Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić
U svojoj knjizi Sajdul-hatir, Ibnul-Dževzi, rekao je: ”Pametan vjernik ne obraća pažnju na svoje zavidnike. Vidio sam lovačke pse koji, ako bi prošli pored običnih pasa, ovi psi bi lajali i jurili za njima, kao da su lovačke pse vidjeli boljim i plemenitijim od sebe, pa su im zavidjeli na tome. I primjetio sam da lovački psi uopće ne obraćaju pažnju na njih, i njihov lavež nisu računali ni u šta.
Primjetio sam također da lovački psi kao da nisu bili od iste vrste kao obični psi, jer su oni imali velika i gruba tijela, i nisu bili povjerljivi, dok su lovački psi bili nježni i imali su manire koji odgovaraju njihovom nježnom i elegantnom izgledu; oni čuvaju ulov za svog vlasnika iz straha od njegove kazne ili iz zahvalnosti vlasniku na njegovom dobročinstvu prema njima.
Vidio sam, dakle, da lijepo ponašanje i dobar tretman prate finoću tijela i čistoću duše. Isto tako, razborit vjernik ne obraća pažnju na onoga ko mu zavidi i ne smatra ga vrijednim bilo kakve pažnje. Jer, vjernik je u jednoj dolini, a zavidnik u sasvim drugoj dolini. Zavidnik zavidi vjerniku na dunjaluku i dunjalučkim blagodatima, dok je vjerniku sva briga Ahiret, tako da je udaljenost između te dvije doline nepremostiva.”
Iskreni vjernik po prirodi ne zavidi niti želi nestanak tuđih blagodati, već je on taj koji želi dobro svim ljudima, jer mu je srce čisto od prljavštine grijeha, licemjerja i zlobe. Njegova duša je smirena, strpljiva i zadovoljna onim što joj je Allah podario.
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: ”U jednom srcu se ne mogu spojiti vjerovanje (iman) i zavidnost.” (Ibn Hibban)
Rekao je također: ”Ljudi će neprestano biti u dobru dok ne budu zavidjeli jedni drugima.” (Et-Taberani)
Pravi musliman je onaj koji izbjegava zavist u svim okolnostima i ne prepušta se došaptavanjima svoje duše, jer je najblaži oblik zavidnosti nezadovoljstvo Allahovom odredbom i zaokupljenost željom da određena blagodat nestane od muslimana.
Neki islamski učenjaci su rekli: ”Zavidnik se suprostavlja svome Gospodaru na pet načina: mrzi svaku blagodat koju primjeti kod drugih ljudi, nezadovoljan je onim što je njemu dato, i kao da kaže Allahu, dželle šanuhu: ”Zašto si podijelio blagodati na ovaj način?”, omalovažava Allahove blagodati, iznevjerio je Allahovog evliju (iskrenog vjernika), jer želi da nestane blagodat koju mu je Allah podario i pomaže svome neprijatelju, tj., prokletom šejtanu.”
Iskren i razborit je onaj vjernik koji ne želi da nestanu blagodati koje je Allah dao drugim ljudima, i jedna od njegovih temeljnih karakteristika i osobina je čistoća duše od prevare, zavidnosti i izdaje, a ta čistoća vodi njenog vlasnika u okrilje Allahove milosti i oprosta, i uvodi ga u džennetske perivoje.
