Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Uzvišeni Allah, objavio je: ”Oni koji govore: “Naš Gospodar je Allah!” – i istraju na Pravome putu, neka se ničega ne boje i ni za čim neka ne tuguju!” (El-Ahkaf, 13.)
Ustrajnost na putu istine je pokretačka snaga i motor naših aktivnosti i našeg djelovanja. I kao što auto bez motora ne vrijedi puno, tako isto i naš ibadet i naša dobra djela neće imati vrijednosti ako ne ustrajemo u njihovom činjenju do smrti.
Bez ustrajnosti na pravom putu vjera se pretvara u folklor i običaj, a vjera nije ni folklor ni običaj, već dosljedno i ustrajno slijeđenje islamskih principa sadržanih u Kur'anu i Sunnetu.
Objašnjavajući značenje ustrajnosti na istini (istikamet), Omer, radijallahu anhu, rekao je: ”To znači da čovjek ustraje u izvršavanju Allahovih naredbi i ostavljanju zabrana i da ne ševrda poput lisice kad želi zabaciti trag.”
Pobjedu vjeri i ponos ummetu neće donijeti neodlučni kolebljivci, makar ih bilo kolik’ morske pjene, i historiju ne pišu kukavice i licemjeri, već odlučni, postojani i iskreni vjernici, kojima je opći interes vazda iznad ličnog interesa i kojima je glavni cilj Ahiret i Allahovo zadovoljstvo, a ne dunjaluk i njegove prolazne blagodati.
Plodovi vjerovanja neće sazreti bez ustrajnosti, niti ćemo gorku stvarnost promjeniti samo našim velikim riječima, već velikim djelima. Onako kako to radi jedna mala, ali odabrana skupina muslimana, koja je možda danas jedina svijetla tačka u islamskom ummetu, a to su muslimani i muslimanke Gaze, odnosno, snage palestinskog otpora u Gazi, koji su, iako napadnuti sa svih strana od cionističkog okupatora i njihovih saveznika, i ostavljeni na cijedilu od svoje braće muslimana onako kako je Jusuf, alejhi selam, izdat i ostavljen od svoje braće -, odlučni da ustraju u svojoj borbi za slobodu i potpuno ubjeđeni u svoju pobjedu.
Koliko su puta malobrojne čete, Allahovom voljom, pobjedile mnogobrojne čete
Mnogi se danas pitaju kako se mala skupina ljudi s krajnje ograničenom moći i oružjem može suprotstaviti i boriti protiv neprijatelja naoružanog svim vrstama najubojitijeg oružja, i podržanog od globalnih sila nepravde i tiranije, i kako će ova skupina pobjediti u ovom stanju slabosti i poniženja?
Međutim, ono što većina danas zaboravlja (nažalost zaboravlja to i većina muslimana), jesu riječi Uzvišenog Allaha: “Koliko su puta malobrojne čete, Allahovom voljom, nadjačale mnogobrojne čete!” – A Allah je na strani izdržljivih.” (El-Bekare, 249.)
To je Božanski zakon koji nije potvrđen samo ovim ajetom, već kur'anskim kazivanjima općenito, kao i sirom Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i historijom muslimana koja potvrđuje da su sljedbenici istine pobjednici makar ih bilo malo, i makar bilo malo onih koji ih podržavaju i pomažu, a da je sudbina zablude i njenih sljedbenika konačni poraz makar ih bilo mnogo, i makar se laž u određenom trenutku uzdigla i izgledala dominantno, moćno i oholo.
Zanimljivo je da se kontekst ovog ajeta odnosi na Benu Israelćane u kazivanju o Talutu i Džalutu, i njihovo oklijevanje da se bore za svoju slobodu predvođeni Talutom, te kako ih je Allah iskušavao i stavljao na razne ispite u različitim fazama, i svaki put su kršili principe Objave i Allahove naredbe.
Uzvišeni Allah, objavio je: ”I kada je pređoše, on i oni koji su s njim vjerovali – povikaše: “Mi danas ne možemo izaći na kraj sa Džalutom i vojskom njegovom!” Ali oni koji su tvrdo vjerovali da će pred Allaha izaći rekoše: “Koliko su puta malobrojne čete, Allahovom voljom, nadjačale mnogobrojne čete!” – A Allah je na strani izdržljivih.” (El-Bekare, 249.)
Ovaj ajet rasvjetljava važno pitanje u našim životima, a to je pitanje kvantiteta i kvaliteta, te dijalektičkog odnosa među njima. Naime, kada je Talut krenuo u borbu protiv Džaluta, hiljade vojnika je izašlo sa njim (imam El-Suddi spominje broj od osamdeset hiljada), pa je on želio provjeriti sa kakvim ljudima (s kakvim kvalitetom) će se on suprostaviti Golijatu, i stavio ih je na ispit kad su došli do rijeke, rekavši da niko ne smije piti vodu osim koliko može šakom zahvatiti. Broj onih koji su položili taj ispit bio je samo trista i nekoliko vojnika, poput broja ashaba u Bici na Bedru.
Stav ove malobrojne skupine vojnika bio je u skladu sa njihovim kvalitetom, odnosno u skladu sa njihovim ubjeđenjem i načinom razmišljanja, pa su rekli: “Koliko su puta malobrojne čete, Allahovom voljom, nadjačale mnogobrojne čete!”
Ova mala skupina je bila osuđena na pobjedu, jer ih je pratila Allahova podrška i pomoć. Tajna njihove pobjede bila je iskrena vjera i posjedovanje uslova za pobjedu. To je skupina koja je pobijedila svoje prohtjeve i nije pila iz rijeke, iako su skapavali od žeđi, i tako je ostvarila pobjedu u svijetu duha prije pobjede u svijetu materije.
Naime, postoje dvije vrste slabosti, slabost tijela i slabost karaktera ili duha. Slabost tijela izrazio je Zekerija, alejhi selam, u svojoj dovi, rekavši: “Gospodaru moj, kosti su mi oronule i glava osijedjela, a nikada nisam, kad sam Ti, Gospodaru moj, molbu uputio, nesretan ostao.” (Merjem, 4.)
A slabost karaktera je slabost praćena popuštanjem, malodušnošću i strahom, i ta vrsta slabosti zabranjena je slovom Kur'ana, shodno ajetu: ”I ne gubite hrabrost i ne žalostite se; vi ćete pobijediti ako budete pravi vjernici.” (Ali Imran, 139.)
Ovo i mnoga druga kazivanja i historijski primjeri govore da mnoštvo ne pomaže ako Allah nije na strani tog mnoštva, niti malobrojnost šteti ako je Allah na strani malobrojne skupine vjernika.
U danima slave islamskog ummeta, materijalna i vojna slabost ummeta nije bila razlog za poraz, jer su odlučujuće borbe muslimana sa neprijateljem bile uglavnom neravnopravne u pogledu broja i vojne nadmoći, ali danas ummet boluje od duhovne i moralne slabosti, slabosti imana i udaljenosti od uzroka pobjede.
Komentirajući kazivanje o Talutu i Džalutu, imam el-Kurtubi se dotakao stanja muslimana u tom periodu u kojem je živio, a to je bio period slabosti muslimana u Endelusu, kada su muslimanski gradovi, jedan za drugim, padali u krstaške ruke, pa je, između ostalog, rekao: ”Ružna djela i pokvarene namjere su nas spriječile u odbrani naših gradova sve dok naše mnoštvo nije poraženo od malog broja neprijatelja. Djela su pokvarena, slabi, siromašni i obespravljeni su zanemareni, strpljivosti je nestalo, pouzdanje u Allaha je oslabilo, a bogobojaznost je izblijedila.”
Muslimani Gaze su nas naučili da se neprijatelj plaši samo heroja na bojnom polju
Isto to pravilo važi i danas u Gazi. Muslimani Gaze su nas naučili da ne postoji put do ponosa ummeta osim sa iskrenim vjerovanjem ili imanom. Dok su glave muslimana Gaze uzdignute, kao i njihov status u srcima muslimana zbog njihove hrabrosti, strpljivosti, nepokolebljivosti i postojanosti, izdajice ummeta i islama žive u poniženju, vukući za sobom repove srama.
Muslimani Gaze su nas naučili da je teško slomiti volju, i da dostojanstvo ima visoku cijenu koju mnogi muslimani, nažalost, danas nisu spremni platiti, makar živjeli poniženi i bez dostojanstva.
Muslimani Gaze su nas naučili da se neprijatelji islama, prije svih cionisti, plaše samo heroja na bojnom polju koji Allahu na sedždu padaju, dok su ”heroji” za pregovaračkim stolovima sigurni od cionista i cionisti od njih.
Muslimani Gaze su dokaz da ummet koji je njegov Gospodar izabrao da nosi emanet prenošenja islamske poslanice i upućivanja ljudi, i da bude svjedok protiv drugih ummeta i naroda, neće nestati, i među njim će uvijek ostati iskreni i strpljivi vjernici, istinski mudžahidi, časni i skromni ljudi, koji će braniti vjeru i čast ummeta do smrti, i koje niko i ništa ne može zaplašiti i pokolebati na putu istine.
Ne samo mudžahidi koji svojim akcijama čudnijim od fantazije svakodnevno uništavaju cionističke tenkove i ubijaju cionističke zločince, već svi muslimani Gaze, muškarci, žene, djeca, postali su, ja bih tako rekao, najljepši da'vetski ep, u kojem se pojavljuju slike i prizori izvornog i čistog islama, kroz zadovoljstvo sudbinom, strpljivost, ponos, dostojanstvo, postojanost i neopisivu hrabrost, u kojima su utjelovljena istinska značenja vjere i ibadeta.
I ako bi neko rekao: ”Allah je u Kur'anu objavio: ”O vjernici, ako Allaha pomognete, i On će vama pomoći i korake vaše učvrstiti.” (Muhammed, 7.), pa zašto onda Allah ne pomogne muslimanima Gaze protiv cionisitčkog okupatora?”
Odgovor na ovo pitanje, glasio bi: ”Zar ne vidite da ih je Allah pomogao?! Je li Allah učvrstio njihove korake, jesu li pokazali i pokazaju nevjerovatnu hraborst, sptrpljivost i ustrajnost?! Zar ne idu bosi na cionističke tenkove ”Merkawe” i postavljaju eksploziv, iako imaju mogućnost da ih gađaju RPG-om sa distance, pa se onda vrate kao da se vraćaju sa svadbe i gađaju tenk na mjesto gdje su postavili eksploziv, kako bi bili sigurni da će ga uništiti?!
Zar ta postojanost nije očita Allahova pomoć, i zar bi mogli ostati i izdržati u tom dunjalučkom džehennemu i sedam dana, da Allah nije učvrstio njihove korake i učinio ih postojanim, a u srca ulio hrabrost koja se ne može vidjeti ni u najboljim ratnim filmovima?!
Upravo je ta ustrajnost na istini i postojanost u borbi za slobodu, ono što je natjeralo cijeli svijet, da sa divljenjem gleda ove prizore i pita se: ”Kakvi su to ljudi i jesu li to uopće ljudi? Šta ih to tjera i nosi da izdrže sve strahote cionističke agresije? Kakva se tajna krije iza ovog zadivljujućeg psihičkog stanja, uprkos velikom gubitku, ogromnom teretu i nemilosrdnosti života?”
I to je mnoge natjeralo da pođu istraživati i čitati o islamu, pa svakodnevno gledamo i slušamo priče o stotine i hiljade ljudi koji su primili islam na osnovu postojanosti muslimana Gaze i njihovog zadovoljstva sudbinom uprkos gubicima cjelokupnih porodica i svega što su posjedovali, te na osnovu njihove postojanosti uprkos strahu i prisustvu onoga što bi mnoge dovelo do ludila i odvelo u nevjerstvo.
Postojanost stanovnika Gaze, visok moral i iskrena vjera koju su pokazali, nevini životi koji su izgubljeni, prolivanje nevine i čiste krvi i rušenje zgrada i džamija, probudili su muslimane i nemuslimane na način da ih ni najvještiji govornici, niti tomovi knjiga nisu mogli probuditi.
Zato je danas farzi-ajn svakom muslimanu pomoći muslimanima Gaze, jer biti uz muslimane i borce Gaze potvrda je iskrenosti vjerovanja. Biti uz muslimane Gaze znak je ustrajnosti na Allahovom putu, a onaj ko ustrajava na Pravom putu, on je Allahov evlija, a Allah nikada neće ostaviti Svoje evlije bez pomoći i podrške.
Takav je siguran u Allahovu pomoć i pobjedu, i ubjeđen da poslije teškoće dolazi olakšanje, baš kao što je Jakub, alejhi selam, bio ubjeđen da mu je sin Jusuf, alejhi selam, živ i da će mu se vratiti, pa je u jednom trenutku rekao: “Ja zbilja osjećam miris Jusufov.” (Jusuf, 95.), dok su svi mislili da je Jusuf davno umro, i da su te Jakubove riječi posljedica njegove senilnosti.
Međutim, Jakub, alejhi selam, je znao da su oni koji tako misle zapravo prave neznalice i da su njihove riječi posljedica duhovne demencije, jer onaj ko ima lijepo mišljenja o Allahu, i ko se u Njega istinski pouzdaje, on osjeća ”miris” olakšanja, pomoći, spasa i pristajanja u sigurnu luku, bez obzira koliko lađa života bila daleko do obale i koliko je nabujali valovi iskušenja i nedaća udarali i pokušavali potopiti.
