Piše: dr. Selman el-Avde / Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Učeći Kur'an zastao sam na kraju sure Es-Saff, razmišljajući o blagoslovljenom Božanskom pozivu koji glasi: “O vjernici, pomozite Allahovu vjeru!” (Es-Saff, 14.) To je izričit poziv muslimanima da njihov životni slogan bude pomaganje Allaha, pomaganjem Njegove vjere i islamskog ummeta, i da to bude njihova briga i cilj, a ne pomaganje određene ličnosti, grupe, džemata, porodice, i sl. Zatim nas Allah u istom ajetu podsjeća na ono što je Isa, alejhi selam, rekao svojim učenicima: ”Hoćete li me pomoći Allaha radi?”, a učenici su odgovorili: “Mi ćemo pomoći Allahovu vjeru!”
Primjetno je da se formulacija i konstrukcija Isaovih, alejhi selam, riječi i riječi njegovih učenika, razlikuju, pa je tako Isa, alejhi selam, rekao: ”Hoćete li me pomoći Allaha radi?” (من أنصاري إلى الله), vežući pomoć za sebe, ali to nije pomoć njemu kao ličnosti, zato što je on taj i taj, već zato što on poziva Allahu.
Razlika između ove dvije formulacije je jasna, jer, Isaovska formulacija odgovara Benu Izraelćanima, i to ne za sve, već za odabranu elitu među njima, tj., za njegove učenike koji su se obavezali na pomoć Isau, alejhi selam, no i pored toga kod nekih od njih je bilo primjetno oklijevanje i propitivanje.
Ili se pak može kazati da ova formulacija odgovara Isaovoj, alejhi selam, misiji i njegovom poslanju isključivo Benu Izraelćanima u određenom (ograničenom) vremenskom periodu, tako da je prisustvo poslanika među njima bila jedna od najvažnijih garancija nastavka njihovog ostanka na istini. I kao da su njegovi učenici u svom odgovoru:“Mi ćemo pomoći Allahovu vjeru!”, pokazali potpunu i trajnu spremnost na pomoć Isau, alejhi selam, u njegovoj poslaničkoj misiji, čak više nego što je u njihovoj moći i mogućnosti.
Što se tiče Allahovih riječi iz citiranog ajeta: ”O vjernici, pomozite Allahovu vjeru” (كونوا أنصار الله), one se odnose na islamski ummet čije se postojanje i opstanak zasniva prvenstveno na vezi sa Allahovom uputom, bez obzira bio Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, među njima ili ne, jer islamski ummet je posljednji ummet, a Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, je posljednji Allahov Poslanik, čija misija nije vremenski ograničena, kao što ni vrijeme islamskog ummeta nije vremenski ograničeno.
Zbog toga mu se, naprimjer, Allah obraća u Kur'anu na ovaj način: ”Muhammed je samo poslanik, a i prije njega je bilo poslanika. Ako bi on umro ili ubijen bio, zar biste se stopama svojim vratili? Onaj ko se stopama svojim vrati neće Allahu nimalo nauditi, a Allah će zahvalne sigurno nagraditi.” (Ali Imran, 144.)
Kao što ni Poslanikov, sallallahu alejhi ve sellem, poziv nije bio ograničen na grupu, pleme ili spol, već je to bio poziv svim ljudima i svim svjetovima, stoga, vjera (iman) i džihad ostaju do Sudnjeg dana, kao što je rekao Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: ”Nema hidžre nakon oslobađanja Mekke, već samo džihad i namjera (nijet).” (Muttefekun alejhi)
Rekao je također: ”Konji u svojim grivama nose dobro do Sudnjeg dana – nagradu (na Ahiretu) i ratni plijen.” (Buharija)
Stoga je islamski ummet pozvan da svoju pomoć i pobjedu veže za Allaha, a ne za druge, imajući na umu da podrška i pomoć Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, znači pomoć Allahu, a također i pomoć vjernicima. Ovdje je važno naglasiti da pomoć i podrška Allahovoj vjeri i islamskom ummetu, nije povezana sa nekom specifičnom situacijom, već ona ostaje i traje dok traju noć i dan, i to u stanju snage, slabosti, bogatstva, siromaštva, obilja, ponosa i poniženje, a Allah nikog ne opterećuje preko njegovih mogućnosti.
Ovo je poruka za narod koji samo Allaha obožava i samo se Njemu klanja, da svoju pomoć Allahovoj vjeri ne povezuju s pomoći i podrškom određenoj osobi, i da ljudima daju mjesto koje im pripada, bez pretjerivanja i glorificiranja nekih ličnosti, ali i bez obezvređivanja drugih, da sačuvaju svoj poziv u islam i svoju vjeru da se u nju ne uvuku zastranjivanja kao kod ehlul-kitabija, poput pripisivanja svetosti svećenicima i monasima, te da njihova odanost bude odanost islamskom diskursu, Šerijatu, Kur'anu i Sunnetu, a ne određenoj ličnosti.
Svaki narod ima svoje vođe i predvodnike, ali u islamu vođe zaslužuju ovu časnu titulu isključivo svojom predanošću i dosljednošću u vjeri i iskrenošću prema Allahu i Njegovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem.
To se događa samo u osvještenom narodu ili ummetu koji svoju vjeru ne temelji na pukoj tradiciji, slijepom slijeđenju i hirovima, već svoju vjeru gradi na znanju, uputi, slovu Objave i dokazima, jer on nije stado koje se nesvjesno tjera i koje ne zna ništa osim slijepog povjerenja ko god da ga poziva i tjera. Naprotiv, to je narod ili ummet koji je pozvan da pomaže samo Allaha i njegovu vjeru, i njegova podrška bilo kome od ljudi uvjetovana je da taj bude pomagač Allahove vjere, a ukoliko nije istinski pomagač Allahove vjere, onda on nije dostojan da se slijedi i da bude uzor drugima.
Pa gdje je ova jasna uputa u onome što danas možemo vidjeti u islamskom ummetu, kod da'vetskih skupina i studenata islamskih nauka, od toga da ljudi slijepo slijede daije, učenjake i druge vođe bez razmišljanja, bez istinske spoznaje, dijaloga i konstruktivnih rasprava, i bez preispitivanja i korekcije vlastitih stavova.
Kad je Svemogući Allah odredio veličanstveni zakon pomoći i pobjede, naglasio je upravo ovo značenje u njemu, rekavši: “A Allah će sigurno pomoći one koji vjeru Njegovu pomažu – ta Allah je zaista moćan i silan.” (El-Hadž, 40.) Jer, svaki pojedinac, džemat ili stranka može tvrditi da pomaže Allaha i Njegovu vjeru, da se ne srdi radi sebe, da nije pohlepan za dunjalukom i njegovim prolaznim užicima, da se ne bori za ugled i vlast, i zato je došao Božanski odgovor koji je jasno odredio ko su oni koji pomažu Allahovu vjeru.
Da li su to možda oni koji to tvrde svojim jezicima? Nikako! To su oni “koji će, ako im damo vlast na Zemlji, molitvu obavljati i milostinju udjeljivati i koji će tražiti da se čine dobra djela, a odvraćati od nevaljalih – A Allahu se na kraju sve vraća.” (El-Hadž, 41.)
Ovdje sasvim jasno primjećujemo da je Allah, dželle šanuhu, spomenuo svojstva koja će tek postati vidljiva u budućnosti: ”Ako im damo vlast na Zemlji…” A koliko je vođa koji se zaklinju i obećavaju muslimanima da će pomoći Allahovu vjeru i koji tvrde da im je cilj borba za istinu i pravdu, pa prekrše svoja obećanja, odustaju od svojih tvrdnji i postaju zaokupljeni isključivo ovim svijetom, onda kad se domognu vlasti, položaja i ugleda.
Mnogi ljudi žive u lijepim snovima, a budućnost slikaju maštovitim kistom, lišenim svakog smisla, ali kad ova budućnost postane osvjedočena stvarnost, a ne željeni san, onda se parametri mijenjaju, srca postaju drugačija, pohlepa i ambicije se pokrenu, jedinstvo se rasprši i počinju optužbe.
Dakle, gornja kur'anska formulacija nije povezala pomoć i pobjedu sa onima koji obećavaju da će klanjati namaz i davati zekat, već sa onima za koje Allah zna da će, ako im se omogući vlast na Zemlji, sigurno klanjati namaz, davati zekat, naređivati dobro i zabranjivati zlo.
Upadanje u stupicu teatralnosti i zaboravljanje principa, ili identifikacija principa sa određenom ličnošću ili skupinom, predstavlja opasnu prekretnicu u historiji svakog naroda, a ništa kao Kur'an ne vraća ljudima njihovu uravnoteženost i ne čuva principe zbog kojih su stvoreni.
Zbog toga ovaj kur'anski poziv iz sure Es-Saff prati džihad i da'vu podjednako, podsjećajući da je odanost vjeri, Allahu i Njegovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, iznad odanosti pojedincima, džematima i drugim formacijama, pa ima li neko da bi pouku primio?!
