Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Nijedan razuman čovjek ne može poreći da islamski ummet prolazi kroz izuzetno teško razdoblje – možda najteže u svojoj historiji – pritisnut okolnostima koje su i po svojoj prirodi i po svojim posljedicama teške i surove. Težina tih okolnosti, njihova dugotrajnost i složenost, proizvele su, po načinu gledanja na stvarnost i budućnost, duboku unutrašnju podjelu među muslimanima.
Jednu stranu te podjele čine oni koje je obuzeo očaj: demoralisane i pesimistične duše, ogrnute plaštom beznađa, s pogledom zatamnjenim do te mjere da u stvarnosti ne razaznaju i ne vide ništa osim tame. Za njih ovo stanje nije prolazna kušnja, već sudbina bez izlaza.
U takvom pogledu na svijet oni se prepuštaju zatečenom stanju i pasivno se predaju toku događaja. Tako postaju poput pera nošenog vjetrom tuđih interesa, ili – još pogubnije – sredstva i oruđa u rukama neprijatelja islama i tlačitelja.
A kada im se govori o nadi, o mogućnosti preokreta i o obavezi optimizma, oni to dočekuju s čuđenjem i negodovanjem. I ne samo da odbacuju takav govor, nego mu se podsmjehuju i rugaju, kao da je nada slabost, a pouzdanje u Allahovu pomoć naivna iluzija.
Nasuprot njima stoji druga skupina: ljudi nade, optimizma, pouzdanja i unutrašnje smirenosti; oni čija srca nisu pokolebana težinom trenutka, jer su duboko uvjereni da ovo stanje tame, ma koliko bilo teško i bolno, ne može trajati vječno. Oni su uvjereni da će Allah upotpuniti Svoje svjetlo, makar to bilo mrsko nevjernicima i munaficima.
Takvi ljudi posjeduju pogled koji seže dublje od površine samih događaja. Oni u najgušćoj tami raspoznaju obrise zore, usred tjeskobe naslućuju olakšanje i nagovještaj spasa. Njihov optimizam nije bijeg od stvarnosti, niti lažna utjeha, već plod duboke vjere, svijesti o Allahovoj blizini i pouzdanja u Njegovo savršeno upravljanje vremenom i historijom.
U nastavku ćemo se osvrnuti na dva primjera iz historije, u kojima se jasno očituje vrijednost čvrstog oslonca na Allahovo obećanje i istinskog pouzdanja u Njega, kao i činjenica da su nada i optimizam trajna obilježja iskrenih vjernika.
Nuh, alejhis-selam: kada nada u Allahovo obećanje nadjača svaku ljudsku računicu
Allahov poslanik, Nuh, alejhis-selam, primjer je nepokolebljive strpljivosti na putu pozivanja u Allahovu vjeru i nade u sigurnu pobjedu istine. On je ostao među svojim narodom devet stotina i pedeset godina, pozivajući ih Uzvišenom Allahu. Kur'an o tome svjedoči jasnim riječima: ”Mi smo Nuha narodu njegovu poslali i on je među njima ostao hiljadu, manje pedeset, godina, pa ih je potom zadesio potop, zato što su Allahu druge ravnim smatrali.” (El-Ankebut, 14.)
I pored izuzetne dužine poslaničke misije, tek nekolicina srca otvorila se istini u koju je pozivao. Nuh, alejhis-selam, nije ostavio nijedno sredstvo, nijedan metod i oblik savjetovanja, a da ga nije upotrijebio u pozivanju svoga naroda. Pozivao ih je noću i danju, javno i tajno, s blagošću i opomenom, s nadom u oprost i strahom od Allahove kazne. Ali njegov glas nailazio je na zatvorene uši i okamenjena srca: “Gospodaru moj, ja sam narod svoj i noću i danju, doista, pozivao, ali ga je pozivanje moje još više udaljilo. I kad god sam ih pozivao da im oprostiš, prste su svoje u uši stavljali i haljinama svojim se pokrivali – bili su uporni i pretjerano oholi.” (Nuh, 5.-7.)
Nakon dugog perioda pozivanja u Allahovu vjeru, te potpune predanosti misiji, odgovor njegovog naroda nije bio pokajanje, već upornost u poricanju i otvoreni inat.
Tada Uzvišeni Allah naređuje Nuhu, alejhis-selam, da započne graditi lađu. Naredba je, naizgled, bila lišena svake racionalne osnove: kako će graditi lađu na suhoj zemlji, na prašini i kamenu? Kuda će ploviti kada nema ni rijeke ni mora? No, u toj naredbi nije se tražila ljudska logika, nego potpuna pokornost i bezrezervno povjerenje u Allahovu mudrost.
Nuh, alejhis-selam, zajedno s malobrojnim vjernicima, započinje gradnju lađe na kopnu. Dok grade lađu, pored njih prolaze glavešine njegova naroda, podsmjehuju se, namiguju jedni drugima i izruguju se onome što u njihovim očima izgleda kao vrhunac besmisla. Prema njihovom mišljenju, samo čovjek koji je izgubio razum može graditi lađu tamo gdje nema ni kapi vode. Smatrali su da je Nuh, alejhis-selam, iz očaja zbog neuspjeha svoje misije, pribjegao besmislenom činu – pokušaju bijega od stvarnosti i nemoći, kako su oni to tumačili.
Ali Nuhova, alejhis-selam, logika nije bila logika poraza, nego logika iskrenog vjerovanja; nije bila logika bijega, nego logika pokornosti i pouzdanja u Gospodara svjetova. Njegov odgovor na njihovo izrugivanje ostaje zapisan kao vječna pouka: “Ako se vi rugate nama” – govorio je on – “rugat ćemo se i mi vama, onako kako se vi rugate.” (Hud, 38.) Bio je to odgovor čovjeka koji zna da istina ima svoje vrijeme i da će se mjerila vrijednosti jednoga dana nepovratno preokrenuti.
Kada je gradnja lađe privedena kraju i kada je Uzvišeni Allah naredio Nuhu, alejhis-selam, da se u nju ukrcaju oni koji su povjerovali – izuzev njegove žene i njegovog sina, jer su izabrali nevjerstvo nad vjerovanjem – te da u nju ukrca od svake životinjske vrste po jedan par, tada je nastupio trenutak Božanske odluke.
Kur'an taj čas opisuje riječima punim strahopoštovanja: ”I kad je zapovijed Naša pala i voda s površine Zemlje pokuljala, Mi smo rekli: ‘Ukrcaj u lađu od svake životinjske vrste po jedan par, i čeljad svoju – osim onih o kojima je bilo govora – i vjernike!’ – a malo je bilo onih koji su s njim vjerovali.” (Hud, 40.)
Nastupio je čas kada je nebo spuštalo kišu kao da su mu vrata širom otvorena, a zemlja iz sebe izbacivala izvore i bujice, te se kopno pretvorilo u more, a more u sveobuhvatni potop. Usred tog strašnog prizora, lađa je plovila po valovima uzdignutim poput planina: ”I ona ih je ponijela na valovima velikim kao brda.” (Hud, 42.)
U tom času, od nekadašnje oholosti i podsmijeha Nuhova naroda nije ostalo ništa osim panike, gorkog kajanja i očajničkog zapomaganja. Oni koji su se jučer rugali danas su tražili spas; oni koji su ismijavali vjeru sada su molili za milost – ali je vrijeme izbora već bilo prošlo.
Da, tog trenutka je vjera nadvladala nevjerstvo, nada očaj, a svjetlo tamu. Gledano jezikom tadašnje ”realnosti”, ko je mogao zamisliti da će se Nuh, alejhis-selam, čovjek kojem su se rugali, na kraju smijati njima? Ko je mogao pretpostaviti da će lađa, sagrađena na suhoj zemlji, jednoga dana ploviti razbješnjelim morem? A ipak, dogodilo se upravo ono što je Allah obećao: “Ukrcajte se u nju, u ime Allaha, neka plovi i neka pristane! Gospodar moj, uistinu, prašta i samilostan je.” (Hud, 41.)
Minber koji je strpljivo čekao oslobođenje Kudsa
Islamski ummet je preživio mnoge teške trenutke i periode u svojoj historiji među kojima je svakako i pad Kudsa i džamije Al-Aksa u krstaške ruke. Bio je to jedan od najmračnijih perioda kroz koje je ummet prolazio – vrijeme u kojem su se nad njim nadvili zulum i nasilje, neznanje i smutnja, unutrašnji raskoli i pogubne podjele. U takvom stanju slabosti i rascjepkanosti, islamski svijet postao je lahak plijen križarskim hordama, a kobni početak te tragedije zabilježen je 1099. godine.
Bilo je, bez sumnje, i tada časnih emira i vladara, ljudi čiste namjere i žive vjerske savjesti, koji su pokušavali stati u odbranu ummeta i osloboditi Mesdžidul-Aksa iz kandži križarske okupacije. Međutim, razjedinjenost, lični interesi, uskogrudne ambicije i mezhebske netrpeljivosti činili su da svaka takva inicijativa bude unaprijed osuđena na neuspjeh.
Drskost križarskih vladara i knezova otišla je tako daleko da su, prilikom osvajanja Kudsa, u dvorištima Mesdžidul-Akse pobili oko sedamdeset hiljada muslimana. Potom su ovo sveto mjesto pretvorili u štalu za svoje konje, a na njegova minareta podigli krstove.
Njihov zločin nije se zaustavio na skrnavljenju svetih mjesta, već su presretali hadžijske karavane na putu za Mekku, pljačkali imetak, skrnavili čast žena i ubijali muškarce, da bi u svom bezumlju otišli i korak dalje – zaprijetivši pohodima na Medinu s namjerom da iskopaju mezar Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.
Takvo stanje potrajalo je dugo, sve dok se u tmini poniženja nisu pojavili prvi znaci buđenja. Ti blagoslovljeni pokreti započeli su u Mosulu, u Iraku, pod vođstvom mudžahida Imaduddina Zenkija. On je mnogo puta pokušavao ujediniti ključne centre ummeta, svjestan da bez političkog i vojnog jedinstva nema oslobođenja muslimanskih svetinja. Njegova vizija bila je jasna, ali ruka zla ga je preduhitrila: ubijen je prije nego što je stigao dovršiti započetu misiju.
Nakon njega, emanet borbe i nade preuzeo je njegov sin, Nuruddin Mahmud Zenki – muslimanski vladar koji je odlučio nastaviti očev put i ostvariti san oslobođenja Kudsa.
Međutim, pred njim je stajala teška i složena stvarnost: dvije ključne zemlje islamskog svijeta toga doba – Egipat i Šam – iako najbliže Kudsu, bile su ujedno i najudaljenije od ideala koji su vodili njegovom oslobođenju. Egiptom su tada vladali fatimije-ubejdije, šiitska dinastija, dok su Šamom upravljali pokvareni emiri, od kojih su mnogi bili otvoreni saveznici i poslušnici križarske okupacije.
Dok se Nuruddin Zenki pripremao za obračun s emirima Egipta i Šama i s križarskim savezom, kao uvod u oslobođenje Kudsa – iako se taj cilj činio gotovo nedostižnim – on je naredio najboljim halepskim majstorima da izrade poseban minber za Al-Aksu, namijenjen danu njenog oslobođenja. Za Nuruddina pitanje nikada nije bilo da li će Kuds biti oslobođen, nego samo – kada.
Gradnja tog mimbera, dok je Kuds još bio pod okupacijom, nosi istu simboliku kao i gradnja Nuhove lađe na suhoj zemlji. Kao što se u vrijeme Nuha, alejhis-selam, pitalo: odakle će doći voda da bi lađa zaplovila, tako se i u vrijeme Nuruddina Zenkija pitalo: kako će mimber dospjeti u Al-Aksu dok je ona porobljena, skršena i oskrnavljena? U oba slučaja, ljudska računica je zakazala, ali je iskrena vjera gledala dalje od vidljivog horizonta.
Nuruddin Zenki preselio je s ovoga svijeta, a mimber – izrađen s vrhunskom preciznošću, ljepotom i umjetničkom savršenošću – ostao je u Halepu, čekajući čas koji još nije bio došao. Nakon njega, zastavu borbe i nade preuzeo je Salahuddin Ejjubi, koji je nastavio put svoga prethodnika s jednim jedinim ciljem: osloboditi Kuds i Al-Aksa džamiju od kršćanske okupacije. Nakon što je oslobodio Egipat od fatimijske dinastije 1171. godine, i izvojevao veličanstvenu pobjedu na Hittinu, Salahuddin Ejjubi je 1187. godine, konačno oslobodio Kuds. Tada je mimber, napokon, unesen u oslobođenu džamiju Al-Aksa, i na njemu je održana prva hutba nakon oslobođenja – u noći 27. redžeba, noći Israa i Mi'radža.
Kao što su nevjernici ismijavali Nuha, alejhis-selam, dok je gradio lađu, tako su kukavice, izdajice, spletkaroši i licemjeri ismijavali Nuruddina Zenkija dok je gradio mimber. ”Kako ćeš ti doći do Al-Aksa džamije da joj pokloniš mimber, dok je pod križarskom čizmom?”, govorili su. To je bio jezik sumnje, straha i robovanja prividnim uzrocima.
A onda se dogodilo ono što se uvijek događa kada se historija pokori Božanskom zakonu: Nuhova lađa zaplovila je uzburkanim morem i zemlja je očišćena od onih koji su poricali istinu. A mimber je postavljen u Al-Aksa džamiji, nakon što je ona očišćena od križarske okupacije. I jedno i drugo zbilo se Allahovom odredbom, po logici nade nasuprot očaju, optimizma nasuprot beznađu i čvrstog uvjerenja nasuprot sumnji.
Za onoga ko gleda srcem, sutra je uvijek blizu
Ista ona logika pesimista, podrugljivaca, kukavica i doušnika koja je vladala u vremenu Nuha, alejhis-selam, potom u doba Nuruddina Zenkija i Salahuddina Ejjubija, ponavlja se i danas. To je logika pesimizma i slamanja volje: umanjivanja snage istine, uveličavanja moći laži te stalnog pritiska, obeshrabrivanja i sistematskog gušenja nade.
S tom razlikom što se danas, dok Mesdžidul-Aksa ovoga puta stenje pod cionističkom okupacijom, uz otvorenu podršku novih krstaša, slika dodatno zamračuje. Danas, kada su mnogi arapski i muslimanski vladari ponovo svedeni na ulogu poslušnih izvršilaca i poniženih saveznika, čiji cilj više nije samo dodvoravanje novim krstašima, nego i otvoreno udvaranje onima koji su okupirali Kuds, čini se da se krug historije zatvorio.
Ipak, upravo u tim teškim okolnostima, u vremenu rasula, razjedinjenosti i orkestrirane propagande beznađa, ponovo se čuje glas nade. To je glas iskrenih, postojanih i svjesnih vjernika i mudžahida blagoslovljenog Šama, odnosne Gaze i Sirije, ali i drugih muslimanskih država i gradova. To je glas koji jasno i odlučno uzvikuje da će Kuds uskoro biti oslobođen iz cionističkih ruku kao što je prethodno oslobođen iz krstaških ruku. Jer historija ne pripada sili, nego istini.
Kao što izrugivanje nije slomilo Nuha, alejhis-selam, dok je gradio lađu; i kao što podsmijeh, izdaja i sabotiranje nisu pokolebali Nuruddina Zenkija i Salahuddina Ejubija dok su gradili mimber za Al-Aksa džamiju – tako ni danas ismijavanje, potcjenjivanje i prijetnje neće slomiti odlučnost nosilaca istine i barjaktara tevhida, dok strpljivo i postojano odgajaju pobjedničku generaciju koja se ukrcava u pobjedničku lađu.
Ta lađa je već zaplovila i, ako Bog da, uskoro će pristati na obalu spasa u oslobođenom Kudsu. To je lađa islama koja je nepokolebljivo presjecala valove zla i straha, i koja će isto tako razbiti i valove cionističkog zla – valove u kojima će se udaviti upravo cionistički zločinci. Tada će se podsmijeh i beznađe onih koji su se rugali pretvoriti u kajanje, a oni koji su činili zulum spoznat će kakav ih obrat čeka. Jer onome ko gleda srcem, sutra nikada nije daleko.
