Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Oslobađanje Mekke je jedan od odlučujućih događaja u historiji islama, u kojem je Allah, dželle šanuhu, uzdigao Svoju vjeru i ponizio njene neprijatelje. Ovim osvajanjem ili oslobađanjem nevjerstvo (mnogoboštvo) je izgubilo svoja najvažnija uporišta i zaštitnike na Arapskom poluotoku a Mekka je postala neosvojiva tvrđava istinskog monotezima (tevhida) i upute.
Planiranje i genijalnost njegove realizacije
Pravi početak osvajanja Mekke bio je zapravo nakon Bitke na Hendeku, pete godine po Hidžri, kada je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, izgovorio svoju znamenitu rečenicu: ”Sada ćemo mi njih napadati, a ne oni nas.”
Nakon ove bitke raspao se savez koji je postojao između jevrejskih plemena i mušrika iz Mekke. Događaji tokom Bitke na Hendeku jasno su pokazali da ponovno uspostavljanje takvog saveza više nije bilo realno. Time su muslimani dobili mogućnost da se efikasnije suprotstave svojim protivnicima i vode borbu protiv različitih neprijateljskih skupina bez opasnosti od jedinstvenog fronta protiv njih.
Poslanička vizija imala je snažnu stratešku dimenziju u analizi političke i vojne situacije na Arapskom poluotoku nakon Bitke na Hendeku. Događaji i njihov razvoj pokazali su da se teritorij i utjecaj islama počeo povećavati u odnosu na očigledni pad dviju udarnih protivničkih snaga: Jevreja i mnogobožaca, tako da Jevrejima nije preostala mogućnost za grupiranje i okupljanje osim u utvrđenju Hajber, a za mušrike nije bilo mjesta osim u Mekki i nekim manjim plemenima i skupinama za koje je nekoliko malih četa bilo dovoljno da ih discipliniraju i otklone njihovu opasnost.
Aktivnosti muslimana tokom tri godine između Bitke na Hendeku i oslobađanja Mekke bile su pažljivo planirane i vođene jasnom strateškom vizijom. Njihov cilj bio je ostvarenje dvaju ključnih zadataka.
Prvi cilj bio je konačno uklanjanje političke i vojne moći jevrejskih plemena na Arapskom poluotoku, jer su oni odbacivali islam uprkos ubjeđenju da je to istina, tako da bi njihovo dalje postojanje na Arapskom poluotoku značilo nastavak opasnosti za islam zbog njihovih podlih planova, zavjera i stalnog spletkarenja.
Stoga je Poslanikov, sallallahu alejhi ve sellem, odlučan odgovor na jevrejsku izdaju u Bici na Hendeku, imao za cilj da iskorijeni njihovo prisustvo među Arapima, što se i dogodilo sa Jevrejima iz plemena: Benu Kajnuka, Benu Kurejza i Benu Nadir. Zatim je uslijedila odlučujuća bitka sa Jevrejima Hajbera sedme godine po Hidžri, čija je pobjeda povećala snagu muslimanima.
Drugi cilj bio je postepeno okruživanje i slabljenje mušričkih snaga, uz istovremeno uklanjanje njihovog političkog i društvenog utjecaja. Taj proces bio je svojevrsno ”izvlačenje tepiha ispod njihovih nogu”, dok su istovremeno ostavljana otvorena vrata onima koji su bili spremni prihvatiti islam.
Naime, jedna od najtežih zadaća svakog reformatora jeste promjena ukorijenjenih uvjerenja i društvenih koncepata koji su duboko usađeni u svijesti ljudi. Takva uvjerenja često su povezana s tradicijama i običajima koji oblikuju identitet jedne zajednice. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, poslan je narodu koji je generacijama nasljeđivao mnogobožačka vjerovanja i običaje, zbog čega promjena njihovog pogleda na život nije bila nimalo lahka. Štaviše, oni nisu tolerirali kritiku tih uvjerenja niti su bili spremni prihvatiti poziv na napuštanje religijskih i društvenih tradicija svojih predaka.
Zbog toga je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, morao proći dug i težak put, suočavajući se s izuzetno snažnim otporom moćnih protivnika.
Veličina Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ogleda se i u njegovoj mudrosti i sposobnosti da pridobije srca utjecajnih ljudi Mekke. U tom kontekstu prenosi se da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, poslao poruku Halidu ibn Velidu preko njegovog brata Velida, pozivajući ga u islam. U pismu koje je Halid dobio od svoga brata stajalo je: ”Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pitao me je za tebe i rekao: ‘Gdje je Halid?’ Rekao sam: ‘Allah će ga dovesti.’ Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: ‘Zar neko poput Halida može zanemarivati islam?! Da nam se pridružio bilo bi mu bolje. Mi bismo mu dali prednost u odnosu na druge.”’
Ove riječi duboko su dirnule srce Halida ibn Velida, koji se gotovo dvadeset godina borio protiv islama. Početkom osme godine po Hidžri primio je islam, zajedno sa Amrom ibn Asom i Osmanom ibn Talhom.
To je značilo da se tabor nevjernika u Mekki počeo rastakati iznutra i gubiti svoje istaknute vođe, na šta aludiraju i riječi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, nakon primanja islama spomenute trojice ashaba: ”Mekka nam je dala svoje najbolje sinove.”
U tom pogledu, oslobađanje Mekke bila je najvažnija i najveća prekretnica u historiji poziva Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, jer je to značilo otklanjanje najvećeg i najnasilnijeg otpora, koji je bio neprobojna barijera između Arapa i islama, pošto su Arapi gledali na Kurejšije s poštovanjem, pa ih je to natjeralo da zauzmu stav prema islamu kakav su zauzele i Kurejšije.
Hazreti Omer, radijallahu anhu, bio je u pravu kada je rekao Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, nakon što je odlučio osloboditi Mekku: ”Allaha mi, neće se pokoriti ostali Arapi dok se ne pokore stanovnici Mekke.”
Osvajanje između uzroka i prilika
Tokom svoje poslaničke misije, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, koristio je metodu postepenog napredovanja u pogledu uzroka i rezultata njegove misije, pa je taj princip primijenio i kod ostvarivanja ovog velikog da'vetskog cilja, pridobijanja Arapa za islam i oslabađanja Mekke. A to znači da je bilo prirodno da postoji logičan uzrok ili razlog koji bi doveo do stabilnosti poslaničkog poziva na Arapskom polutotoku, a zatim i do njegovog prenošenja izvan tih teritorija. Taj razlog, kako smo kazali, bio je eliminacija najvažnijeg elementa, a to su Kurejšije u Mekki, koji su predvodili otpor islamskom pozivu.
Allah, dželle šanuhu, dozvolio je da se to desi i da se i taj razlog ostvari u vrijeme kada je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, čekao priliku i bio potpuno spreman za pobjednički napad.
Naime, Ugovor na Hudejbiji, šeste godine po Hidžri, regulirao je odnos muslimana i mušrika na period od deset godina, a jedna od njegovih važnih odredbi je bila da ”ko želi da stupi u savez sa Muhammedom, može to učiniti, a ko želi da stupi u savez sa Kurejšijama, može to učiniti”.
Pa je pleme Huza'a sklopilo savez sa Muhammedom, sallallahu alejhi ve sellem, a pleme Benu Bekr ušlo je u savez sa Kurejšijama.
Događaji koji su uslijedili nakon Hudejbijskog sporazuma doveli su do promjene odnosa snaga između muslimana i Kurejšija u korist muslimana, i kao što to potvrđuju politički eksperti, ugovori sklopljeni u stanju neravnoteže moći moraju se promijeniti kada se ta ravnoteža ili balans promijeni. Hoće reći da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, imao priliku da prvi poništi Hudejbijski ugovor, jer je moć u tom trenutku bila na njegovoj strani. Međutim, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pridržavao se onoga što je navedeno u Hudejbijskom sporazumu znajući da će se neminovno dogoditi incident od strane Kurejšija koji će ugroziti sporazum i osloboditi muslimane njegovih obaveza.
I vjerovjesnička vizija se ostvarila, pošto je pleme Benu Bekr izvršilo napad na pleme Huza'a. Kurejšije su svom savezniku Benu Bekr dali novac i oružje a oni su ubili više od dvadeset članova plemena Huza'a, saveznika muslimana, i napali ih uprkos tome što su se sklonili u harem Ka'be. Suočen sa ovim jasnim kršenjem ugovora, Amr ibn Salem el-Huza'i otišao je do Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, tražeći od njega podršku.
Ovaj zahtjev za pomoć koincidirao je sa željom Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Kako da ne, kad je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pred sobom već vidio Mekku ispunjenu zastavama islama te Kurejšije oborenih glava pred novom vjerom. Stoga je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, odgovorio Amru ibn Salemu, riječima: ”Pomoći ću te, Amre! Neka me Allah ne pomogne ako ne pomognem Benu Ka'b!”, i naredio je muslimanima mobilizaciju radi pomoći plemenu Huza'a.
Poslanikova, sallallahu alejhi ve sellem, pomoć plemenu Huza'a i njegovo obećanje podrške postiglo je nekoliko ciljeva, uključujući i to da je napravila razliku između muslimana, koji poštuju ugovore i saveze koje su sklopili, i između života u zaboravu i zanemarivanju onoga što oni s kojima su sklopili ugovor planiraju i pripremaju za njih, jer historijske činjenice potvrđuju da su većina ugovora između zaraćenih strana samo periodi prostora za uzimanje zraka u toku sukobu.
Zatim, Poslanikov, sallallahu alejhi ve sellem, postupak otkrio je muslimansko poštovanje prema njihovim saveznicima, čak i ako se radilo o pripadnicima plemena Huza'a koji još nisu prešli na islam, i pokazalo se da su muslimani bili ozbiljni u pogledu provedbe uvjeta svog saveza, čak i ako ih je to koštalo ulaska u rat.
Kurejšije su shvatili da su počinili veliku stratešku grešku dajući novac i oružje plemenu Bekr pa su pokušali ispraviti ovu grešku. Njihov vođa, Sufjan ibn Harb, krenuo je u Medinu da zatraži oprost za ovu tešku grešku i da obnovi primirje. Tražio je posredovanje kod istaknutih ashaba kao što su hazreti Ebu Bekr, hazreti Omer, hazreti Alija i hazreti Fatima, pa mu je Alija, radijallahu anhu, sublimirao situaciju u jednoj rečenici, rekavši mu: ”Teško tebi, Ebu Sufjane! Allaha mi, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, donio je odluku o ovoj stvari i mi ne možemo razgovarati s njim o tome.” (Sira Ibn Hišam, Darul-kitab el-arebi, drugo izdanje, Bejrut, 1990., IV/36.)
Ebu Sufjan se vratio praznih ruku Kurejšijama i, uznemiren i uplašen, rekao im: ”Bio sam kod Muhammeda i razgovarao sam s njim o obnovi ugovora i, tako mi Allaha, on mi ništa nije odgovorio. Razgovarao sam i sa njegovim ashabima i nisam vidio ljude da su tako odani i poslušni svom vođi kao što su ashabi odani i poslušni Muhammedu.” (Sira Ibn Hišam, IV/37.)
Tajnost i iznenađenje
Neuspjeh Ebu Sufjanove diplomatske misije značio je samo jednu stvar, a to je rat. Muslimani su pripremili ogromnu vojsku od deset hiljada boraca, a Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, čuvao je sve u strogoj tajnosti kako bi postigao faktor iznenađenja za nevjernike Mekke, pa je prikrio pravac kretanja vojske od svih ashaba, uključujući i Ebu Bekra, radijallahu anhu.
Naime, prenosi se da je Ebu Bekr, radijallahu anhu, ušao kod svoje kćerke, Aiše, radijallahu anha, i pitao je o smjeru u kojem je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naumio ići, pa je rekla: ”Allaha mi, ne znam!” Kada je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, izašao, učio je dovu: ”Gospodaru moj, spriječi vijesti od Kurejšija dok ne stignemo u njihovu zemlju.” (Sira Ibn Hišam, IV/38.)
Osim toga, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, izveo je zadivljujuću varku, zajedno s akcijom osiguravanja informacija i tajnosti kretanja vojske.
On je početkom ramazana poslao skupinu od osam ljudi predvođenih Ebu Katadom ibn Rib'ijjem, radijallahu anhu, na mjesto zvano Batn Edem, a njegov cilj je bio da zavara mušrike Mekke. Poslao je i manju jedinicu koju je predvodio Omer ibn Hattab, radijallahu anhu, koji je provjeravao one koji su ulazili i izlazili iz Medine, pazeći na one koji su išli putem Medina-Mekka, čime je spriječio da Kurejšije dobiju bilo kakve informacije o pripremama muslimana.
Tako je, između ostalog, osujećen pokušaj curenja informacija Kurejšijima o pripremama muslimana, koji je izveo jedan od učesnika Bitke na Bedru, Hatib ibn Ebi Belta't, radijallahu anhu, a uhapšena je i žena koja je nosila pismo prije nego što je stigla do Kurejšija.
Iako se Hatib pravdao time da je htio obavijestiti i zaštititi porodicu koja je ostala u Mekki, ono što je on počinio bila je veleizdaja, za koju je kazna bila poznata, ali je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, znao da ljudska slabost može pogoditi neke muslimane uprkos njihovoj dubokoj vjeri, pa je odbio Omerov zahtjev da ubije Hatiba rekavši mu: ”A šta ti znaš, Omere, možda je Allah pogledao učesnike Bedra i rekao: ‘Radite šta hoćete, jer sam vam oprostio.”’ (Sira Ibn Hišam, IV/39.)
Mudro postupanje sa tvrdokornim srcima
Poslanikov, sallallahu alejhi ve sellem, polazak u oslobađanje Mekke poklopio se sa desetim danom ramazana, osme godine po Hidžri, pa su on i ashabi zapostili sve dok nisu stigli do mjesta zvanog El-Kedid na kojem je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, prekinuo post i naredio muslimanima da to učine. I više nisu postili dok nisu ušli u Mekku.
Uzvišeni Allah uslišao je Poslanikovu, sallallahu alejhi ve sellem, dovu, tako da Kurejšije nisu znali ništa o kretanjima ili namjerama muslimana. U međuvremenu, Abbas ibn Abdul-Muttalib, radijallahu anhu, krenuo je sa svojom porodicom prema Medini s ciljem da učini hidžru, i on je bio taj koji je muslimanima davao informacije o aktivnostima Kurejšija otkako je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, učinio Hidžru u Medinu.
Vođa Kurejšija, Ebu Sufjan, nije mogao ostati ravnodušan nad ovom uznemirujućom situacijom koju je proizveo njegov narod kršenjem ugovora o primirju s muslimanima. Stoga je izašao iz Mekke da provjeri vijesti pa se iznenadio kada je ugledao ogromnu muslimansku vojsku u mjestu Merru Zahran u blizini Mekke. Muslimanska izvidnica ga je zarobila, a hazreti Omer je namjeravao da mu odrubi glavu, ali ga je Abbas uzeo pod svoju zaštitu želeći da s njim ode kod Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da traži pomilovanje za njega.
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, na početku je odbio da primi Ebu Sufjana pa je Ebu Sufjan rekao: ”Allaha mi, primit će me ili ću uzeti ovog svog sina za ruku, a onda ćemo ići kroz pustinju dok ne skapamo od žeđi i gladi.” Kada je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, saznao šta je rekao Ebu Sufjan, smilovao mu se i dozvolio mu je da uđe, a kada ga je ugledao, rekao mu je: ”Teško tebi, Ebu Sufjane, nije li došlo vrijeme da shvatiš da nema drugog boga osim Allaha?!”
Ove Poslanikove, sallallahu alejhi ve sellem, riječi otvorile su Ebu Sufjanovo srce za islam i on je rekao: ”Žrtvovao bih za tebe oca i majku, nema ljubaznijeg i plemenitijeg čovjeka od tebe, niti ima čovjeka koji čuva rodbinsku vezu kao ti, ali, što se tiče ovoga (tj. vjerovanja u Muhammedovo poslanstvo), u mojoj duši još uvijek postoji nešto.” Tada mu je Abbas, rekao: ”Teško tebi! Primi islam i posvjedoči da nema drugog boga osim Allaha i da je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, Njegov poslanik, prije nego što ti glava bude odrubljena.” I Ebu Sufjan je izgovorio šehadet i primio islam. (Sira Ibn Hišam, IV/44.)
Ovaj slučaj otkriva ljepotu podjele uloga među muslimanima i korištenja različitih metoda u pozivanju ljudi u Allahovu vjeru, jer zaključanim bravama ljudskih srca trebaju različiti ključevi koji su spoj strogosti i blagosti, oprosta i odlučnosti.
Vođu Kurejšija osvojilo je ovo poslaničko dobročinstvo i blagost u poziciji moći, koji imaju veći utjecaj na ljudske duše od sablje, a poslanički ahlak pogodio je srce Ebu Sufjana nakon više od dvadeset godina rata i suprotstavljanja islamu.
Poslanička mudrost i pouke u vezi odnosa prema Ebu Sufjanu nisu tu prestale, nego ga je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, posjeo na mjesto gdje je mogao vidjeti snažnu muslimansku vojsku kako, četa po četa, prolaze ispred njega, sve dok nije uklonio ostatke nevjerstva iz svog srca, i dok Ebu Sufjan nije – a da to nije ni osjetio – postao predvodnik psihološkog rata u korist muslimana među Kurejšijama plašeći ih snagom muslimana. Naime, kada je Ebu Sufjan vidio taj prizor, otišao je u Mekku i iz sveg glasa povikao: ”O Kurejšije, Muhammed vam je došao sa vojskom kojoj se ne možete suprotstaviti.”
Abbas, radijallahu anhu, znao je za Ebu Sufjanovo samoljublje i gordost, pa je zamolio Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da učini nešto čime neće poniziti Ebu Sufjana. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, prihvatio je prijedlog, uzeo je u obzir karakter Ebu Sufjana kao vođe ukazujući mu posebnu počast dok se vjera nije učvrstila u njegovom srcu, rekavši: ”Svi građani Mekke koje Ebu Sufjan uzme pod svoju zaštitu u svojoj kući, kao i oni koji se sklone u harem Ka'be ili u svoje kuće, bit će pošteđeni i sigurni.” (Sira Ibn Hišam, IV/45.)
Poniznost na vrhuncu pobjede
I dvadesetog dana ramazana, osme godine po Hidžri (11. januara, 630. godine po Isau, alejhis-selam), Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, izdao je naredbu da se uđe u Mekku.
Iz hiljada grla zaorili su se tekbiri: ”Allahu ekber! Allahu ekber!”
Poslanikova vojska slivala se sa svih strana u Mekku a mekkanska dolina Batha zasjala je novim sjajem. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ušao je jašući na svojoj devi El-Kasva, učeći suru El-Feth. I toliko je pognuo glavu da mu je glava skoro dotaknula sedlo deve, u znak zahvalnosti svome Gospodaru.
Gledao je Mekku koju poznaje i koja njega poznaje kao iskrenog i povjerljivog (Sadikul-Emin), kao što ga poznaje kao posljednjeg Allahovog poslanika kojeg je njegov narod u laž utjerivao. Tog dvadesetog ramazana, osme godine po Hidžri, Mekka ga je upoznala i kao svog plemenitog osloboditelja.
Kada je došao do vrata Ka'be, rekao je: ”Nema boga osim Allaha Jedinog, Koji nema sudruga, Koji je obećanje Svoje ispunio, i pomogao Svoga roba, i Sâm porazio nevjerničke skupine.”
Zatim je ušao u Ka'bu i uništio kipove jednog po jednog dok je učio ajet: ”I reci: ‘Došla je istina, a nestalo je laži; laž, zaista nestaje!”’ (El-Isra’, 81.)
A onda su prisutni građani Mekke na krovu Ka'be ugledali Bilala ibn Ebi Rebbaha, radijallahu anhu, iz čijeg se prodornog glasa, od kojeg su zadrhtala brda oko Mekke, začulo: Ešhedu en la ilahe illallah, ešhedu enne Muhemmeden resulullah! – Svjedočim da nema drugog boga osim Allaha i svjedočim da je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, Allahov poslanik!
Mekka i njeni stanovnici – koji su od početka odbijali ovaj poziv – prvi put su nakon Hidžre u Medinu, ponovo čuli poznati glas. To je glas Bilala Abesinca koji je nekada bio rob Ummejjeta ibn Halefa, koji ga je mučio na vrelom pijesku stavljajući mu kamen na grudi, dok je Bilal ponavljao jednu te istu riječ: ”Ehadun, Ehad!”, odupirući se okrutnosti kurejšijskog gospodara koji ga je prisiljavao da napusti islam.
Da, to je Bilal ibn Ebi Rebbah, radijallahu anhu, koji je prošao put od abesinskog roba, koji je mučen u dolini Mekke, do ponosnog muslimana i istinskog gospodina kojem je ukazana čast da na Dan oslobađanja Mekke prouči ezan sa krova Ka'be.
Pale su zastave politeizma i nastupila je nova era, era istinskog monoteizma (tevhida), vjere u Jednog Boga, Allaha, dželle šanuhu. Mjerila su se promijenila i počelo je novo uređenje društva, zasnovano na pobožnosti i bliskosti s Allahom, a ne na obožavanju idola ili plemenskoj pripadnosti. Mekka se vratila svojoj svetosti, zemlji svjetlosti, u koju nasilje ne ulazi i u kojoj se nasilnik i tiranin ne mogu skrasiti niti utočište potražiti.
Samilost i oprost na vrhuncu moći
Kurejšije su očekivale da će biti kažnjeni zbog dugogodišnjeg terora i nasilja nad muslimanima, da će se muhadžiri vratiti da se osvete onima koji su im učinili nepravdu i lišili ih slobodnog života u rodnom gradu i uživanja u njegovim blagodatima, ali ništa od toga se nije dogodilo.
Plemeniti Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, obratio se stanovnicima Mekke, riječima: ”Šta mislite da ću vam učiniti?”
A onda se začuo njihov odgovor u kojem je nestalo nekadašnje gordosti, grubosti i prkosa: ”Učinit ćeš nam dobro, jer ti si plemeniti brat i sin plemenitog brata.”
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao im je: ”Idite, slobodni ste!” (Sira Ibn Hišam, IV/55.)
Dakle, oslobađanje Mekke je došlo kao milost a ne kazna, kao velikodušnost a ne mučenje, kao oprost a ne osveta ili teror. Strah je nestao i srca su se smirila, u veličanstvenom pomirenju između oslobođenja i oprosta, osvajanja i humanosti.
Ko pogleda stanje muslimana u vrijeme kada su ih Kurejšije mučili i proganjali a zatim pogleda u Poslanikov, sallallahu alejhi ve sellem, postupak, oprost i milost na Dan oslobađanja Mekke, ostat će zapanjen kako neko ko je okusio najteže oblike mučenja i zlostavljanja da pređe preko svega toga i da sve to oprosti, kao da se nije ni desilo.
Međutim, istina je da je to suština milosti s kojom je poslat Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, a to je pokazivanje milosti u stanju snage i nadmoći. Jer, on nije poslat kao poslanik ubijanja i protjerivanja, već je poslat kao poslanik milosti svim svjetovima. I ovo je najbolji dokaz da je poslanica islama poslanica tolerancije, suživota, uvažavanja, uzdizanja i oprosta.
Nakon toga Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, stavio je Mekku u njen islamski kontekst. Za gradonačelnika je imenovao uglednika iz porodice Benu Umejje, Utaba ibn Usajda, i vratio je njezinim stanovnicima njihov društveni status i historijske uloge.
Između ostalog, vratio je ključeve Ka'be porodici Benu Abdud-dar, i taj događaj vraćanja ključeva u ruke Osmana ibn Talhe, koji je nekada zabranjivao Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, da klanja namaz u Ka'bi, pokazao je također potpunu pravednost Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.
Naime, Mekkom je upravljalo deset porodica ili plemena, svako pleme je imalo određeni zadatak i brinulo se o određenoj stvari. Pleme Benu Abdud-dar imalo je dva važna zadatka: nosili su ratnu zastavu i čuvali su ključeve od Ka'be. Niko nije mogao uči u Ka'bu bez dozvole porodice Abdud-dar.
Vođa te porodice tada je bio Osman ibn Talha. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, imao je silnu želju da, u toku poslaničke misije u Mekki, klanja namaz u Ka'bi, ali je morao tražiti dozvolu od Osmana ibn Talhe. Međutim, Osman je odbio da mu dâ ključeve.
Tada mu je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ”Osmane, možda će doći dan kada će ključevi Ka'be biti u mojoj ruci i ja ću ih dati kome hoću.”
Osman ibn Talha rekao je: ”Ako se to desi, to će biti dan najvećeg poniženja za Kurejšije.”
”Ne, nego će to biti dan najvećeg ponosa za Kurejšije”, odgovorio je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem.
Dvadesetog ramazana, osme godine po Hidžri, došao je taj dan. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, stajao je pored vrata Ka'be a zatim je naredio Osmanu ibn Talhi, koji je nekoliko mjeseci prije toga primio islam, da donese ključeve Ka'be.
Kada je Osman donio ključeve, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao mu je: ”Sjećaš li se, Osmane, kada sam ti tražio ključeve Ka'be pa mi ih nisi dao. I rekao sam ti tada da će doći dan kada će ključevi biti u mojim rukama i ja ću ih dati kome ja hoću.”
Pored njega je stajao hazreti Alija, radijallahu anhu, koji je rekao: ”Allahov Poslaniče, daj ključeve Ka'be porodici Benu Hašim i na taj način objedini kod njih dva velika dobra koja će ih ovjekovječiti.”
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, mogao je to uraditi i predati ključeve Ka'be pripadnicima svoje porodice i na taj način se osvetiti Osmanu ibn Talhi za grijeh iz prošlosti.
Međutim, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, predao je kjučeve Osmanu ibn Talhi, vođi plemena koje je oduvijek čuvalo ključeve Ka'be rekavši mu: ”Uzmite ove ključeve vi, pripadnici Benu Abdud-dar, zauvijek. Od vas ih neće uzeti osim tiranin i zulumćar.” (Muhamed ibn Jusuf el-Salihi el-Šami, Subulul-huda ver-rešad fi sireti hajril-‘ibad, Darul-kutub el-‘ilmijje, prvo izdanje, Bejrut, 1993., V/245.)
Eto tako je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, sa svojim ashabima oslobodio Mekku, ispisavši jednu od mnogobrojnih stranica islamskog ratovanja i osvajanja, koja su bila i ostala primjer kako se u jednom srcu, u isto vrijeme, spajaju sablja, ponos i milost.
Mekka je osvojena i oslobođena snagom vjere i islamskog morala, a ne snagom oružja. Zvuk ezana bio je jači od galopa konja a snaga istine i pravde njenih osloboditelja bila je jača od mnoštva godina ugnjetavanja i zuluma. (Iz knjige: Stazama Milostivog)
