“Oni koji su počinili zločine nastavit će mirno živjeti svoje živote sve dok mi šutimo”, riječi su Elmedina Bošnjaka, iz Zvornika, preživjele žrtve genocida. Njegove riječi podsjećaju da šutnja hrani zaborav, a zaborav otvara vrata novim zločinima. Ovo svjedočenje nije samo podsjetnik na genocid i etničko čišćenje, već i poziv da se istina čuva, prenosi i glasno izgovara — za budućnost u kojoj se takva prošlost neće ponoviti.
Elmedin je jedan od autora “Pisma iz Bosne”, projekta britanske inicijative ‘Sjećanje na Srebrenicu’ (Remembering Srebrenica) pokrenutog još povodom 25. godišnjice genocida u Srebrenici. Danas, uoči 30. godišnjice, komemoracije i ukopa žrtava, iz ove inicijative opet podsjećaju – šutnja omogućuje poricanje.
Tog kobnog jula 1992. godine Elmedin je bio sedmogodišnji dječak. Teško je bilo, kaže, sjećati se vremena prije rata, ali slikovito pamti predratne đačke dane.
“Bio je to sjajan osjećaj i to su bili sretni dani mog djetinjstva. Bili smo svi zdravi, zajedno, moji roditelji su radili, drugi su išli u školu, život je bio dobar. Trudio sam se da budem najbolji učenik u razredu jer sam volio pažnju i poklone koje bih dobijao kad god bih dobio dobru ocjenu. Obično bih dobio čokoladicu ili lizalicu. To su neka od sretnih sjećanja koja su nažalost potpuno potisnuta zbog perioda koji je bio pred vratima”, navodi u svom pismu.
Ali, ono što pamti decenijama kasnije, i čime se, kako kaže, nekad budi noću je povik: “Muškarci na jednu stranu, žene i djeca na drugu”.
“Zvuk policijske pištaljke, škljocanje oružja, trojica muškaraca, usuđujem se da ih nazovem ubicama, koji prolaze pored reda ljudi s nekom vrstom palice i nasumično udaraju koga žele i koliko jako žele”, prisjeća se.
Sve se to događa, nastavlja, 1. juna 1992., kada je srpska vojska opkolila oko 5000 civila iz skupa sela u dolini rijeke Sapne, mjesto koje se zove Klisa.
“Sa te lokacije smo trebali biti transportovani na teritoriju pod kontrolom ‘vaše balijske vojske’, kako su zvali Armiju Republike Bosne i Hercegovine. Bio je nevjerovatno vruć dan, u tom trenutku sam mislio da je 40 stepeni. Bili smo pod pratnjom paravojnih formacija naoružanih do zuba do mjesta koje se zvalo Bijeli Potok. Naredili su nam da stanemo u kolonu po dvoje, a red je bio dug nekoliko kilometara”, priča Elmedin.
A, onda su izgovorene te riječi, koje odjekuju i danas:
“Muškarci na jednu stranu, žene i djeca na drugu”.
“To su riječi koje čovjek nikada ne može zaboraviti. Od svih tih vojnika, sjećam se trojice koji su bili najbrutalniji. Bili su mladi, u ranim tridesetim godinama. Dok su prolazili pored reda ljudi, udarali su koga su htjeli. Gurali su ljude u potok pored puta, oštrili svoje noževe i stavljali ih pod grla, a zatim bi te ljude vraćali u red, naređujući nekima od nas da pravimo geste kao da smo kršćani. Neki ljudi bi se od straha i bola upiškili. Toliko su stvari uradili da ih nikada neću moći zaboraviti dok sam živ. Taj dan, dok smo hodali u tom redu, bio je dan kada smo posljednji put vidjeli naše očeve, stričeve, djedove, komšije, rodbinu”, ističe.
Danas, kada ga neko pita zašto pričati o tome, zašto ne zaboraviti? Elmedin odgovara:
“Mogu odgovoriti samo metaforički – kada vas ugrize ista zmija 11 puta i mi zaboravimo da nas je ugrizla, onda zaslužujemo da nas ta ista zmija ujeda dok god živimo. Međutim, moramo nastaviti živjeti i graditi bolji životni standard, ali nikada ne smijemo zaboraviti. Tako da kad god neko dobije priliku da govori o tim zločinima koji su se dogodili u gradu Zvorniku, u Bratuncu, Srebrenici, Prijedoru i na toliko drugih mjesta, treba iskoristiti tu priliku jer će oni koji su činili te zločine nastaviti mirno živjeti dokle god mi šutimo. Ta šutnja mora biti prekinuta zbog budućih generacija koje trebaju učiti iz naše prošlosti šta nikada ne smiju učiniti u svojoj budućnosti”, poručuje u svom ‘Pismu iz Bosne’ uz podsjetnik na poznatu izreku:
“Historija je učitelj života“ – vjerujem da ova rečenica sve govori.
Podsjećamo, ove godine obilježit će se 30. godišnjica genocida u Srebrenici komemoracijom i ukopom žrtava u Memorijalnom centru Potočari – Srebrenica.
Ovog 11. jula, na 30. godišnjicu genocida u Srebrenici, trebali su biti ukopani posmrtni ostaci pet žrtava genocida. Dvije porodice su u ponedjeljak naknadno dale saglasnost da se još dvije žrtve ukopaju.
