Priredio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Sa'd ibn Ebi Vekkas, r.a., glavni komandant muslimanske vojske u Bici na Kadisiji, poslao je izaslanika halifi Omeru ibn Hattabu, radijallahu anhu, da ga obavijesti i obraduje veličanstvenom pobjedom muslimana nad Perzijancima. Kada je Omer, radijallahu anhu, čuo tu radosnu vijest, učinio je sedždu zahvale Allahu, a zatim je upitao izaslanika: ”Kada je počela bitka?”
Izaslanik: ”Rano ujutro.”
Omer, r.a.: ”A kada se desila pobjeda?”
Izaslanik: ”Prije akšama.”
Kada je to čuo, hazreti Omer je zaplakao i toliko je plakao da su mu suze natopile bradu.
Čudio se tome Sa'dov izaslanik, pa je rekao: ”Vođo pravovjernih, ja sam došao da te obradujem pobjedom muslimana, a ti plačeš. Zašto?”
Halifa Omer, radijallahu anhu, odgovorio je: ”Allaha mi, zabluda ne može izdržati pred istinom od zore do akšama. Možda je razlog usporavanja vaše pobjede grijeh koji sam ja počinio, ili grijesi koje ste vi počinili.”
Zatim je dodao: ”Mi smo ummet koji ne pobjeđuje brojem vojnika i oružjem, već pobjeđujemo zbog malo naših a mnogo neprijateljskih grijeha. Pa, kada se izjednačimo sa njima u grijehu, onda pobjeđuje onaj ko je brojniji i bolje naoružan.”
Tako je vjeru islam shvatio časni ashab Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i drugi pravedni halifa Omer ibn Hattab, radijallahu anhu. Muslimanski vladar koji je jedanput vidio slatkiše u svojoj kući, pa je upitao svoju suprugu: ”Odakle ti ovo?” Odgovorila je: ”Od četvrtine dirhema koji sam sačuvala kod sebe.” Omer joj je rekao: ”Mi možemo živjeti i bez te četvrtine dirhema.”
Tako je govorio muslimanski vladar koji je pješice ušao u Kuds da preuzme ključeve grada, dok je njegov sluga jahao na konju, i koji je imao sedamnaest zakrpa na svom ogrtaču, pa se opet bojao da zbog nekog njegovog grijeha nije zakasnila pobjeda muslimanima.
Halifa Omer, radijallahu anhu, upravljao je ogromnom islamskom državom, raspolagao je sa basnoslovnim bogatstvom, ali je, za razliku od današnjih muslimanskih vladara koji su ogrezli u tiraniji, zulumu, kriminalu, nepotizmu i rasipništvu, živio vrlo skromno, poput siromaha. Halifa Omer, radijallahu anhu, bio je vođa koji je, usljed poraza, prvo sebe krivio, jer porazi u ratu su, prije svega, porazi vođa i generala, a ne vojske. Najgori je onaj vođa koji pobjedu pripisuje sebi, a za poraz uvijek krivi druge.
Kao da nam slavni hazreti Omer, radijallahu anhu, svojim gornjim riječima želi poručiti da je zabluda slaba i krhka kada se nađe pred istinom, ali da se zabluda može uzdići preko svake mjere, onda kada sljedbenici istine nisu kakvi bi trebali biti. I da nije uvjet da uzmemo oružje i stanemo na stranu zablude da bi bili njeni pomagači, dovoljno je samo da ostavimo istinu.
Prve muslimanske generacije su iskreno i istinski slijedile Kur'an i Sunnet, pa im je Allah podario ponos i pobjedu. Jer, oni su svoje bolesne liječili sadakom, nafaku povećavali istigfarom i pobjeđivali istinskom pokornošću i pouzdanjem u Allaha, dželle šanuhu.
Da, oni su nosili sablje i ostalo oružje, oni su se maksimalno pripremali za bitke, ali su u oružju vidjeli samo sredstvo i jedan od prirodnih uzroka, a čvrsto su vjerovali da pobjeda dolazi od Allaha.
Oni su čvrsto vjerovali da nema snage ni pobjede bez Allahove pomoći i da ne postoji riječ ”nemoguće” za one koji se u Allaha pouzdaju, kao što se navodi u predaji: ”Ko želi da bude najjači među ljudima, neka se pouzda u Allaha.”
Knjige historije i biografije muslimanskih velikana svjedoče da su ashabi i muslimani koji su došli nakon njih ostvarili i živjeli najviše stepene pobjede i vođstva na zemlji, i te pobjede nisu bile samo na jednom polju, već na svim životnim poljima.
Prije svega, oni su ostvarili pobjedu nad svojom dušom koja je sklona zlu, zauzdavši je uzdama bogobojaznosti i pobožnosti, kao što su ostvarili pobjedu nad šejtanom koji ih je presretao na svim putevima i čekao u raznim busijama, ali je uvijek ostajao razoćaran i poražen. A nakon toga su ostvarili pobjedu i vođstvo nad svojim neprijateljem na bojnom polju, pa su u najkraćem vremenu i uz minimalne gubitke pobijeđivali svoje neprijatelje.
Pobjeda je uvijek bila njihov saveznik, jer su oni posjedovali osobine i svojstva pobjedničkog ahlaka, a glavna osobina tog ahlaka je pouzdavanje samo u Allaha i besprijekorno izvršavanje Allahovih naredbi i naredbi Njegovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.
Dakle, tajna uspjeha i pobjede leži u iskrenom ibadetu koji mnogi od nas zaboravljaju, a to je ibadet koji se zove tevekkul ili pouzdanje u Allaha, a to znači potpunu sigurnost u Allahovu pomoć i pobjedu, i čvrsto ubjeđenje i vjerovanje da ti niko ne može korist priskrbiti, niti štetu nanijeti, bez Allahove volje i odredbe.
Stoga, u okviru ove definicije, možemo vrlo jasno razumjeti onu fascinirajuću sigurnost koja je navela Halida ibn Velida, radijallahu anhu, da zovne biznatijske vojnike, koji su se zabarikadirali u jednom utvrđenju, govoreći im: ”O Bizantinci, siđite i predajte se! Allaha mi, kada biste vi bili u oblacima, Allah bi nam pomogao da dođemo do vas ili bi vas spustio i doveo nama.”
Kao i sigurnost muslimanskog vojskovođe Ukbe ibn Amira, radijallahu anhu, koji se zaustavio sa svojim konjem na obali Atlanskog mora, uzviknuvši: ”O more, kada bih znao da na tvojoj drugoj strani postoji zemlja koju treba osvojiti i osloboditi u ime Allaha, odmah bi te preplivao i pregazio na ovom svom konju.”
To je istinski ponos koji je u znaku hrabrosti, sigurnosti i samopoštovanja, daleko od puzavosti, kukavičluka i poltronstva. Iskreni musliman je čak i kao običan čovjek istinski gospodin i on posjeduje slavu kraljeva i sultana, jer je u stanju upravljati vlastitim ”kraljevstvom”, svojom dušom. A kada dostigne takav stepen, onda mu Allah podari vlast i učini ga voljenim i poštovanim među ljudima.
