Priredio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Objašnjavajući stanje mnogih muslimana u njegovo vrijeme, pa i onih naizgled učenih i pobožnih, šejhul-islam Ibn Tejmijje, rekao je: ”Iznenađujuće je da se čovjek lahko čuva od nedozvoljenog jela, zuluma, krađe, pijenja alkohola, zabranjenog pogleda, a vrlo teško čuva svoj jezik od griješnog govora.
Vidjet ćete muslimana u kojeg ljudi upiru prstom kao u izrazito pobožnog i ibadetu predanog čovjeka, ali on izgovara riječi koje izazivaju Allahovu srdžbu, a da uopće ne obraća pažnju na njih. Koliko je samo onih koji se suzdržavaju od nemorala i zuluma, a njihovi jezici napadaju na tuđu čast i vrijeđaju žive i mrtve, i nije ih briga šta govore.”
A njegov učenik Ibnul-Kajjim el-Dževzijje, rekao je: ”Dvije su velike greške jezika, ako se čovjek spasi od jedne, od druge će se vrlo teško spasiti.
Greška govora i greška ćutanja, i svaka od njih može biti gora i grješnija od druge u datom trenutku. Onaj koji prešućuje istinu je nijemi šejtan, neposlušan Allahu, licemjer i laskavac ako se ne boji za sebe, a onaj koji govori laž je šejtan koji govori i koji je nepokoran Allahu, dželle šanuhu.
Većina ljudi je sklona devijaciji u svom govoru i ćutanju, pa se nalaze između ove dvije vrste, a oni koji se drže sredine i umjerenosti su oni koji slijede Pravi put. Oni sputavaju i čuvaju svoje jezike od laži i zablude, i govore samo ono što će im koristiti na Ahiretu, tako da nećeš vidjeti da neko od njih izgovori i jednu riječ uzalud ili od koje neće imati koristi, a kamo li da izgovore riječ koja će im štetiti na Ahiretu.” (Ed-Dâu ved-devâu – Bolest i lijek, str. 112.)
