Saff, br. 8.
Piše: A.Džihana
Sve teže nam pada da bar jedan dan provedemo bez društva ”boraca” za ljudska prava i slobode. Slatkorječiva obećanja i velike parole postala su naša svakodnevica. Pitanje Djeda Mraza i druga slična, “životno-bitna” pitanja, su u centru pažnje. S druge strane, niko se ne obazire na to što djevojka-muslimanka mora skinuti odjeću da bi dobila prolaznu ocjenu iz fizičkog vaspitanja. Njena prava su pogažena, ali ko mari za to? U daljem tekstu donosimo pismo koje poziva omladinu da sama razmisli o svome položaju:
Brate po vjeri! Pozivam te da se čvrsto držiš islama – vjere koja je dobrobit oba svijeta. Znam, ni ti ni ja, nismo imali tu sreću da se rodimo u okrilju islamske države koja bi nam u mnogome olakšala da ispunimo zavjet davno dat Allahu, dž.š. -da ćemo samo Njega obožavati, i ništa Mu nećemo pridruživati. Nije nam bilo suđeno da se rodimo u društvu koje bi nam od malih nogu dalo naše pravo i uzelo naše obaveze. Društvu koje je izgrađeno na principima islama. Koje je izgrađeno na beskompromisnoj borbi sa svime što šteti ljudskoj zajednici, kao što su: mnogoboštvo, ubistvo, kamata, zinaluk, krađa, razbojništvo itd… Medutim, Allahova odredba je da se rodimo i živimo u vremenu kada je većina ljudi zapostavila vjeru, kada su Allahove zabrane obeščašćene, a ono što je zabranjeno predstavljeno kao nužnost bez koje se ne može. Biti privržen vjeri i njoj pozivati je, u najmanju ruku, čudno. Dragi brate, sve to te ne smije zavesti pa da pomisliš da je islam prevaziđen i nemoćan da izbavi čovječanstvo iz gliba u koje se zaglibilo. Islam je istinski i jedini spas, i njegove vrijednosti su bliske ljudskoj duši bez obzira gdje i kada živjeli. No, jednu veliku smetnju za spoznaju islama čine oni koji nastoje da sakriju i iskrive islamsko učenje kako ne bi ni stiglo do ljudi, ili ako stigne da dođe u tako čudnoj formi da ga većina ljudi odbaci.
Dragi brate! Nismo imali sreću da nam majke šapuću Kur'an na uši. Očevi nas nisu podučavali namazu. U školi nas nisu podučavali o Stvoritelju. Ulice nas nisu poštedile od psovke, muzike, razgolićenosti. Društvo nam nije bilo oslobođeno od poroka duhana, alkohola i pored svega toga, ovom društvu kao da nije dovoljno pa nastoji da nam uljepšava poroke, te da ih učini svakodnevnicom bez koje se ne može.
Mnogoboštvo je nazvano kulturom vjerovanja. Kamata je okarakterisana kao točak ekonomije. Zinaluk i razbojništvo su postali preporučeni hiljadama filmova. Ljudi skloni porocima i zabludama svake vrste, simpatično su nazvani boemima kosmopolitskog opredjeljenja. Svakim danom, sve više i više, zatvaraju se putevi istini, poštenju, čednosti, ljubavi, časti i drugim vrijednostima koje čovjek često ističe kao razliku između sebe i ostalih nerazumnih bića.
I dragi brate, da li vidiš sebe u toj kolotečini nemorala? Želiš li da budeš saučesnik onima koji su odgovorni za formiranje društva u kome milioni umiru od side, droge, alkohola, duhana i drugih poroka? Želiš li da sutra strahuješ za svog sina i svoju kćer?
Islam – najljepši dar
Kuranska kazivanja nam govore da je ovakvih, naizgled bezizlaznih, situacija bilo i u prošlosti. U suri Kehf postoji jedno takvo kazivanje: ”Kad se nekoliko momaka u pećini sklonilo pa reklo; “Gospodaru naš, daj nam Svoju milost i pruži nam u ovom našem postupku prisebnost”, Mi smo ih u pećini tvrdo uspavali za dugo godina. Poslije smo ih probudili da bismo pokazali koja će od dvije skupine bolje ocijeniti koliko su vremena proboravili.
Ispričaćemo ti povijest njihovu – onako kako je bilo. To su bili momci, vjerovali su u Gospodara svoga, a mi smo im ubjeđenje još više učvrstili.
Osnažili smo bili njihova srca kad su se digli i rekli; “Gospodar naš – Gospodar je nebesa i Zemlje, mi se nećemo pored Njega drugom bogu klanjati, jer bismo tada ono što je daleko od Istine govorili.
Narod ovaj naš je mimo Njega druge bogove prihvatio, zašto jasan dokaz nije donio o tome da se treba njima klanjati, a ima li nepravednijeg od onoga koji o Allahu iznosi neistinu?” (El-Kehf, 10-15.)
U Tefsiru Ibn Kesira se spominje od mufesira iz generacije selefa da su ovi mladići bili sinovi rimljanskih vladara i velikana. Njihov vladar se zvao Dekjanus i naređivao je narodu da obožavaju kipove, te da im prinose žrtve. Nakon što ih je Allah uputio, spoznali su prezrenost obožavanja kumira, te su napravili bogomolju u kojoj su se molili Allahu, dž.š. Saznavši za to vladar ih je pozvao sebi, a oni su to iskoristili da ga pozovu u Allahovu vjeru. Međutim, on je odbio zatraživši od njih da se pokaju i vrate vjeri predaka! Zaprijetio im je žestokom kaznom te naredio da im se poskida odjeća i dâ vremena da razmisle… To je bila Allahova milost prema njima, jer su to vrijeme iskoristili za bijeg sa svojom vjerom od pokvarenog naroda koji ne priznaje istinu. Pobjegli su iz straha da ih okrutni vladar ne stavi na nesnosne muke, te ih tako odvrati od vjere u Jednog Boga. Nisu bili u stanju da utiču na smanjenje zla na zemlji, pa su otišli ponijevši sa sobom samo vjeru u Allaha. Kao kada čovjek bude ponesen na tabutu prema kaburu – ne nosi ništa do djela koja je učinio za života. Imetak i porodica nisu više njegovi ! Primjer ovih mladića je putokaz za sve one koji se nađu u situaciji kada strahuju za vjeru, a nisu u stanju da se zlu suprotstave, kao što kaže Allahov Poslanik, s.a.v.s.: “Samo što nije došlo vrijeme da najbolji imetak nekog od vas bude stado koje će otjerati u planinu i plodna mjesta bježeći sa svojom vjerom od smutnje.”
Dragi brate, navodim ti ove pripovijesti jer one su objavljene da budu putokaz i milost onima koji vjeruju. Borba između dobra i zla je neminovna, a ja te upućujem na islam. Upućujem te na njegovu pravednost i njegove humane metode borbe za istinu, u kojima uzvišeni cilj ne opravdava prljava sredstva, već uzvišeni i human cilj traži ista takva sredstva. Stoga je naš put dug, ali je neminovno da pobijedimo.
Pravo i obaveza
Ako me pitaš, dragi brate, kako da uspijemo i kako da dobijemo oduzeto pravo na častan, neporočan i pošten život? Odgovaram ti da ćemo uspjeti samo kao što su uspjele prve generacije i oni koji su bili na onome na čemu su one bile. Navešću ti primjer islamske ličnosti, slavnog Salahudina Ejubije. Iz njega ćeš vidjeti zbog čega je Salahudin velik i slavan i vidjećeš šta moramo uraditi da bismo uspjeli. I Salahudin je živio u vremenu velikih iskušenja i nepravde. Krstaši su vladali Kudsom (Jerusalimom), a u Egiptu (gdje je živio Salahudin) su na vlasti bili Fatimidi -šijje koji su pokvarili i amoralizirali svaku stvar. Zabranjivali su muslimanima da čitaju hadise, pa su neki muhadisi napuštali Egipat. Unosili su novotarije u vjeru, i čak su ljude nagrađivali za klevetanje i proklinjanje časnih ashaba, govoreći: “Ko proklinje i vrijeda dobiće dinar i erdeb.” Nasuprot njima Salahudin je oživljavao sunnet. Čak i u jeku bitke njegova pratnja su bili učenjaci od kojih je učio Buharijin Sahih. Jednom prilikom jedan od njegovih dostojanstvenika je prevario jednog čovjeka, pa je zatražio Salahudinovu pomoć. Na to mu je Salahudin (koji je tada bio sultan) odgovorio: “Šta bih ja mogao učiniti za tebe, kad muslimani imaju kadiju koji im presuđuje? Zakonsko pravo se proteže na vladareve savjetnike kao i na narod i oni se njegovim naredbama i zabranama podjednako moraju povinjavati. Ja nisam ništa drugo do sluga i sprovodilac zakona, a zakon će presuditi u tvoju korist ili će te osuditi.” Sa ovakvom ličnošću Allah je pomogao muslimane pa su oslobodili Kuds od kršćanske okupacije, i Egipat od zla Fatimida. Jasno je, dragi brate, iz svih ovih primjera koje ti navedoh da je izlaz u islamu i ustrajavanju na njemu, kao što kaže Muhammed, s.a.v.s.: “Reci: Vjerujem u Allaha, a potom ustraj.'” Islam je naše pravo i obaveza. On je dar s kojim su stanovnici pećine pobjegli od nevjernog naroda i oružje kojim je principijelni Salahudin slomio krstaše.
