Za NAP piše: Murat Tahirović, predsjednik Udruženja žrtava i svjedoka genocida
Da je pravosuđe Bosne i Hercegovine odavno izgubilo dignitet govore činjenice da ne postoji niti jedna optužnica za opsadu tzv. zaštićenih zona UN-a – Sarajeva, Goražda, Žepe i Srebrenice, Bihaća i Tuzle.
Te davne 1993. godine UN se obavezao da će ta područja, označena kao zaštićene zone, biti pod direktnom zaštitom UN-a, odnosno da će se u tim zonama osigurati, ne samo životi građana, nego i opskrba i dostava svih potrebnih sredstava za normalan život stanovništva.
Na terenu se ipak odvijao potpuno drugačiji scenarij, upravo su zaštićene zone bile pod najjačim udarima agresora, koji je i zbog nemoći na frontu svoju moć pokazivao ispaljujući projektile po civilima, pri tome birajući najgušće naseljena mjesta, blokirao humanitarne konvoje, blokirao struju i vodu, a nerijetko ubijao i pripadnike UN-a.
Takvo neselektivno granatiranje prouzrokovalo je ogromnu materijalnu štetu, ali i ogromna stradanja civila, djece, žena i staraca, što je u konačnici i bio cilj agresora – stvoriti stanje neizdržljivosti kod lokalnog stanovništva i zauzeti tzv zaštićene zone u cilju stvaranja velike Srbije.
Nažalost, jedina odluka Vijeća sigurnosti UN-a koja je bila djelotvorna je embargo na oružje suverenoj državi Bosni i Hercegovini, koji je efektivan bio samo prema Armiji RBiH, dok su ostale – u to vrijeme paravojske u BiH – imale dotok naoružanja iz Srbije i Hrvatske.
Ubistvo više od 20.000 civila u zaštićenim zonama, više od 50.000 ranjenih za pravosuđe u BiH nema apsolutno nikakav značaj.
Danas, nakon više od 30 godina od opsada tzv. zaštićenih zona, zvuči frapantno da nemamo niti jedne optužnice za opsadu, neselektivno granatiranje, snajpersko djelovanje po civilima, onemogućavanje dotoka hrane, vode i energenata. Nemamo čak ni istrage koja bi ukazivala da nadležna tužilaštva pokušavaju dokazati neke od tih zločina.
Objavili smo npr. imena snajperista za opsadu Sarajeva, njih desetke, koja su dostavljena od suda iz Haga na procesuiranje. Živim za dan kad će biti presuđen makar po jedan agresorski snajperista, granaddžija za svaku tzv. zaštićenu zonu i da njihove fotografije vječno postavimo u najvećoj razmjeri na najfrekventnija mjesta u tzv. zonama UN-a. Nažalost, čini se da bi njihova mjesta mogli zauzeti mnogi pojedinci koji decenijama drže ove predmete u ladicama ili su ih “posušili”.
Užasno zvuči da za pet zaštićenih zona UN-a nema niti jedne optužnice, ali zato imamo proces protiv generala Ramiza Drekovića, u to vrijeme kada se događaj desio bio je komandant IV Korpusa ARBiH.
Dakle za jednu granatu ispaljenu na Kalinovik, kada je stradalo jedno dijete, podiže se optužnica protiv komandanta Korpusa i na kraju general Dreković bude oslobođen. Ko će za to odgovarati?
Za opsadu npr. Sarajeva, gdje je dnevno ispaljivano na hiljade granata, ubijeno je više od 11.000 civila, 1.601 dijete, nema niti jedne optužnice.
Kako smo došli u pravosudno beznađe?
Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju je kroz devet presuda utvrdio da su Srbija i Hrvatska sudjelovale u međunarodnom oružanom sukobu u BiH. Je li to možda razlog povampirenog odnosa Srbije i Hrvatske prema Bosni i Hercegovini, a manifestuju to kroz rad pravosuđa koje očito u potpunosti kontrolišu.
Najočitiji primjer je optužnica u BiH za “Dobrovoljačku”, koja je montirana u Beogradu, iako Haško tužilaštvo nije dalo dozvolu za procesuiranje bilo kojeg pojedinca, od Ganića do Pušine, a Beograd je naknadno ubacio imena u pravosuđe BiH drugih pripadnika MUP RBiH, na čelu sa Bakirom Alispahićem.
Bošnjaci, pogotovo oni koji se nalaze na raznim položajima unutar sistema, moraju preuzeti odgovornost koju imaju i stati, argumentovano u odbranu časti ne samo branioca, već pravde u cjelini. Kažem Bošnjaci, jer su se tako izjasnili prilikom dobijanja pravosudnog i drugog posla iz “kvote Bošnjaka”.
Upravo ti Bošnjaci ne trebaju biti ni patriote, niti samo Bošnjaci kao takvi, već savjesni profesionalci koji čestito zarađuju svoju platu i kruh. Nažalost, sve je bliži dan kada će svih pet tzv. zaštićenih zona UN-a napraviti jedinstveni stub srama na kojem će se naći mnogi iz svih sfera života koji su odgovorni, ne samo za zločin prema zonama UN-a, nego i za ovakvo stanje društva i pravosuđa.
