Priredio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Ibn Hibban, rekao je: ”Da u traženju isprike i izvinjenja od brata muslimana nema druge koristi osim što u tom trenutku nestane umišljenosti i samodopadljivosti kod onoga ko se izvini, pametnom bi bila obaveza tražiti ispriku i izvinjenje pri svakom pogrešnom koraku.” (Revdatul-‘ukala, str. 186.)
Imam Šafija je rekao: ”Ko je iskren prema svome bratu i prijatelju, on prihvata njegove isprike, ispravlja njegove nedostatke i oprašta njegove pogreške.” (En-Nevevi, Tehzibul-esma’, I/55.)
Imam Ahmed ibn Hanbel, veli: ”Oprosti svom bratu muslimanu, jer nemaš nikakve koristi od toga ako Allah njega kazni zbog tebe.”
Kada srce plače?
Srce plače onda kad bespomoćno stojiš pred tiranijom i nepravdom ljudi prema tebi, a ti nemaš drugog izbora osim da šutiš.
Srce plače onda kad te izda onaj koga ti nikada nisi izdao i koji omalovažava tvoja osjećanja.
Srce plače kad oči prestanu plakati i kad, zbog prevelikog plača, suze presuše.
Srce plače onda kad shvatiš da si sâm iako si okružen mnoštvom ljudi.
Srce plače onda kad izgubiš voljenu osobu s kojom se više nećeš vidjeti na ovome svijetu.
Ali, uprkos plaču srca, život ide dalje.
Šejtan nema pristupa srcu koje je pokorno Allahu
Ibnul-Kajjim el-Dževzije, rekao je: ”Pokornost Allahu, dželle šanuhu, prosvjetljuje srce, jača ga, učvršćuje na istini i čisti, tako da postane poput ogledala koje izgleda veličanstveno zbog svog sjaja i čistoće. Takvo srce se ispuni svjetlom i nurom imana, pa kad mu se šejtan približi bude pogođen iskrom te svjetlosti i tog nura, kao što šejtani, koji pokušavaju dotaknuti nebesa i prisluškivati, budu pogođeni zvijezdama padalicama.” (Dževabul-kafi)
Rekao je također: ”Allah, dželle šanuhu, neće uskratiti Svom iskrenom robu ništa od dunjalučkih blagodati, a da mu neće dati nešto bolje i korisnije od toga. Međutim, čovjek zbog nepoznavanja vlastite koristi i nepoznavanja Allahove plemenitosti, mudrosti i dobrote, ne zna napraviti razliku između onoga što mu je uskraćeno i onoga što je za njega pohranjeno i rezervirano, već on trči za trenutačnom dunjalučkom koristi, makar bila i prezrena.” (El-Fevaid, str. 57.)
Odlike naših roditelja i prijašnjih generacija
Naši roditelji nisu znali čitati i pisati, ali su usavršili kulturu govora.
Nisu proučavali prirodne zakone, ali su nas naučili umjetnosti življenja.
Nisu čitali knjige o međuljudskim odnosima i vezama, ali su nas naučili lijepom ophođenju i poštovanju.
Nisu proučavali mnogobrojna vjerska (teološka) pitanja, ali su nas naučili značenju istinskog vjerovanja (imana).
Nisu proučavali strategije planiranja, ali su nas naučili dalekovidosti.
Naučili su nas da poštujemo stav, princip i riječ.
Allaha molimo da se smiluje našim majkama i očevima i našim dobrim precima, i da nas okupi u džennetskim perivojima.
