo da dodjeljujete priznanja, a ne nagrade koje podrazumijevaju i izvjesni novčani iznos. Koliko vam institucije vlasti (općinske, kantonalne, federalne, državne) pomažu u vašem radu?

Općina Novo Sarajevo je pomagala realizaciju prva tri Novosarajevska književna susreta, na čemu smo zahvalni, a onda su nas ostavili da se snalazimo kako znamo i umijemo, što znači da je do njih te manifestacije ne bi ni bilo. Sigurno da su tome doprinijeli oni koji su nepozvani sebi dodjelili ulogu stražara nad pisanom riječju u Sarajevu, a i BiH. Oni su i na ovim Susretima bili aktivni, tako da je na desetine aktivnosti registrovano kojima se nanosila šteta proteklim Susretima. Nastavila se praksa da sa naše manifestacije odvlače autore na druge strane pod raznim izgovorima. Podjednako iz drugih gradova BiH, a i dijaspore; iz drugih država, a posebno iz Slovenije. Međutim, ne mogu ti isprazni mračnjaci nikada odvući naših saradnika od naših programa koliko mi možemo uspostaviti pozitivnih relacija sa autorima iz BiH, dijaspore i regiona, a sada i cijelog svijeta.

Ako je autor iole afirmisan, na njega se vrše ataci, pa i ucjene da ne uzima učešće u saradnji sa KNS-om. Mnogi afirmisani književni faktori, sada već, otvoreno govore da ne žele saradnju sa autorima koji sarađuju sa KNS-om. To su ozbiljni znakovi ekskomunikacije – koja se provode samo u rigidnim društvenim zajednicama. Pošto smo svjesni stavova i metoda vladajućeg agresivnog primitivizma nastojimo da naše prijatelje ne dovodimao u nezgodan položaj svojim zahtjevima, koje bi oni lično sigurno podržali, ali ne mogu ništa učiniti od primitivaca koji po pravilu drže ključne fukcije u društvenim strukturama. Njima kultura ne treba, pa je zabranjuju onima koji su im potčinjeni.

Međutim, naš rad s vremena na vrijeme podrži općina a i kanton, neke oblike saradnje imamo i sa državnim institucijama – ali sa federalnim niti smo imali niti ih imamo. Oni se permanentno oglušavaju o sve naše dopise, dakle, provode strahovladu. Ne treba imati iluziju da se sa onima koji provode sramnu samodestrukciju i to nameću kao kriterij općeg dobra, može voditi dijalog – jer oni od svog pohlepnog egocentrizma niti šta čuju niti šta vide, te provode isprazan monolog sve dok im se fotelja ne izmakne, a onda naprasno imaju razumjevanja za sve i svakoga, što je samo dno licemjerstva. Naš kolektivni spas je u sankcionisanju neodgovornosti – ali je pitanje kako ta zakonska riješenja afirmisati i implementirati u praksi?

Kad se nađe praktičan odgovor na to pitanje sigurno da podršaka KNS-u će doći spontano od struktura vlasti, jer trenutno je sve bitno u javnom sektoru okrenutno naglavačke. Naše vrijeme tek dolazi kada se javašluku i bezakonju stane u kraj – a to neće doći ni lahko ni brzo.

SAFF:Na osnovu naših skromnih zapažanja zamjetili smo da na KNS-ovim manufestacijama, te u samom udruženju ima dosta mladih. Koliko KNS u svom radu pridaje pažnju mladim ljudima?

Od četvrtih Susreta (2010.) raspisujemo javni poziv “Prva knjiga” za prvu neobjavljenu knjigu mladih autora BiH, a najuspješniji prispjeli rad se štampa, autoru(-ici) se dodjeljuje priznanje “Novosarajevsko pero”, u kategoriji mladi autori BiH. Dosadašnji dobitnici tog priznanja su: Amir Šulić (Banjaluka)-2010.g.; Elma Velić (Bosanska Krupa)-2011.g.; i Jasmin Ibranović (Brka/Brčko)-ove godine.

Četiri godine smo radili projekat “Euroorjentacija”, saradnja mladih pisaca BiH i Slovenije, i objavljene su četiri dvojezične, bosansko-slovenačke, zbirke proze i poezije, a obuhvaćeno se preko pedeset mladih autora iz BiH, čiji su radovi prevedeni na slovenački jezik. Međutim, radi nedostatka podrške našim projektima morali smo obustaviti ovaj jedinstven regionalni projekat, ali kroz taj višegodišnji angažman stekli smo krucijalno iskustvo u saradnji sa mladim piscima što nam pomaže da definišemo praktične i učinkovite odnose.

Saradnja sa mladim autorima je veoma kompleksana, ali ne smije biti praktično komplikovana već što jednostavnija, i tu se ne smije zamoriti od razgovora, a i insistiranju na zadovoljavanju standarda i normi koje stoje pred autorima, bez obzira na njihov uzrast i poznavanje istih, te svijest o njihovom značenju i značaju.

U suštini mi u KNS-u smatramo da bez otvorenog i bezrezervnog ulaganja u mlade talente, nema ni naše budućnosti kao udruženja, kao ni budućnosti bosanskohercegovačke književnosti, niti BiH kao društva i države. Povjerenje mladih teško se stiče, a lahko gubi – i tu nema adekvatne srazmjere u davanju i uzvraćanju, u katkoročnom kontekstu. To je ulaganje u budućnost – i iz kvantiteta i mase, može se očekivati kvalitet i izuzetni pojedinci. Nas mladi slijede vjerovatno jer u nama nalaze vjernog slušaoca i sagovornika, jer s pažnjom sluša šta oni govore, a ne obećavamo im ništa što ne možemo zaista i da ostvarimo. Mladi za nas su ishodište napora, a i bitak suštine općedruštvenog aktivizma.

Mladi su prevashodno intuitivna bića i oni se ne mogu dugo zavaravati, zato zaslužuju respekt, i kao što često govorim, njima trebaju da se otkrivaju tajne. Rad sa mladima je izazov na koji se ne može odgovoriti teoretski, već samo i jedino učinkovitom praksom. Po meni, pitanje mladih, u širem društvenom kontekstu, primarno je duboko moralno pitanje, a često gledam kako ga pakuju i prepakuju u interesne sfere. Mladi ništa ne rade slučajno i bh. mladež je vrijedna respekta, a i divljenja, s obzirom u kakvim uvjetima provode svoju mladost i šta im društvo pruža. Hoću da vjerujem da su oni taj zupčanik koji će, malo po malo, okrenuti bh. društvo u smjeru općeg progresa.

SAFF:Nadamo se da ćete i u budućnosti nastaviti da nizate uspjehe kao do sada. Koji su to projekti koje će ubuduće realizovati vaše udruženje?

Hvala na lijepim željama, a mi ćemo se truditi da opravdamo očekivanja svih onih koji u KNS-u vide plamen nadahnuća.

Naš kontinuirani projekat je web- stranica udruženja – kns.ba, preko koje svakodnevno komuniciramo sa našim prijateljima i saradnicima diljem svijeta, a pošto naši projekti se planiraju kao samoodrživi sve mora biti dobro isplamnirano da bi došlo do realizacije. U narednom periodu željeli bi dinamizirati izdavačke prezentacije na međunarodnm nivou, o čemu se trenutno vode pregovori.