Piše: dr. Muhamed el-Gazali / Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Jedan student me je pitao u vezi ajeta: ”Ako ga vi ne pomognete – pa pomogao ga je Allah onda kad su ga oni koji ne vjeruju prisilili da ode, kad je s njim bio samo drug njegov, kada su njih dvojica bila u pećini i kada je on rekao drugu svome: “Ne brini se, Allah je s nama!”, pa je Allah spustio smirenost na druga njegova, a njega pomogao vojskom koju vi niste vidjeli i učinio da riječ nevjernika bude donja, a Allahova riječ, ona je – gornja. Allah je silan i mudar.” (Et-Tevba, 40.), da li je ovaj ajet objavljen kao opis Hidžre i kao komentar njenih događaja?
Rekao sam: ”Ne, ovaj ajet objavljen je devet godina nakon Hidžre da se muslimani prisjete lekcija i pouka koje ni dani ni godine ne mogu izbrisati. Što se tiče priliva muhadžira, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naredio je da se on zaustavi osme godine po Hidžri, nakon osvajanja Mekke, rekavši: ”Nema više hidžre (iz Mekke) nakon njenog oslobađanja, već samo džihad i nijet. Pa kada budete pozvani u vojni pohod, odazovite se.” (Muttefekun alejhi)
To znači da ako se od vas traži da zaštitite da'vu i pomognete islamsku državu, odazovite se i ne oklijevajte.”
Tada je student upitao: ”Čemu onda podsjećanje na Hidžru nakon ovog dugog perioda?”
Rekao sam: ”Ovaj ajet je dio onoga što je objavljeno o borbi protiv Bizantinaca koji su ubili muslimanske misionare (daije) i stali im na put dok su prenosili poslanicu islama, odnosno poslanicu monoteizma (tevhida).
U to vrijeme Bizantija je bila vodeća država na svijetu. Istina je da su Perzijanci dijelili moć s njima i osporavali im primat. Međutim, između dvije velesile je izbio rat koji je završio teškim porazom Perzijanaca. Nakon toga, kao vodeća svjetska sila, Bizantinci su progonili islamske misionare i spriječavali ih da pozivaju u islam.
Kada je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, odlučio da se bori protiv Bizantinaca i da se suprotstavi njihovoj agresiji, mnogi su se prepali i oklijevali su da izađu u borbu. Jedni drugima su govorili: ”Kako da se odupremo ovoj velikoj sili? Šta smo mi u odnosu na njih?” A onda je došla Allahova objava (citirani ajet iz sure Et-Tevba) da iskorijeni slabost kod muslimana, da iskorijeni duh poraza i naredi vjernicima da požure da se mobilišu i da krenu prema Bizantincima, ma gdje bili, bez ikakvog straha. I da podsjeti one koji su se dvoumili oko džihada da pobjeda dolazi samo od Allaha, i da je ne može spriječiti malobrojnost vojnika i nedostatak opreme.
Pouka im je upravo u Poslanikovoj hidžri, i to kako je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, sam izašao iz Mekke sa svojim saputnikom Ebu Bekrom, radijallahu anhu, da bi se skrasili u pećini koja ih je sakrila od očiju progonitelja, a jedina utjeha pred vrebajućim neprijateljima bila je: “Ne brini se, Allah je sa nama.”
I kakav je bio rezultat? Allah nije iznevjerio one koji se drže Njegove upute i uzdaju se u Njega. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bezbijedno je stigao u Medinu i ostao tamo nekoliko godina, da bi se nakon toga vratio u Mekku kao osloboditelj, srušivši državu idola i podižući visoko zastavu istine.
Onaj Koji je dao ovu pobjedu moćan je to u svakom trenutku ponoviti i pomoći malobrojnu skupinu muslimana koji su postojani u svojoj vjeri. Važno je samo da muslimani izvrše maksimalnu pripremu i da iskoriste sve svoje mogućnosti, a da zatim, ono što je iznad njihovih mogućnosti, prepuste Allahovoj podršci i pomoći.
