Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Američki predsjednik Donald Trump ući će u političku historiju ne samo zbog svojih kontroverznih odluka, već i zbog specifične retoričke prakse kojom je redefinisao način političke komunikacije u savremenom kontekstu. Njegov javni diskurs, lišen jasnoće i mjere, obilježen neprekidnim nizom protivriječnih izjava, postao je svojevrsni spektakl: bujica riječi bez unutrašnje logike, ali s neupitnim učinkom na pažnju javnosti.
Trumpova politika time poprima obrise performansa, u kojem se granica između političkog čina i narcističkog rituala gotovo briše. I upravo iz tog vrtloga proizlazi paradoks njegovog političkog stila: što manje smisla, to više pažnje. Zato ne čudi što ga mnogi američki novinari nazivaju ”predsjednikom bez vrijednosti” – čovjekom koji je opsjednut sobom i zaljubljen u eho vlastitog glasa.
Nije onda ni čudo što Amerika protestuje protiv tih neartikulisanih izjava koje slave ego jednog čovjeka. Naime, protesti koji su se održali u Americi u subotu (19.10.2025.) bili su masovni, možda i najveći u historiji Sjedinjenih Država. Mase Amerikanaca nosile su transparente i skandirale slogane pune bijesa protiv svog predsjednika. Ne zato što ga mrze kao čovjeka, već zato što su prepoznali bolest čitavog sistema.
Upravo zbog toga, nužno je promatrati tokove američko-cionističke politike, jer protesti u Sjedinjenim Državama nisu samo reakcija na ličnost Donalda Trumpa, već i odraz dubljeg nezadovoljstva globalnim poretkom u kojem odluke Washingtona neminovno odjekuju i na Bliskom istoku, a naročito u Gazi.
A na Bliskom istoku računi još nisu zatvoreni i vjerovatno se neće uskoro zatvoriti. Između naroda Palestine i cionističkog okupatora postoji knjiga krvi i bola koja se ne može tako jednostavno zaklopiti.
Uvjereni smo da Hamas neće položiti oružje, jer ono nije simbol agresije, već oruđe otpora i jedini garant opstanka naroda koji se ne miri s okupacijom. Hamas je prihvatio teške ustupke kako bi narod Gaze makar nakratko odahnuo od patnje, gladi, žeđi, ubijanja i neumoljivog cionističkog nasilja.
Hamas će, ako Bog da, opstati, jer njegovo postojanje odavno prevazilazi vojno-političku dimenziju i prerasta u simbol moralne granice čovječanstva. On je svijetu pokazao da postoji tačka ispod koje dostojanstvo prestaje biti dostojanstvo. Gaza je danas oličenje te granice: mjesto gdje dostojanstvo poprima svoj najviši oblik i gdje smrt nije negacija života, nego njegova krajnja potvrda.
A onima koji su kopali grobove borcima otpora ne preostaje ništa drugo nego da u njih zakopaju svoje nade i iluzije.
Cionistički entitet danas ima samo jednu opsesiju: razoružati palestinske snage otpora u Gazi. No to su pusti snovi i misija osuđena na poraz. Cionistička vojska je potpuno iscrpljena. Iako je riječ o vojsci s naoružanjem na koje malo tko može odgovoriti, ona je kukavička vojska koja se bori samo po naredbi vođa cionističke bande – Bena Gvira i Netanjahua.
Dok Gaza svjedoči snagu naroda koji se ne predaje, okupatorska strana sve dublje tone u vlastite proturječnosti. Netanjahu je, svojom arogancijom i zločinačkom politikom, postigao ono što decenijama nije uspjelo nijednoj arapskoj deklaraciji – ujedinio je protiv sebe ne samo Arape i muslimane, već i brojne zapadne države poput Španije, Irske, Kolumbije, Australije i drugih. Osim toga, upravo je on u srcima stotina miliona Arapa usadio trajnu mržnju prema svom režimu i postao najzaslužniji za sve veći broj neprijatelja cionističkog entiteta.
Danas je Netanjahu, fašista po svojoj naravi, predmet međunarodnih optužbi – izoliran u vlastitoj paranoji, svjestan da je stvorio ”državu” koja može ubijati, ali ne može pobijediti.
Ipak, u sjeni njegovih poraza još uvijek odjekuju podanički glasovi koji nastoje održati privid moći američko-cionističke politike. Oni dolaze iz arapsko-muslimanskih krugova spremnih da opravdaju potčinjenost i normalizaciju s okupatorskim režimom. Među njima su teolozi koji pokušavaju vjerski legitimirati predaju, ideolozi ”abrahamovske inicijative” koji u ime lažnog univerzalizma brišu granice između vjere i nevjere, potlačenih i tlačitelja, okupatora i branitelja, te apologeti čija se retorika svodi na puko opravdavanje nemoći.
To su, srećom, manjinske skupine u odnosu na većinu muslimana koji, uprkos svemu, čuvaju dostojanstvo vjere, otpora i nade.
Ti propagatori predaje plaču nad šehidima Gaze, nad ubijenom djecom i ženama, dok istovremeno podrivaju same temelje otpora i klevetaju one koji se bore u njihovo ime. Njihova saosjećanja su prazna i lišena istinske etičke vrijednosti. Jer nije izraz plemenitosti ni ljudskosti žaliti nad patnjom naroda, a istovremeno nalaziti zadovoljstvo u njegovom poniženju. Nije časno plakati nad ruševinama Gaze, a prešutno prihvatati rušenje vlastite vjere, jezika, historije i budućnosti. To nije saosjećanje, nego moralni pad i najdublji oblik duhovnog poraza.
No, budući da ni američko-cionistički savez moći, niti njegova zločinačka vojna mašinerija, nisu uspjeli zaustaviti točak historijskih promjena koje neumoljivo idu u korist snaga otpora, neće ih zaustaviti ni glasovi samoporicanja i podaništva koji dopiru iz muslimanskih redova. Taj proces ima svoj pravac, a to je pravac konačne pobjede naroda Gaze.
Dani pobjede dolaze, uz Allahovu pomoć, i i njihova svjetlost će uskoro obasjati tamu. Iz pepela Gaze već niče novo sjeme otpora: snažnije, promišljenije i postojanije nego ikad prije.
Cionistički okupator danas izvodi ples ranjenog dželata koji, u pokušaju da očuva moć udara, ubija i razara sve pred sobom, no svaki njegov potez samo potvrđuje vlastitu nemoć.
Ubijanje djece i žena, rušenje škola i džamija: to nije trijumf, nego otvoreno priznanje moralnog i političkog poraza. To je trenutak u kojem se maska ”civilizacije” raspada pred očima svijeta, a svijet, premda kasno, počinje prepoznavati Gazu kao ogledalo vlastite savjesti.
Čak i oni koji su jučer šutjeli, vjerujući u mit o ”izraelskoj demokratiji”, danas shvataju da se ne može stajati i uz dijete koje umire od gladi i uz cionistu koji bez imalo milosti puca u to dijete. Između žrtve i zločinca više nema sive zone.
Strpljivi i neustrašivi mudžahidi Gaze imaju razloga za ponos i radost, jer njihova iskrena vjera, njihova postojanost i njihova žrtva u ime Allaha, postaju temelj nove zore koja se rađa nad Gazom i cijelom Palestinom.
