Autor: Vildana SEMIĆ ISAKOVIĆ
Da je svijet oko nas savršeno uhodani univerzum uzročno-posljedičnih, logičnih i objašnjivih pojava pokazuje jednostavnost i mogućnost dokaza za sve ono što je Uzvišeni Gospodar stvorio. Pčela je jedna od najfascinantnijih i najslabijih životinja od onih koje možemo vidjeti golim okom. Naime, dovoljan je samo jedan ubod pčele da bi čovjek uslijed anafilaktičke reakcije na licu mjesta preminuo. A dovoljna je samo jedna pčela da bi čovjeku u tom savršeno usklađenom pčelinjem svijetu proizvela zlatnu viskoznu tekućinu, kao prevenciju i lijek za mnoge bolest. Dakle, i otrov i lijek.
Pčele čine porodicu istoimenih pčela Apidae, a spadaju u potporodicu kukaca, iz reda opnokrilaca. Bliski su im srodnici bumbari, a dalji ose i mravi. Na svijetu ima približno 20.000 vrsta pčela na svim kontinentima, osim na Antarktiku. Hrane se nektarom kao izvorom energije, te peludi kao izvorom proteina.
Na glavi pčele nalazi se par ticala i sa svake strane po jedno složeno oko. S donje strane glave nalazi se usni organ prilagođen uzimanju nektara iz plodnice cvijeta. Prsa čine tri odvojena kolutića. Na svakom dijelu se s donje strane nalazi po jedan par nogu. Na drugom i trećem kolutiću nalazi se po jedan par krila za letenje, pri čemu je drugi par krila manji. Kod nekih vrsta, krila su toliko mala da je nemoguće letjeti. Prednji par nogu pčeli služi za održavanje i čišćenje tijela. Stražnji par nogu je specifične građe s malim udubljenjima (košaricama) u kojima pčele skupljaju pelud ili propolis.
Karakterističan dio tijela koju ima pčela radilica jeste njezin žalac smješten na zatku. On zapravo predstavlja preobraženu leglicu. Poznata je priča kako pčela umire nakon što nekoga ubode. To je zato što vrh žalca ima trnje koje je okrenuto prema natrag, pa kada se žalac zabije u tkivo žrtve, on ostaje unutra. Nakon što se žalac zabije, otpušta se otrov iz otrovnih žlijezda i žalac se odvaja od tijela pčele što ona ne može preživjeti.
Pčele žive u zajednicama u kojima postoji strogo organizirana podjela rada. Točnije, razlikujemo matice, radilice i trutove. Svaka košnica ima jednu maticu koja je jedina ženka koja nese jaja. Matica može živjeti od 3 do 4 godine, a kada stvara zajednicu, ona na početku brine o leglu, ali nakon što se iz legla razviju radilice, svu brigu prepušta njima. Radilice su one koje obavljaju sav posao – brinu o novom leglu koje matica stvara, brinu o matici, pronalaze i donose hranu, itd. Prosječna pčela radilica proizvodi samo 1/12 čajne kašićice meda tijekom svog života. Mogu obići do 2.000 cvjetova tokom jednog dana. Trutovi su mužjaci i oni služe samo za oplodnju matice (nakon toga umiru) koja se pari samo jednom u životu. To joj je dovoljno za idućih do 5 godina života.
Kod jako dobro razvijenih zajednica nalazi se ukupno 50.000 do 80.000 pčela, što ovisi o košnici, a obavljaju svoje zadatke ovisno o starosti: od 3. do 5. dana starosti pčele čiste saće i ostale dijelove košnica; od 5. do 8. dana hrane starije ličinke mješavinom meda, peludi i vode; od 8. do 12. dana razviju im se mliječne žlijezde koje luče mliječ kojom te pčele hrane mlade ličinke i maticu (nakon 12. dana razvijaju im se žlijezde koje luče vosak); u starosti od 18. do 21. dana pčele radilice prilaze vratima košnice i pomalo izlijeću upoznavajući okolinu, spremne za obranu svoje zajednice od neprijatelja (uljeza). Naime, za vrijeme razvoja u košnici žlijezda koja luči otrov razvila je dovoljno otrova u mjehuriću za otrov pa time njihov ubod postaje vrlo bolan.
Budući da su pčele gluhe, one ne koriste zvuk kao sredstvo komunikacije, već su razvile i usavršile ples/pokret i vibracije kako bi dijelile najrazličitije informacije unutar zajednice. Ples i komunikaciju među pčelama najviše je istraživao austrijski etolog Karl von Frish, koji je 1973. godine dobio Nobelovu nagradu za rad iz područja komuniciranja među pčelama.
Vrste pčela
Najčešća vrsta pčela je medarica (apis mellifera), porijekom iz Afrike. Naselila se u Mediteranske zemlje i Europu prije nego što se nastanila u Aziji, Australiji i Sjevernoj Americi. Istraživanja pokazuju da je medonosna pčela do 1.500. godine bilo samo u Europi, Aziji i Africi, te se postupno prenijela i raširila po Americi, Australiji i na Novi Zeland. Značajne su i sljedeće podvrste europske pčele medarice: Kranjska pčela (Apis mellifica var. carnica Pollm) ili siva pčela, Talijanska pčela (Apis meliffica var. ligustica), Kavkaska pčela (Apis mellifica var. caucasica), Tamna europska pčela (Apis mellifica var. mellifica L.). Od ostalih vrsta pčela značajne su: Malena tropska pčela (Melipona anthidioides), Patuljasta pčela (Apis florea F.), Divovska pčela (Apis dorsata) i afrikanizirana pčela, koja je nastala u sklopu projekta brazilske vlade kako bi se dobila medonosna pčela sposobna da i u tropskoj klimi uspješno oprašuje floru i da pritom sakupi što veće količine meda. Osim medonosnih, postoji i solitarna pčela. Ona ne prikupljaju veće količine meda u svoje nastambe i živi usamljenički život. Zbog nedostatka zaliha hrane izlaze i lete na nižim temperaturama od medonosne pčele.
Oprašivanje
Pčele su najbrojniji oprašivači cvjetova na zemlji. Pretpostavlja se da trećina ljudske hrane ovisi o njihovu oprašivanju. To je jedini kukac-životinja koji proizvodi hranu koju jedu i ljudi. Većina pčela ima elektrostatski naboj koji povećava apsorpciju peluda. Pelud i nektar tvore masu koja je najčešće viskozna, ali može i biti kruta. Ta masa je sferoidnog oblika te pohranjena u male ćelije u kojima se i jajašca nalaze.
Rojenje pčela
Nove zajednice se stvaraju rojenjem. To se događa tako da stara matica napušta zajednicu i sa sobom vodi trećinu radilica (roj). Istovremeno se u zajednici razvija nova matica unutar matičnjaka. Kada se nova matica razvije, radilice razruše ostale matičnjake. Nakon par dana, nova matica izlazi na svadbeni let tijekom kojeg se pari s više različitih trutova. Kada se vrati u košnicu, počinje leći jaja. Pčelari često sprječavaju rojenje tako što osiguravaju dovoljno prostora cijeloj zajednici i tako što redovno vade med iz košnica.
Staništa pčela
Najprostranija staništa pčela jesu planine i drveća u kojima proizvode velike količine meda. Pčela najprije zauzima određeno stanište. Potom, kada se ustali na njemu, izlazi kako bi otišla na ispašu. Na ispaši jede plodove i vraća se u svoje stanište. Svaki od ovih koraka točno je reguliran i shodan riječima Uzvišenog Stvoritelja. „Gospodar tvoj objavljuje pčeli: ‘Planine uzmi za svoju kuću, i drveće i ono što grade (ljudi). A potom jedi od svih plodova pa poslušno putovima Gospodara tvoga hodi.’ Iz utroba njihovih (pčelâ) izlazi napitak različitih bojâ. U njemu je lijek za ljude. U ovome su znakovi za narod koji razmišlja.” (Kur’an: En-Nahl, 68-69) Osobina pčele jeste i to da ona nikada ne slijeće na strvinu niti na bilo kakav izmet, prenoseći njegove prljave tragove i neugodne mirise.
Izgled saća
Pčele već milijunima godina koriste šesterokutnu strukturu za izradu saća (nedavno nađeni fosil pčele je procijenjen na 100 milijuna godina starosti, a u faraonskim grobnicama u Egiptu pronađene su sati sa medom stari preko 1.000 godina, a čiji se med i pored tolike starosti mogao jesti). Čudno je zašto su pčele izabrale šesterokutnu formu, a ne recimo peterokutnu ili osmokutnu? Odgovor nam daje matematika. Šesterokutna struktura je najpogodniji geometrijsko oblik za maksimalno iskorištenje jedinice površine. Da su stanice saća konstruirane u nekom drugom obliku, bilo bi dosta izgubljenog prostora te bi se na taj način manje meda moglo uskladištiti i pčele bi se manje time okoristile. Ako bi dubine bile iste, trokutaste ili kvadratne ćelije bi sadržavale istu količinu meda kao i šesterokutne, međutim, između svih tih geometrijskih oblika šesterokut je taj koji ima najmanji obim. Dok svi oni imaju isti volumen, količina voska potrebna za šesterokutne ćelije je manja od potrebne količine za trokutaste ili kvadratne ćelije.
Dakle, šesterokutna ćelija zahtjeva minimalnu količinu voska za svoju konstrukciju, dok istovremeno može uskladištiti veću količinu meda. Ovaj rezultat dobiven nakon mnogih geometrijskih kalkulacija sigurno nisu izračunale same pčele. Ove sićušne životinjice koriste šesterokutni oblik urođeno (instinktivno), samo zbog toga što su poučene i nadahnute od svoga Gospodara.
Šesterokutni dizajn ćelija je praktičan iz mnogo aspekata. Ćelije naliježu jedna na drugu tako da međusobno dijele zidove. Ovo još jednom osigurava maksimalno uskladištenje meda sa minimalnom količinom voska. Zidovi ćelija su dosta tanki ali dovoljno jaki da ponesu svoju težinu nekoliko puta.
Šta je med i kako nastaje?
Med je hrana bogata energijom koju proizvode pčele radilice kako bi njime nahranile mlade pčele. Radilice u većini kukaca početkom zime ugibaju, no početkom proljeća kraljica majka osniva novu koloniju. Kako matica ne može sama stvoriti koloniju, s njom zimu mora preživjeti nekoliko stotina radilica. Oni maticu hrane, čiste i brinu za jaja i ličinke. Da bi to bilo moguće potrebno je imati zalihe nektara. Te zalihe tokom ljeta pravi pčela medarica. Kada u prirodi raste obilje cvijeća, pčele imaju i više nego dovoljno hrane od koje dio ostaje za zimu.
Med je za pčele važan tijekom čitave godine. Čuva se u voštanim stanicama i predstavlja hranu za ličinke, te hranu za stanovnike košnice koji je ne mogu napuštati, pa ovise o spremljenim rezervama. Sredinom ljeta roj pčela sastoji se od jedne matice i preko 60.000 pčela radilica.
S druge strane, cvijeće luči mirisnu vodenastu otopinu – nektar. Posebne žlijezde koje proizvode nektar zovu se nektariji, a nalaze se duboko u unutrašnjosti cvijeća. Razlog zbog kojeg biljke proizvode nektar je da privuku kukce koji ih oprašuju. Radilice jezikom sišu nektar i spremaju ga u voljku ili medni želudac. Skupljeni nektar u košnici predaju mladim radilicama, pa kreću u ponovno sakupljanje. Mlade radilice, potom, nektar premeću u ustima 20-tak minuta dodajući mu enzime invertaze. Oni cijepaju saharozu iz nektarana na glukozu i fruktozu. Nektar se nakon toga odlaže u stanice saća da ispari voda, da se zgusne i postane koncentriraniji. Nakon tog procesa, kada je smjesa već dovoljno gusta, radilice je ponovo žvaču i dovode u stanje koje bi se moglo nazvati medom. Med se potom postavlja u stanicu za odlaganje meda i poklopi voskom. Tako skladišten čuva eterična ulja iz nektara, a pčele ga po potrebi otvaraju i koriste. Iz saća se med vadi zagrijavanjem na suncu (topljeni med), centrifugiranjem (vrcani med) ili gnječenjem (muljani med). Muljani med spada među najzdravije vrste meda. Pročišćeni se med dobiva zagrijavanjem meda, njegovim cijeđenjem i odstranjivanjem nečistoća. To je žutosmeđa, gusta, prozirna tekućina slatkog ukusa i ugodnog aromatičnog mirisa. Boja, ukus i miris meda ovise o nektaru, odnosno o biljci s koje su pčele skupljale nektar.
Pored cvjetnog meda (od sokova nektarija) postoji i med medljikovac koji potječe od medljike. Medljika je slatka tekućina koju neki kukci izbacuju iz svog tijela kao višak hrane, hraneći se sokom biljke na kojoj se nalaze. Tu tekućinu pčele skupljaju i spremaju u saće, ili samu ili zajedno s medom koji potječe od nektara. I ta pčelinja hrana ima pravo na naziv med. Naime, definicija meda je važna zbog zakona za zaštitu prirodnog meda od falsificiranog.
Naziv „med“ ne može se dati produktu dobivenim prehranjivanjem pčela šećerom ili drugim sirupima. Ovakav med treba zvati „šećernim medom“ jer njemu nedostaju bitni sastojci koji su karakteristični za prirodni med. Ne mogu se nazivati medom niti oni pčelinji proizvodi koji sadrže preko 22% vode i 5% saharoze, kao i umjetne vrste meda proizvedene kemijskim putem.
Hemijski sastav meda
Med sadrži oko 200-tinjak aktivnih komponenti potrebnih za razvoj i pravilno funkcionisanje čovjekovog organizma, a to su ugljikohidrati, proteini, vitamini i minerali, kiseline i enzimi. Koristi se za povećanje energije, ima imunostimulirajuće djelovanje i djeluje kao prirodni antioksidans. Zbog složenog sastava ni najsuvremeniji laboratoriji ne mogu ga sintetski proizvesti.
Med se sastoji od šećera (oko 76%), vode (oko 18%) i ostalih tvari (oko 6%). Glavnu karakteristiku medu daje šećer (med je sladak), zatim voda (med je tekućina), a oni sastavni dijelovi koji se nalaze u medu u malim količinama čine razlike između raznih vrsta meda. Te su razlike u boji meda, aromi, okusu i fizikalno-kemijskim svojstvima.
Šećer u medu čine voćni šećer (fruktoza ili levuloza) kojeg ima u medu najviše, oko 41%. Zatim grožđani šećer (glukoza ili dekstroza), oko 34% i saharoza koje ima najmanje, između 1% i 2%. Od ostalih sastojaka značajni su dekstini, minerali, proteini, kiseline, vitamine i enzimi. Sve vrste meda sadržavaju više ili manje dekstina. Po svojim fizikalnim svojstvima dekstrini u medu slični su dekstrinima škroba, ali kemijski su jednostavniji. U svijetlim vrstama meda postotak dekstrina vrlo je mali, od 0,5% do najviše 1%, u tamnim vrstama postotak je veći, a u medu medljikovcu ima ga i preko 10%. Dekstrini daju medu svojstvo ljepljivosti i gustoću, te povećavaju viskoznost meda.
Druga važna grupa, s najvećim udjelom od ostalih tvari, su minerali. Njih ima 3,68%. Med sadrži uglavnom sljedeće minerale: kalij, kalcij, fosfor, magnezij, silicij, željezo, mangan i bakar. Proteini, kao sastavni dijelovi biljki, dolaze u med iz nektara i peluda. Proteini u medu ili su vrlo složene građe ili su u obliku jednostavnijih spojeva, tzv. aminokiselina. Sastoje se od ugljika, vodika, dušika i kisika, a ponekad i od sumpora. Proteini se nalaze u medu ili u obliku prave otopine amino-kiselina ili u obliku tzv. koloida. Koloidi su male lagane pahuljice proteina koje nisu dovoljno teške da se stalože, nego lebde u medu. Pored proteina u koloidnom obliku nalaze se i male čestice voska, zrnca peluda i druge strane neotopljene tvari. Koloidi utječu na formiranje nekih svojstava meda. Oni uzrokuju stvaranje pjene i zračnih mjehurića u medu, od njih med može potamniti, zamutiti se i kristalizirati.
Med sadrži i organske kiseline: mravlju (10%), oksalnu, jantarnu, limunsku, vinsku, mliječnu, glukonsku, piroglutaminsku, maleinsku, valerijansku i benzojevu. U medu nalazimo i vitamine, no u vrlo malim količinama, nedovoljnima za zadovoljavanje dnevne potrebe ljudskog organizma. U medu nalazimo vitamin C, B kompleks, niacin, pantotensku kiselinu, biotin i folnu kiselinu. Tako brojni mitovi da med treba konzumirati samo radi vitamina su pogrešni.
Antioksidacijska svojstva meda
Med obiluje enzimima – dijastaza, invertaza, lipaza, peroksidaza, katalaza i dr. Upravo radi njih med zauzima važno mjesta među prehrambenim proizvodima. Jer enzimi meda u ljudskome organizmu imaju izrazitu antioksidativnu ulogu, a zagrijavanjem meda postiže se suprotan efekt. Naime, stvaraju se slobodni radikali, koje ne samo da inaktiviraju antioksidante, već pokreću niz toksičnih promjena u organizmu. Stoga, ne stavljajte med u vruće napitke!
U medu postoji velika količina sastojaka koji pokazuju antioksidacijsku aktivnost, a najpoznatiji su flavonoidi (krizin, pinocembrin, pinobanksin, kvercetin, kempferol, luteolin, galangin, apigenin, hesperitin, miricetin), fenolne kiseline (kava kiselina, kumarinska, ferulinska, elaginska, klorogenska, galna), askorbinska kiselina, enzimi, (glukoza-oksidaze, katalaze i peroksidaze), karotenoidi, te produkti Maillardovih reakcija.
Količina i tip tih antioksidansa najviše ovise o botaničkom i geografskom podrijetlu meda, dok proizvodnja, rukovanje i skladištenje imaju puno manji utjecaj. S obzirom na način proizvodnje meda, različite vrste meda imaju različiti profil flavonoida i fenolnih kiselina, ovisno o biljci koja je bila glavni izvor nektara. Antioksidacijska aktivnost je u korelaciji sa sadržajem ukupnih fenola i bojom meda, pa prema tome tamniji med koji sadrži više ukupnih fenola, ima i veću antioksidacijsku aktivnost.
Fenolni spojevi u medu zapravo su flavonoidi i fenolne kiseline te med upravo zbog sadržaja raznolikih fenolnih spojeva predstavlja izvrstan i prirodan izvor antioksidansa. Flavonoidi u medu su važni jer određuju boju meda, aromu i okus te imaju koristan učinak na zdravlje. Flavonoidi, osim antioksidacijskih svojstava, sadrže i ostala korisna svojstva kao što su protuupalna, antibakterijska, antialergijska, antiishemijska i antitumorska svojstva, te svojstvo inhibicije enzima koje je moguće zbog interakcije enzima sa ostalim dijelovima molekule flavonoida.
Organizam čovjeka posjeduje efikasne obrambene antioksidacijske sustave za zaštitu od slobodnih radikala i ostalih reaktivnih vrsta kisika. Enzimski antioksidansi prvi su obrambeni mehanizam protiv slobodnih radikala te ih neutraliziraju već pri njihovom nastanku. Najpoznatiji među tim enzimima je superoksid-dismutaza, koji štiti DNA i lipide. Međutim, kako čovjek stari, tako se i produkcija tih enzima smanjuje te se nameće potreba za konzumacijom hrane bogate antioksidansima, među kojom se svakako nalazi i med.
Antimikrobni učinak meda
Med se pokazao učinkovit u liječenju različitih vrsta rana, npr.: Fournierova gangrena, opekline, čirevi, dekubitusna oštećenja, rane na zglobovima, Burulijev čir, dijabetičke rane i druge. Najčešći uzroci mikroba na ranama su: Pseudomonas aeruginosa, Escherichia coli, Staphilococcus aureus, Proteus morbilis, Entherobacteriae, Klebsiella pneumonie, Streptococcus fecalis, Streptococcus pyogenes.
Med je učinkovit u liječenju rana zbog antibakterijskih svojstava meda u sprječavanju infekcija, stvaranja viskozne prepreke koja sprječava gubitak tekućine i onemogućava pristup bakterija i razvoj infekcije, enzima koji mogu doprinijeti obnavljanju tkiva i zacjeljivanju rana, upijanju gnoja i održavanju čistoće rane, smanjenja boli, podražaja i uklanjanja neugodnih miris, poticanja angiogeneze (proces nastanka novih krvnih žila), aktivacije makrofaga te oslobađanja čimbenika rasta koji stimuliraju epitelne stanice na regeneraciju i zacjeljivanje rane te smanjenja nastanka štetnih slobodnih radikala.
Mnogi naučnici su proučavali antimikrobnu aktivnost meda, i dokazana je povezanost između vodikovog-peroksida (H2O2) u medu i njegove antimikrobne aktivnosti. Vodikov-peroksid nastaje kao rezultat djelovanja enzima glukooksidaze koji oksidira glukozu u glukonsku kiselinu. Osim vodikovog-peroksida, med ima antimikrobnu aktivnost i zbog neperoksidnih sastavnica biljnog podrijetla koje imaju antimikrobni učinak na tkivo i nisu osjetljive na svijetlost i toplinu kao vodikov-peroksid.
Med pokazuje antimikrobno djelovanje zbog: sadržaja vodikovog-peroksida (H2O2), sadržaja neperoksidnih sastavnica biljnog podrijetla, niskog pH (3,2 – 6,5), hidrofilnosti, osmotske aktivnosti, sadržaja flavonoida, aromatskih kiselina, aktivnosti enzima (dijastaze i invertaze).
Zdravstvene koristi konzumiranja meda
Zdravstvene koristi konzumiranja meda temeljene su na znanstvenim istraživanjima prožete kroz tradicionalna konzumiranja. Prethodno smo opisali tri osnovna pozitivna učinka meda na osnovu kojih se temelje sve zdravstvene koristi njegova konzumiranja.
Liječenje gastrointestinalnog refluksa
U studiji objavljenoj od strane profesor Mahantayya V Math, iz MGM Medical College, Kamothe, Navi Mumbai, Indija, u naučnom časopisu British Medical Journal, dokazano je da konzumiranjem meda u destiliranoj vodi pri temperaturi od 37˚C med značajno doprinosi smanjenju gastrointerstinalnog refluksa.
Liječenje dojenačkog gastroenteritisa
U studiji objavljenoj u znanstvenom časopisu „British Medical Journal“, znanstvenici E. Haffejee i A. Moosa su imali za cilj dokazati da li med može utjecati na trajanje akutnog proljeva, i da li mogu med koristiti kao nadomjestak u oralnoj rehidraciji. Došli su do zaključka da med skraćuje trajanje bakterijskog proljeva u dojenčadi i male djece, te da se sigurno može koristiti kao zamjena za glukozu kod oralne rehidracije, ali u otopini koja sadrži elektrolite. Upravo ovo istraživanje je znanstveni dokaz za hadis Poslanika Muhammeda, a.s., opisan na početku ovoga članka.
Zacjeljivanje rana i opeklina
Dokumentirano je nekoliko slučajeva pozitivnog učinka meda na liječenje različitih otvorenih rana. Ogledni naučni članak objavljen u „The Cochrane Library“ pokazao je pozitivnu korist meda za liječenje opeklina, a glavni autor studije ističe da je „med puno jeftinije rješenje kod opekotina, osobito kod korištenja antibiotika koji uvelike imaju štetne nuspojave“. Ovo istraživanje pokazuje prethodno opisana antimikrobna svojstva meda. Isto tako, ista studija dokumentira slučaj dijabetičara koji je imao ponavljajući celulitis i stafilokoknu infekciju, a koju nije izliječio višemjesečnim korištenjem antibiotika. Nakon kontinuirane konzumacije meda, upala je počela jenjavati.
Med za liječenje alergija
Postoji nekoliko istraživanja koji ukazuju da med može biti koristan u smanjenju sezonskih alergija. Jedna placebo-kontrolirana studija, koja je uključivala 36 ljudi s očnim alergenima, utvrdila je da su sudionici bolje reagirali na liječenje medom u odnosu na placebo.
Med u liječenju bakterijskih infekcija
Iako je već prethodno naglašeno i objašnjeno antibakterijsko djelovanje meda, sljedeće studije potvrđuju tezu, ali pokazuju i vrlo zanimljive rezultate. Naime, 2010. godine naučnici iz Akademskog medicinskog centra na Sveučilištu u Amsterdamu izvijestili su časopisu „FASEB Journal“ da je sposobnost meda da ubijaju bakterije leži u protein zvanom defensin-1. (Spomenut i opisan u dijelu hemijski sastav meda.)
Studija objavljena u časopisu „Microbiology“ otkrila je da tzv. manuka med učinkovit u liječenju hroničnih infekcija rana, a može čak i spriječiti njihov razvoj uopće. Manuka med je posebna, dokazano najzdravija vrsta meda. Manuka med koji nosi oznaku UMF garantira originalnost meda, njegovo potvrđeno laboratorijsko istraživanje i podrijetlo. UMF oznaka potvrđuje prisustvo neperoksidne aktivnosti (NPA) koja nije pronađena ni u jednoj drugoj vrsti meda. Ta prirodno prisutna djelatna tvar čini UMF Manuka med tako posebnim i mnogi ga smatraju superhranom. To je monoflorni med koji pčele proizvode iz cvijeća s manukinog drveta (lat. Leptospermum scoparium). Na Novom Zelandu je istraživačka grupa sa Sveučilišta Waikato 1981. otkrila da manuka med ima stabilna, moćna i jedinstvena antibakterijska svojstva, koja nisu prisutna ni u jednoj drugoj vrsti meda. Dr. Molan, profesor biohemije na Sveučilištu Waikato, potvrdio je da određene količine manuka meda sadrže nevjerojatne, prirodno prisutne spojeve, koji su stabilni i pri izloženosti visokoj temperaturi ili svjetlosti, a koji nisu pronađeni nigdje drugdje osim u UMF Manuka medu. Njegova neperoksidna aktivnost zaslužna je za njegovo blagotvorno djelovanje na ljudski organizam općenito. Također, manuka med ne zahtijeva vlagu ili kisik da bi bio djelotvoran. Prisutnost neperoksidne aktivnosti moguće je odrediti jedino posebnim vrstama znanstvenog mjerenja, koja su direktno povezana sa standardnim mjerenjima i određivanjem razine fenola. UMF pojedini faktor jednak je količini fenola, npr. Manuka med UMF faktora 5 ima istu učinkovitost, kao i 5% otopina fenola, koji je poznati antiseptik. Manuka med, ima i druge djelatne tvari koji služe za borbu protiv raznih vrsta bakterija. Jedna od djelatnih tvari je methylglyoxal (MG). MG je tvar koja se može naći i kod drugih vrsta meda, ali, za razliku od manuka meda, u vrlo, vrlo malim količinama. Kod manuka meda, MG potiče od izmjene drugih tvari – dihydroxyacetona – koji je u vrlo visokim koncentracijama pronađen u manuka cvijetu.
Dr. Rowena Jenkins i saradnici, sa Sveučilišta Wales Institute, dokazali su da manuka med ubija bakterije uništavajući ključne bakterijske proteine. Neke studije su pokazale da je manuka med učinkovit za liječenje izrazito otpornih bolničkih MRSA infekcija. Da je manuka med jedan vid revolucije u svijetu antibiotika pokazuje istraživanje prezentirano na Općoj mikrobiološkoj konferenciji u Harrogate u Velikoj Britaniji. Profesorica Rose Cooper sa sveučilišta Wales Institute Cardiff je dokazao kako se Manuka med ponaša u interakciju s tri vrste bakterija koje najčešće napadaju rane: Pseudomonas aeruginosa, skupina A Streptokokima i meticilin-rezistentni Staphylococcus aureus (MRSA). Njezina grupa je utvrdila da med može utjecati na rast bakterija na različite načine i sugerira da je med atraktivna opcija za liječenje rana infekcija otpornih na lijekove. Manuka med može pomaže kod liječenja rezistentnih sojeva na antibiotike. Isto istraživanje je predstavljeno na Društva za opću mikrobiologiju na konferenciji u Harrogate, Velika Britaniji. Osim toga, jedno istraživanje je pokazalo da Manuka med može spriječiti zračenjem inducirani dermatitis u bolesnika oboljelih od raka dojke.
Med u liječenju kašlja
2007. godine napravljeno je istraživanje u Penn State College of Medicine koje je uključilo 139 djece i pokazalo da med od heljde nadmašuje lijek koji se koristi za liječenje kašlja – dekstrometorfan. Druga studija objavljena u časopisu „Pediatric“ uključuje 270 djece u dobi od jedne do pet godina s noćnim kašljem zbog jednostavne prehlada. U ovoj studiji, djeca koja su primila dvije žličice meda 30 minuta prije spavanja, rjeđe su kašljala, i mirnije su spavala u odnosu na one koji nisu dobili med.
Reguliranje šećera u krvi
Iako med sadrži jednostavne šećere, nije ni blizu jednak rafiniranom bijelom šećeru ili umjetnim sladilima. Njegova točna kombinacija fruktoze i glukoze zapravo pomaže tijelu i regulira razinu šećera u krvi.
Med probiotik
Neke vrste meda posjeduju velike količine probiotika. To uključuje i do 6 vrsta laktobacila i 4 vrste bifidobakterija.
Med kao gorivo za sportaše
Dokazano je da se u 17 grama ugljikohidrata po žlici meda nalazi izvor prirodne energije koja je bolja od ostalih konvencionalnih izvora, upravo zbog svih hranjivih tvari u medu. Nacionalni odbor za med preporučuje dodavanje meda u vodu kao energetski poticaj tijekom vježbanja.
Rješava probleme vlasišta i peruti
U studiji koja je uključivala bolesnike s kroničnim seboreičnim dermatitisom i peruti, sudionici su zamoljeni da utrljaju razrijeđen med s 10% tople vode na problematična područja i ostavite ga na tri sata prije ispiranja toplom vodom. Kod svih pacijenata svrbež je bio olakšan i nestao je u roku od tjedan dana. Kožne lezije su potpuno nestale u roku od dva tjedna, a pacijenti su pokazali subjektivno poboljšanje u gubitku kose.
MED/NOVOROĐENČE/DOJENČE – STOP!
Naučna istraživanja su pokazala da spore bakterije Clostridium botulinum, koja se u prirodnom staništu može nalaziti u prašini i tlu, vrlo lako mogu dospjeti u med. Bakterija C. botulinum uzrokuje bolest botulizam. Kako bebe nemaju razvijen imunološki sustav kod njih ova bolest najčešće završi teškim respiratornim komplikacijama, proljevima ili smrću. Stoga je American Academy of Pediatrics’ Committee on Nutrition, na čelu sa Jatinder Bhatia, MD donijelo odluku da se med bebama daje tek kada napune godinu dana, pošto im je tada imunološki sustav na višoj razini, da ovu bolest uz antibiotike mogu preživjeti.
