Piše: dr. Selman el-Avde / Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Lingvisti kažu: Postoje tri vremena: prošlost, sadašnjost i budućnost.
Biolozi kažu: Prošlost živi u budućnosti.
Odlučni ljudi kažu: Ono što je prošlo ne vraća se, ono čemu se nadaš skriveno je i nepoznato, tvoj kapital je sadašnjost i trenutak u kojem živiš.
A stručnjaci za duše i ljudi sa istinskim iskustvom kažu: Da bi bio sretan, moraš nadići prošlost; ne zastaj dugo nad prošlošću, ne okreći se previše unazad, zaboravi na uvrede drugih prema tebi da ne bi nosio njihove terete, i zaboravi na svoju dobrotu prema njima da ti se prijekor i bol ne bi produžili, već se drži kur'anskog pravila: “Mi vas samo za Allahovu ljubav hranimo, od vas ni priznanja ni zahvalnosti ne tražimo!” (Ed-Dehr, 9.)
Moraš naporno i ozbiljno raditi u sadašnjosti. Ako nemaš projekat kojem ćeš dati svoj um, svoje srce i svoje vrijeme, život će ti biti tegoban, a njegove minute će teško i sporo prolaziti i u njemu nećeš naći smisla.
Tvoj duh je u tvom projektu, čak i ako je neznatan i ako je isključivo porodični, a naravno, bolje je da bude znanstveni, obrazovni, reformistički ili humanistički. Uglavnom, vrata su širom otvorena, a mogućnosti i prilika ima koliko i udisaja i izdisaja ili više od toga.
Moraš biti optimističan u pogledu budućnosti i planirati je s racionalnošću, ali i sa snovima. Racionalnost i realizam te štiti od suludog zanosa, a snovi ti daju dozu maštovitosti i kreativnosti, da bi se uzdizao i napredovao.
Mi stalno citiramo lingviste i pozivamo se na njih da bi pokazali važnost jezika u svemu tome. Jer, stalno ponavljanje govora o prošlim tragedijama, neuspjesima i boli, znači prizivanje tih tragedija i neuspjeha i ponovno udahnjivanje života u njih. Zle slutnje i trabunjanje o opasnostima, strahovima i mogućim negativnostima u budućnosti, ometa rad u sadašnjosti i ubija moral. Čovjek time gubi pojam o tri dimenzije vremena. Stoga, reci mi koji je tvoj jezik (kojim i kakvim jezikom govoriš, jezikom optimizma ili jezikom pesimizma), reći ću ti ko si.
Roditelj koji vrijeđa svoje dijete, krivi ga za neuspjeh, prijeti mu teškim životom, sluti i iscrtava njegovu crnu budućnost, nesvjesno ga gura u takvu budućnost.
Islamski učenjak i daija koji – zbog njihovog trenutnog moralnog stanja i lošeg odnosa prema vjeri -, ljudima obećava višak problema i zasluženih nesreća, zapravo priziva te nesreće, htio ili ne htio, kao što je rekao Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: ”Ko kaže: ‘Ljudi su propali ili stradali (zbog svojih grijeha)!’, on je taj koji ih je upropastio, odnosno, on je veći stradalnik od njih.” (Muslim)
Vladar koji stalno govori o građanskom ratu, priprema se za njega, okuplja snage i podstiče ljude na njega, na kraju, Allahovom odredbom i mudrošću, tako i bude, jer ono što govoriš to obično i uradiš. Zato budimo od onih koji pozivaju na lijep govor i upotrebljavajmo i ponavljajmo, tajno i javno, pozitivne i optimistične izraze, riječi ljubavi, nade i života, i cijenimo učinak i utjecaj jezika na oblikovanje našeg uma i naših osjećaja.
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, najviše se znao radovati životu, a kada mu je Allah objavio: ”Onaj svijet je, zaista, bolji za tebe od ovoga svijeta” (Ed-Duha, 4.), to znači da je i dunjaluk također dobar, ali je Ahiret bolji i vječan je. Stoga je njemu život bio lijep i ugodan, on je uzimao njegove blagodati ne zanemarujući Ahiret, i nije ostavio ništa od dozvoljenih blagodati koje su mu bile na raspolaganju, a da nije uzeo svoj dio iz tih blagodati.
Uz sve to, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bio je najpobožniji čovjek. Stajao je u namazu učeći Kur'an i dove toliko dugo da su mu noge oticale, i njegovo vjerovanje je bilo najjače i najpotpunije, jer on je najbolji čovjek i najodabraniji Allahov poslanik.
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bio je najoptimističniji čovjek, nekad je optimizam izražavao lijepom riječju, nekada lijepim imenom, nekada pričanjem lijepog sna, čak je uzimao pozitivne i optmistične znakove iz svijeta oko sebe, pa je govorio: ”Uhud je brdo koje nas voli i koje mi volimo.” Govorio je također: ”Vjerniku njegov život ne povećava ništa osim dobra.”
Habbab ibn Eret, radijallahu anhu, pripovijeda: “Požalili smo se Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, na uvrede i progone od strane mušrika, a on je sjedio u hladu Ka'be, naslonjen na svoj ogrtač, pa smo rekli: ”Zar nam nećeš tražiti pomoć od Allaha, zar nećeš uputiti dovu za nas?” On nam na to odgovori: ”Znajte da je među narodima prije vas bilo pojedinaca kojima bi iskopali rupu u zemlji, zatim ga stavili u nju i donijeli pilu kojom bi razdvojili njegovu glavu na dva djela, ili bi mu željeznim bodljama odvajali meso i kožu od kostiju, ali ga to nije natjeralo da ostavi svoju vjeru. Tako mi Allaha, Allah će upotpuniti ovu vjeru, tako da će konjanik sâm putovati iz Sane do Hadramevta, ne bojeći se nikoga osim Allaha i vuka za svoje stado, ali vi požurujete.” (Buharija)
Dakle, to su bile stvari koje su natjerale muslimane da požuruju s takvim pitanjima, jer islam je poziv na slobodu, ljudsko dostojanstvo i ljudska prava. U ovom hadisu, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije ukazao na to da će nestati nevjerstva i politeizma, već je ukazao na nestanak straha i nepravde, a to je veličanstvena tajna na koju aludira i ajet: ”A kada je Ibrahim zamolio: ‘Gospodaru moj, učini ovo mjesto sigurnim gradom, a snabdij plodovima stanovnike njegove, one koji budu vjerovali u Allaha i u onaj svijet!’ – On je rekao: ‘Onome koji ne bude vjerovao dat ću da neko vrijeme uživa, a onda ću ga prisiliti da uđe u paklenu vatru, a grozno će ona prebivalište biti!'” (El-Bekara, 126.)
Stoga, pazi da te sadašnjost, koja je u znaku iskušenja i nedaća, ne spriječi da u budućnosti vidiš obećavajuću nadu, jer je odsustvo nade smrt i zabluda, kao što je došlo u ajetu: “Nadu u milost Gospodara svoga mogu gubiti samo oni koji su zabludjeli.” (El-Hidžr, 56.)
Nema ništa ljepše od toga da lijep san izbija iz brižnog srca, a još ljepše od toga je da se taj san pretvori u cilj kojem težiš i zbog kojeg se žrtvuješ.
