Piše: Edhem Šerkavi / Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Dagestanska narodna priča kaže da je jedan mačak okupirao selo miševa i svaki dan ih je ubijao više od deset, tako da je miševima prijetio potpuni nestanak od ruke krvoločnog mačka. I dok je mačak jednom prilikom sjedio i uživao sa svojom ženkom mačkom, miševi su iskoristili priliku i održali sastanak između sebe, kako bi pokušali naći rješenje za svoj problem.
U toku sastanka ustao je jedan stari miš – miševi su ga nazivali mudracem -, i rekao im: ”Mačak nas uvijek iznenadi, jer perfektno koristi faktor iznenađenja. Jedino rješenje je znati kada će napasti, a ja sam napravio plan kako to učiniti.”
Miševi rekoše u jedan glas: ”Šta je rešenje, o mudri mišu?”
Rekao im je: “Ovo je zvono vezano užetom. Ne treba nam ništa više osim da ga neko od vas stavi mačku oko vrata dok spava. Kad se probudi i pokuša ustati, zvono će se oglasiti i mi ćemo, na osnovu zvona, znati kad mačak krene prema nama.”
Miševima se dopao plan mudrog miša i ostalo je još samo da taj plan provedu u djelo.
Međutim, kad god je stari i mudri miš pogledao u miša za kojeg je smatrao da može izvršiti zadatak, on je našao neki izgovor.
Jedan miš je rekao: ”Ja sporo trčim i mačak će me bez sumnje stići i pojesti.”
Drugi je rekao: ”U mene je slab vid i ja ne mogu zavezati konopac oko vrata mačka.”
Treći je rekao: ”Ja sam veoma bolestan!”
Tako je plan ostao u procesu realizacije sve dok mačak nije uništio cijelo selo miševa. Rečeno je da je cilj bez plana samo pusta želja.
A ja kažem: Plan bez hrabrosti za realizaciju je lijepo nacrtana zgrada na papiru u kojoj se ne može stanovati i prekrasni crtež čamca kojim se ne može ploviti.
Nama u većini slučajeva ne fali plan, svi znamo šta treba uraditi, ali to ne radimo, zato ostajemo na svojim mjestima, kao da sjedimo u stolici za ljuljanje i klatimo se u jednom mjestu, a nama se čini da se krećemo.
Posvađamo se sa prijateljem, pa se sjetimo dobrih i ljepih uspomena s njim, zatim napravimo korak naprijed ka pomirenju, a onda nas naš lažni ponos i gordost vrate dva koraka nazad. I što vrijeme više odmiče, sve više raste otuđenost.
Ne dozvoli da te gordost i ponos spriječe da odlučno kreneš u realizaciju plemenite namjere i plana pomirenja sa svojim bratom i prijateljem, koje će ti donijeti samo dobro i unijeti radost u život.
Često dolazi do zahlađenja odnosa i otuđenja između braće muslimana, ali i između rođene braće, zbog dunjalučkih tričarija i sitnica – a cijeli dunjaluk nije dostojan prekidanja bratske veze i prijateljstva -, pa ako jedan umre, ovaj drugi plače i prima saučešće za umrlog brata ili prijatelja. Kakva je korist od suza nakon što bude kasno, ruža koju stavimo u ruke živom bolja je od buketa koji stavimo na kabur mrtvog brata i prijatelja.
Životu je potrebna smjelost i odvažnost, a duši odgoj i onaj ko će je strpljivo nositi na istini. Naše duše su poput djece, ako ih prepustimo njihovom raspoloženju, život će provesti u igri, a ako ih uzmemo za ruke i odgojimo, izgradit ćemo im slatku budućnost, ili ćemo barem od njih načiniti dobre, plemenite i odlučne osobe.
