Neočekivani savez između Turske i Libije je geopolitički potres koji mijenja ravnotežu snaga u istočnom Mediteranu i na Bliskom istoku. Smion potez Turske razbjesnio je njene suparnike u regiji i otvorio put za dramatičnu eskalaciju u devetogodišnjem libijskom građanskom ratu. Također je prisilio lidere u Evropi i Washingtonu da odluče kako će se suprotstaviti planu Turske da brani libijsku Vladu nacionalnog jedinstva, priznatu od UN-a, i da proširi svoje pomorske granice od Evrope do Afrike stvarajući „vodeni koridor kroz istočni Mediteran kojim se povezuju obale Turske i Libije.” Čelnici u Ankari vjeruju da je sporazum „veliki udar na energetsku geopolitiku”, koji doprinosi odbrani „suverenog prava Turske protiv regionalnih čuvara statusa quo. ” Ali suparnici Turske se ne slažu. Oni ovaj potez vide kao snažni grabež koji podriva njihovu sposobnost za prijevoz prirodnog plina iz istočnog Mediterana u Evropu bez prelaska turske teritorijalne vode. U svakom slučaju, tursko-libijski sporazum je otvorio vrata za širi sukob u koji će se svakako uključiti Egipat, Izrael, UAE, Saudijska Arabija, Evropa, Rusija i Sjedinjene Države. Sve strane čini se da su napustile diplomatske kanale i, umjesto toga, pripremaju se za rat.
Dana 27. novembra, Turska i Libija potpisale su Memorandum o razumijevanju (MoU) koji obvezuje Tursku na pružanje vojne pomoći libijskoj vladi nacionalnog jedinstva. Memorandum o razumijevanju je redefinirao pomorske granice Turske na način da dramatično utječe na transport plina iz istočnog Mediterana u Evropu. Izrael je posebno zabrinut da će ovaj novi sporazum ugroziti njihove planove za 1900 kilometara dugi plinovod EastMed koji povezuje plinsko izvorište Levijatan na izraelskoj obali sa EU.
YNET News je sumirao zabrinutost Izraela u članaku: „Turski manevar može Izraelu blokirati pristup moru”. U članku je rečeno: „Dva izraelska rata (na Sinaju 1956. i Šestodnevni rat 1967.) izbila su zbog spora oko prava na moru. Izrael mora uzeti u obzir novu stvarnost na Mediteranu i mora smatrati turske akcije kao značajne strateške prijetnje i poduzeti sve što može da odgovori na njih… Ova EEZ (ekskluzivna ekonomska zona) podijelila je istočni Mediteran, izuzetno bogat energetskim resursima, između Turske i Libije, što je izazvalo val međunarodnih osudan, naročito iz Grčke, Egipta i Kipar, na koje to može izravno ili neizravno utjecati… Turska je zanemarila ekonomske vode Grčke, Kipra i Egipta. U toku je žalba na međunarodnim sudovima zbog ovog postupka Ankare, ali spor može potrajati mnogo godina dok se ne riješiti. U praktičnom smislu, Turska je stvorila pomorsku granicu koja obuhvata cijeli Mediteran.”
Novi razvoj događaja vjerojatno će pojačati borbu na terenu u Libiji, ali on također produbljuje podjele unutar Libije, jer predstavljaju formiranje novih saveza i iscrtavanje novih borbenih linija. S jedne strane je tursko-libijska osovina, dok su s druge strane Grčka, UAE, Saudijska Arabija, Egipat, Izrael, Francuska, Njemačka, Velika Britanija i vjerojatno SAD, iako Trump još nije pojasnio svoje stajalište.
U svakom slučaju, rat između međunarodno priznate libijske vlade i Haftarovih pristaša samo je mali dio mnogo veće borbe za vitalne resurse ugljikovodika kojima obiluju strateški locirana područja Mediterana.
Evo isječka iz jednog članka na portalu War On The Rocks koji pomaže da razumijemo koliki je ulog u pitanju: „Otkriće značajnih rezervi prirodnog plina u istočnom Mediteranu počinju u 2009. godini predstavljati početak promjena u geopolitičkoj igri u regiji. To je dovelo do novih i neočekivanih saveza između Izraela, Grčke, Kipra i Egipta kako bi povećali svoje šanse za energetsku samostalnost. Najveći dio plina leži u područjima Zohr u egipatskim, Levijatan i Tamara u izraelskim vodama, i Afrodita blizu Kipra.
Rezerve prirodnog plina u regiji procjenjuju se na više od 120 triliona kubnih stopa. To je otprilike isto kao i dokazane rezerve plina u cijelom Iraku, koje su 12. po veličini rezerve u svijetu… Rezerve plina u (izraelskom) Levijatanu se procjenjuju na 22 triliona kubnih stopa i potencijalno pola miliona barela rezervi nafte.”
Turski ambiciozan potez čini više vjerovatnim da će njezini suparnici povećati svoju podršku libijskom ratnom vođi Haftaru koji je, po većini medijskih izvještavanja, CIA-in pijun poslan u Libiju 2014. da sruši vladu u Tripoliju i zavlada Libijom kao američka marioneta. Haftarove snage trenutno kontroliraju više od 70% libijske teritorije, a gotovo 60% stanovništva živi na području pod kontrolom međunarodno priznate vlade u Tripoliju, na čijem čelu je premijer Fayez al-Sarraj.
Prema turskim medijima više od polovice Haftarovih trupe su plaćenici iz Rusije i Sudana, koji je uglavnom plaćaju države Zaljeva.” U aprilu 2019. godine, Haftar je pokrenuo ofanzivu na Tripoli, ali je lahko suzbijen. U posljednjih nekoliko dana, međutim, Haftar je nastavio svoje napade na grad Misrata i na aerodromu u Tripoliju, što predstavlja jasno kršenje sporazuma o prekidu vatre u Berlinu. On je također dobio pošiljke oružja iz UAE, unatoč embargu na oružje koji je jednoglasno (uključujući i glas UAE) izglasan na konferenciji u Berlinu.
Može se očekivati da će podrška Haftaru nastaviti rasti u narednim mjesecima jer su Berlin, Pariz, a posebno Washington riješili da ojačaju svoje marionete u libijskom ratu kako bi otupili snagu Turske na Mediteranu.
Tursko-libijski sporazum je pokušaj Turske da se snametnu željene pomorske granice drugim zemljama koje graniče na Mediteranu. Naravno, Washington neće dopustiti da ovaj sporazum ostane bez odgovora. To što Washington još nije objavio svoju strategiju samo ukazuje na to da je administracija za vanjsku politiku bila zatečena nepripremljena za tursko-libijski sporazum objavljen 27. novembra. No, to ne znači da će Washington prihvatiti status quo. Naprotiv, američki ratni planeri nesumnjivo dovršavaju definiranje nove strategije s ciljem postizanja svojih ciljeva u Libiji, dok se u isto vrijeme pripremaju da zadaju žestok udarac svom NATO savezniku koji je postao blizak Rusiji i koji SAD-u izaziva beskrajne glavobolje u Siriji, a sada ometa planove Washingtona za kontrolu vitalnih resursa u istočnom Mediteranu.
Snažniju vanjsku politiku Turske Washington vidi kao znak „prkosa”, koji zahtijeva agresivan odgovor. No, napad na Tursku ili turskih interesa samo će pojačati loše odnose između Ankare i Washingtona i samo će još više gurnuti turskog predsjednika Erdogana u zagrljaj Moskve.
