Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Dok je tatarska vojska radila na nemilosrdnom ubijanju muslimana Bagdada, druga grupa Tatara je krenula u još jedan gnusni zločin, uništenje velike biblioteke u Bagdadu, koja je bila najveća biblioteka na licu zemlje u to vrijeme.
Kuća mudrosti ili Riznica mudrosti je prvi naučni institut osnovan u vrijeme zlatnog doba islama. Osnovao ju je abasijski halifa Harun el-Rešid, a njegov sin El-Me'mun je u vrijeme svoje vladavine tražio grčke rukopise od pokorenih i poraženih Bizantinaca u zamjenu za potpisivanje mirovnih ugovora ili oslobađanje zarobljenika.
Kuća mudrosti je bila stjecište muslimanske naučne misli više od šest stotina godina i sadržavala je djela iz svih naučnih oblasti, uključujući islamske nauke, medicinu, astronomiju, hemiju, fiziku, geografiju, ekonomiju, sociologiju, književnost, historiju, filozofiju i druge nauke. Ako svemu navedenom dodamo i mnogobrojne prijevode sa drugih jezika, onda je jasno da govorimo o pravom čudu tog vremena.
Tatari su osjetili ogroman kulturno-civilizacijski jaz između njih i muslimana koji su imali dugu historiju u nauci, naučnom istraživanju, etici i općoj kulturi, i imaju desetine hiljada istaknutih učenjaka u svim granama nauke. A budući da su oni bili divlje horde, oni su iz Kuće mudrosti, odnosno iz velike bagdadske biblioteke, iznijeli ogromno naučno blago, milione dragocjenih knjiga, i sa krajnjom bahatošću, divljaštvom i bezumljem, sve ih bacili u rijeku Tigris.
Tatari su u rijeku Tigris bacili trud mnogih stoljeća i knjige u koje je uloženo hiljade života i potrošeno mnogo novca, znoja i truda, sve dok voda nije pocrnila od mastila knjiga, pa se pričalo da je tatarski konjanik prelazio preko tomova knjiga s jedne na drugu obalu Tigrisa, kao preko mosta.
Bagdadska biblioteka je, zaista, predstavljala neprocjenjivo naučno blago, i jedina biblioteka koja se mogla porediti sa njom bila je biblioteka u islamskoj državi Endelus, odnosno biblioteka u Kordovi koja je prošla kroz isto iskustvo kao i biblioteka u Bagdadu.
Naime, kada je Kordova pala u ruke krstaša (samo dvadeset godina prije pada Bagdada), oni su u potpunosti spalili biblioteku u Kordovi.
No, to nije bilo sve. Ono što su krstaši uradili sa bibliotekom u Kordovi, ponovili su sa bibliotekom u Granadi kada je ona pala u krstaške ruke, 1492. godine. Sve što je brižna graditeljska ruka stoljećima gradila i učinila za dobrobit svih ljudi, rušilački karakter je pokušao totalno uništiti.
O tom karakteru, između ostaloga, svjedoči i 800 hiljada spaljenih knjiga u Granadi nakon što su Ferdinand i Izabela sa svojom armadom ušli u tu prijestolnicu znanja, kulture i civilizacije. Spaljene knjige su, ustvari, bile kapitalna djela iz medicine, ekonomije, astronomije, filozofije, prava, botanike, matematike i drugih znanosti, ali i umjetničkih disciplina, posebno književnosti. Bez takvih djela je, jednostavno, bio nezamisliv normalan ljudski život. Ali, i po cijenu vraćanja u tmine života i zapadanja u potpunu materijalnu i duhovnu bijedu, oni su željeli uništiti tragove islamske historije i civilizacije.
Kršćani su slične zločine počinili i treći, četvrti, peti i deseti put u bibliotekama Toleda, Sevilje, Valensije, Saragose i drugih muslimanskih gradova u Endelusu.
Učinili su to i u Šamu u Tripoli biblioteci (u današnjem Libanonu), gdje su spalili nekoliko miliona knjiga. Učinili su to u Palestini, u bibliotekama Gaze, Kudsa i Askalana, kao što to danas čine cionističke horde u Gazi.
Muslimani nikada nisu rušili tuđe bogomolje i svetinje, niti naučno i kulturno blago, al’ zato jesu kršćani, Židovi i pagani, i to je jedan u nizu crnih biljega iz njihovih osvajačkih ratova i iz vremena njihove vojne i političke dominacije.
Oni su kroz svoju povijest rušili tuđe bogomolje, kulturna obilježja i palili biblioteke, to neizmjerno naučno i kulturno blago. Taj rušilački karakter i običaj ostao je kod njih do danas, a mi Bošnjaci smo živi svjedoci kršćanskog (istočnog i zapadnog) vandalizma i rušilaštva, jer su četnici i ustaše srušili sve džamije i mostove, i zapalili Vijećnicu u Sarajevu, koja je unutar svojih zidova skrivala i ljubomorno čuvala ogromno naučno i kulturno-civilizacijsko blago.
No, bez obzira na sveopći, krstaško-judaistički, rat protiv islama i muslimana, oni svjetlo islama ne mogu ugasiti, kao što ni svjetlo Sunca ne mogu ugasiti maloumnici koji sa zemlje pušu u njega. Jer, islam sve nadvisuje, a njega ništa nadvisiti ne može.
