Opskrba između Allahovog obećanja i ljudskog straha

Facebook
Twitter
WhatsApp

Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Pitanje opskrbe (nafake) jedno je od najdubljih egzistencijalnih pitanja koje najviše zaokuplja ljude i ne dâ im mira. Strah od gubitka opskrbe, neizvjesnosti sutrašnjice i nemoć pred životnim okolnostima nerijetko potiskuje razum, slabi iman i navodi mnoge ljude da krenu sumnjivim putevima prelazeći granice halala i harama, a sve iz straha da će ostati bez opskrbe. A, zapravo, u samoj srži tog straha krije se zaborav ili svjesno zanemarivanje temeljne istine: opskrba nije u rukama ljudi, već isključivo u Allahovoj ruci.

Uzvišeni Allah, još prije nego što je čovjek ugledao svjetlo dunjaluka, propisao mu je opskrbu.

Dok je insan još bio zametak u utrobi majke, dok nije znao ni za glad ni za strah, meleku je naređeno da mu upiše njegovu opskrbu (rizk), njegov životni vijek, njegova djela i njegov krajnji ishod, kao što se navodi u hadisu u kojem je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ”Svako od vas formira se u majčinoj utrobi četrdeset dana kao kap sjemena, zatim isto toliko bude zakvačak, zatim isto toliko bude gruda mesa, a zatim mu se pošalje melek pa udahne u njega dušu i propišu mu se četiri stvari: nafaka-opskrba, životni vijek, djela i hoće li biti sretan ili nesretan.” (El-Buhari i Muslim)

Allah je opskrbu vezao samo za Sebe, ne povjeravajući je nijednom stvorenju, upravo zato da nijedno stvorenje ne bi robovalo drugome, da se ne bi ponižavalo niti živjelo u strahu i tjeskobi zbog opskrbe.

Uzvišeni Allah objavio je: ”O ljudi, sjetite se milosti kojom vas Allah obasipa. Postoji li, osim Allaha, ikakav drugi stvoritelj koji vas sa neba i iz zemlje opskrbljuje? Osim Njega nema drugog boga, pa kuda se onda odmećete?” (Fatir, 3.); ”A koliko ima životinja koje ne sakupljaju hranu sebi, Allah ih hrani, a i vas! On sve čuje i sve zna.” (El-Ankebut, 60.)

Štaviše, Allah se zakleo Svojom veličinom i uzvišenošću da je opskrba zajamčena, zapisana i određena, shodno ajetu: ”A na nebu je opskrba vaša i ono što vam se obećava. I, tako Mi Gospodara neba i Zemlje, to je istina, kao što je istina da govorite!” (Ez-Zarijat, 22.-23.)

Kada je jedan beduin čuo ove ajete, uzviknuo je: ”Ko je taj nitkov koji je rasrdio Uzvišenog pa da se ovako zakune?”

Allah je Sebe nazvao Er-Rezzak (Opskrbitelj), u obliku koji označava neprekidnost, obilje i savršenstvo. On opskrbljuje sve – bez obzira na broj i vrijeme, i bez obzira na okolnosti. Daje pojedincu kada hoće, koliko hoće i kako hoće. Njegovo davanje često nadilazi ljudsku logiku, planove i očekivanja. Kao što Allah nema sudruga u stvaranju, tako nema sudruga ni u opskrbi: kao što nema boga osim Allaha, tako isto nema ni opskrbitelja osim Allaha.

Opskrba tijela i opskrba duše

Mnogi ljudi opskrbu shvataju samo kao hranu, piće, novac i ono čime se pune stomaci. Međutim, islamski učenjaci su rekli drugačije: ”Opskrba tijela je u hrani, a opskrba duše je u spoznaji.”

Ako je Uzvišeni Allah nekome podario obilje materijalne opskrbe, pa mu omogućio da se hrani najboljim jelima, a drugoga obdario opskrbom znanja, spoznaje i mudrosti, znaj da je onaj koga je Allah opskrbio znanjem kod Njega na višem stepenu od onoga kome je data opskrba u vidu hrane i prolaznih užitaka.

Tako je Uzvišeni Allah opisao Svoju opskrbu Musaa, alejhis-selam: ”I kad se on opasa snagom i stasa, dadosmo mu mudrost i znanje; tako Mi nagrađujemo one koji dobra djela čine.” (El-Kasas, 14.)

Paradoks ljudske zbilje ogleda se u tome što je čovjek zapostavio ono što mu je naređeno da traži – Džennet – a svu svoju brigu usmjerio ka onome što mu je naređeno da prepusti Allahu, iako je Uzvišeni već preuzeo jamstvo za njegovu opskrbu, rekavši: ”Allah vas stvara, i opskrbljuje; On će vam život oduzeti i na kraju vas oživiti. Postoji li ijedno božanstvo vaše koje bilo šta od toga čini? Hvaljen neka je On i vrlo visoko iznad onih koje Njemu smatraju ravnim!” (Er-Rum, 40.)

Rekao je također: ”Ne ubijajte djecu svoju iz straha od neimaštine, i njih i vas Mi hranimo, jer je ubijati njih doista veliki grijeh.” (El-Isra, 31.)

Uzvišeni Allah opskrbljuje i tijela i srca. Ako vidiš čovjeka koji ustrajava u grijehu, znaj da mu je uskraćena opskrba spoznaje i duhovna opskrba. A Allahov prezir prema grješniku još je teži kada čovjek ostari, jer starost bi trebala biti vrijeme tevbe i povratka Allahu, a ne upornosti u griješenju i nepokornosti.

Kao što se čovjek raduje ukusnom obroku ili novcu koji mu Allah podari, tako se neki ljudi raduju kada Allah njihove duše opskrbi pokornošću. Prenosi se da je Davuda et-Ta'ija posjetio prijatelj i zatekao ga veselog i razdraganog, pa mu je rekao: ”Zašto si tako radostan?” Davud et-Ta'i odgovorio je: ”Moj Gospodar me sinoć napojio pićem Svoje bliskosti, pa sam odlučio da mi današnji dan bude praznik.”

Suprotno tome, čestiti i bogobojazni ljudi tugovali su zbog gubitka opskrbe svojih duša.

Hasan el-Basri je rekao: ”Kada učiš Kur'an, spominješ Allaha i obavljaš namaz, a pritom ne osjetiš vedrinu, radost i širenje prsa, znaj da si zaklonjen od Allaha.”

Zatim je citirao riječi Uzvišenog Allaha: ”Uistinu, oni će toga dana od milosti Gospodara svoga zaklonjeni biti.” (El-Mutaffifin, 15.)

Ako musliman zapostavi i ne prouči svoj svakodnevni dio Kur'ana, a pri tome ne osjeti gubitak i tjeskobu u grudima; ili ako se probudi iz sna nakon što je sunce već izašlo, a ne osjeti tugu u srcu, tj. ako ne osjeti gubitak svoje duhovne opskrbe, niti stid od Allaha, tada je to jasan znak bolesti njegovog srca i oskudnosti njegove opskrbe.

Vjerovanje i svijest da je Allah Opskrbitelj oslobađa vjernika stida da Ga moli, pa makar mu potreba bila mala i beznačajna. Vjernik se ne stidi tražiti od Onoga u Čijoj su ruci riznice nebesa i Zemlje.

Prenosi se da je Musa, alejhis-selam, rekao: ”Gospodaru moj, nekada mi se pojavi sitna potreba – da li da je tražim od Tebe ili od nekog drugog?” Pa mu Allah objavi: ”O Musa, ne traži ni od koga osim Mene.”

Stoga, ako si u brizi – reci: Gospodaru, olakšaj mi i odagnaj moju brigu!

Ako si u dugovima – reci: Gospodaru, sačuvaj me tereta duga i poniženja ljudi!

Ako imaš problema u braku – reci: Gospodaru, popravi moj ahlak i ahlak moje žene!

Ako imaš dijete koje je skrenulo s Pravog puta – reci: Gospodaru, uputi ga!

Kako da se vjernik stidi moliti svoga Gospodara, Opskrbitelja, kada se Uzvišeni Allah, kako je rekao Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, stidi vratiti prazne ruke Svoga roba, kada Ga zamoli. Štaviše, Allah, dželle šanuhu, se srdi kada Ga ne moliš, a raduje se kada si uporan i istrajan u dovi.

Uzvišeni Allah, objavio je: “Pozovite Me i zamolite, Ja ću vam se odazvati!” (Gafir, 60.)

U ovom ajetu, Milostivi Allah nije postavio nikakve uvjete za dovu, niti je odredio granice tvojoj molbi. Ovim ajetom te podučava da ti je blizu, da te čuje kada Mu se povjeravaš, da vidi tvoje brige i uzdahe, da prima tvoje dove i ne iznevjerava tvoju nadu. Zato budi skroman u svemu – osim u dovi, i nikada ne gubi nadu u Allahovu milost.

Gospodar Koji te, kada Ga pozoveš, nikada ne ostavlja

Neki ljudi misle da je opskrba rezultat inteligencije, sposobnosti i lukavstva, i kažu isto što je rekao Karun: “Ovo što imam stekao sam znanjem svojim, tako ja mislim.” (El-Kasas, 78.) Odgovarajući takvima, pjesnik je rekao:

Kada bi opskrba po pameti bila,

Ni jedna životinja ne bi živa ostala.

Uvjerenje da je Allah jedini Opskrbitelj donosi smirenost i dostojanstvo. Spominje se da je supruga jednog pobožnjaka ostala prisebna i smirena nakon njegove smrti, pa su joj rekli: ”Muž ti je umro, a ti ne izgledaš zabrinuta.” Rekla je: ”Ako je otišao onaj koji je zarađivao i donosio nafaku, ostao je Onaj Koji daje nafaku.”

Kur'an i Sunnet nas iznova podsjećaju da strah od siromaštva nikada ne smije biti razlog za odustajanje od istine, pokornosti i borbe za pravdu. Šejtan, kako nas Allah obavještava, prijeti neimaštinom i nagovara na škrtost, dok Allah obećava oprost i obilje. Razlika između ova dva poziva ogleda se u tome kome čovjek vjeruje i na koga se oslanja.

Vjernik zna da su iskušenja u opskrbi sastavni dio Božanskog odgoja. Nekada Allah daje obilje da iskuša našu zahvalnost, a nekada uskraćuje da ispita našu strpljivost i iskrenost pouzdanja u Allaha. U oba stanja On ostaje Er-Rezzak, Onaj Koji daje, povećava i raspoređuje opskrbu s mudrošću koju ljudski um ne može obuhvatiti.

Zato musliman ne prodaje svoju vjeru zbog pozicije i boljeg radnog mjesta, ne šuti pred nepravdom iz straha za egzistenciju i ne odustaje od istine bojeći se gubitka dunjaluka. On zna da je opskrba posljedica pokornosti, a ne njena prepreka, i da onaj ko se Allaha boji – Allah mu daje izlaz i opskrbu odakle se i ne nada.

U vremenima kada se mnogi plaše budućnosti, vjernik stoji uspravno, jer se oslanja i pouzdava u Gospodara nebesa i Zemlje. Ne strahuje od sutrašnjice kao oni koji su srce vezali za uzroke, a zaboravili Uzročnika. On radi, trudi se i koristi uzroke i zakonitosti koje je Allah uspostavio, ali mu je srce mirno jer zna da niko ne može oduzeti ono što je Allah propisao, niti iko može darovati ono što On nije odredio.

Facebook
Twitter
WhatsApp