Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Bitka na Mu'ti (629. god./8. godine po Hidžri), dogodila se na početku nastanka islamske države, kada je bizantijski guverner u Belki, Šurahbil el-Gassani ubio izaslanika Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, Harisa ibn Umejra el-Ezdija, upućenog vladaru Busre, što je bilo protivno običaju da se izaslanici ne ubijaju.
To je učinjeno jer su Gassanije (arapski kršćani) računali na podršku svojih bizantijskih gospodara i smatrali su arapske muslimane slabim i prezrenim. Da bi osvetili svoju čast, muslimani su poslali vojsku na Mu'tu, na jugu Jordana, da se upusti u bitku koja je vojničkim procjenama smatrana samoubilačkom, ali je odbrana od toga da budu tretirani kao slabi, nemoćni i prezreni, bila važnija od svih vojnih kalkulacija. Kasnije se pokazalo da je ovaj sukob postavio temelje za odlučujuću bitku protiv Bizantinaca na Jermuku.
Iz te slavne bitke možemo izvući mnoštvo lekcija i pouka, a mi ćemo spomenuti one koje u ovom trentuku smatramo najvažnijim.
Prvo, Bitka na Mu'ti uči nas da država nameće svoj autoritet i potvrđuje svoje postojanje kroz uspjeh u odbrani svojih principa i posvećenosti zaštiti svojih građana, bez obzira na nadmoć neprijatelja. Ubistvo muslimana (građanina) koji je nosio poruku islamske države izazvalo je gnjev države, te je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kao vođa te države, poslao tri hiljade boraca kako bi se kaznio napadač (zločinac). Ova odluka imala je veliki utjecaj na srca muslimana, jer su shvatili da je svaka osoba vrijedna i da njihovo vođstvo, oličeno u Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, neće zanemariti svoje građane niti ćutati na nepravdu koja im se čini.
Drugo, Bitka na Mu'ti je prema materijalnim i realnim mjerilima bila beznadežna, pa se postavlja pitanje da li je taj momenat bio nepoznat Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem? Naime, muslimanska vojska brojala je tri hiljade vojnika, dok su Bizantinci imali sto hiljada vojnika, a njihovi arapski saveznici, Gassanije, još sto hiljada, što znači da je odnos snaga bio 1:70.
Osim toga, muslimani su bili udaljeni od svoje zemlje i direktne podrške, ali uprkos tome nisu odustali od svoje odluke, već su se suočili sa neprijateljem sa velikom hrabrošću. Na kraju su se vratili (povukli) neporaženi, sa svega dvanaest poginulih boraca, jer cilj nije bio poraziti Bizantince i njihove arapske saveznike, već poslati poruku svim neprijateljima islama da je islamska država jaka, časna i dostojanstvena, i da se ne smije podcijeniti. Ona je napala svoje nadmoćne neprijatelje na njihovoj vlastitoj teritoriji, kako bi odbranila svoj integritet, čast i dostojanstvo, a nije čekala da oni napadnu, kako bi se odbranila.
I ovo je imalo dubok utjecaj, jer je Allah ispunio srca neprijatelja strahom, pa nisu više napadali muslimane sve do trenutka kada su muslimani pokucali na kapije Bizantijskog Carstva i izvojevali veličanstvenu pobjedu u Bitki na Jermuku, koja je nagovijestila propast Biznatijske imperije.
Treće, Allah je pomogao muslimanima u Bitki na Mu'ti jer su došli da uzdignu zastavu vjere u u Jednog i Jedinog Boga, Allaha, dželle šanuhu, uprkos realnoj nemogućnosti da pobjede. Ispunili su cilj tog pohoda, da pokažu i dokažu svim muslimanskim generacijama do Sudnjeg dana da, kada se muslimani čvrsto drže svoje vjere, makar ih bilo samo tri hiljade, mogu pobjediti sto hiljada neprijateljskih vojnika, čak i ako na njihovoj strani bude i sto hiljada muslimanskih izdajica.
Onaj koji izabere da bude slab i prezren neće nikada pobjediti. Jer, pobjeda nije u broju vojnika ili opremi, već u vjeri koja stvara volju i odlučnost.
