Piše: Muhsin Džebar
Preveo: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Dvadeset i jednu godinu nakon ženidbe, osjetio sam novu iskru ljubavi. Prije izvjesnog vremena počeo sam izlaziti sa ženom koja nije moja supruga. Saznavši za to, supruga me je dočekala riječima: ”Znam koliko je voliš.” I bila je sretna i zadovoljna što sam odlučio izaći sa tom ženom.
A žena sa kojom je željela da me vidi moja supruga, zapravo je bila moja majka, koja je ostala udovica prije devetnaest godina. Međutim, obaveze na poslu i svakodnevni život sa troje djece, učinili su da sam majku vrlo rijetko posjećivao.
Jednoga dana nazvao sam je telefonom i pozvao je na večeru, a ona me je, iznenađena mojim pozivom, upitala: ”Sine, jesi li ti dobro, je li s tobom sve uredu?”
Odgovorio sam: ”Majko, odlično sam, ali želim da provedem određeno vrijeme s tobom.”
Ponovo je upitala: ”Je li samo nas dvoje?” A zatim je, nakon kraće pauze, rekla: ”Mnogo se radujem tome, sine!”
U četvrtak nakon radnog vremena otišao sam po majku. Bio sam vidno uznemiren. Kad sam je ugledao ispred kuće i na njoj sam primijetio istu uznemirenost. Čekala me je pred vratima svoje kuće u staroj, trošnoj haljini. Vjerovatno je to bila posljednja haljina koju joj je otac kupio prije smrti.
Kad me je ugledala, nasmijala se i rekla mi: ”Sine, svima u komšiliku sam rekla da danas izlazim na večeru sa svojim sinom. Mnogo su se obradovali toj informaciji i jedva čekaju da se vratim i da im prenesem impresije sa našeg susreta i zajedničke večere.”
Otišli smo u najskuplji resotran i kada smo sjeli za sto, počeo sam čitati majci spisak jela sa jelovnika, jer joj je vid mnogo oslabio i mogla je čitati samo krupnija slova.
Dok sam čitao i nabrajo joj jela, ona me je sa osmijehom gledala, a zatim je rekla: ”Tako isto sam ja tebi čitala, kad si bio mali.” Odgovorio sam: ”Evo došlo je vrijeme da vratim neke svoje dugove prema tebi, majko.”
Dugo smo razgovarali u toku večere o mnogim našim dogodovštinama iz života, tako da smo potpuno zaboravili na vrijeme. Kada sam pogledao na sat bila je već skoro ponoć. Odvezao sam majku kući i kada je izlazila iz auta, rekla mi je: ”Želim da se dogovorimo da ponovo izađemo na večeru, ali ovaj put na moj račun.”
Prihvatio sam. Poljubio sam je u ruku i vratio se svojoj kući.
Nekoliko dana nakon toga, moja majka je umrla usljed srčanih smetnji. Sve se desilo vrlo brzo. Ljekarska intervencija ništa nije bila od pomoći. A nekoliko dana nakon dženaze, stigla mi je pošiljka iz restorana u kojem sam večerao sa majkom. Prepoznao sam rukopis moje majke. Na pošiljci je pisalo: ”Uplatila sam fakturu unaprijed. Znala sam da neću moći prisustvovati toj večeri. Uplatila sam večeru za dvije osobe – za tebe i tvoju suprugu. Jer, sine moj, ti ne možeš ni pojmiti šta je meni značila ona noć provedena s tobom u restoranu. Volim te, dijete moje!”
Tek tada sam shvatio vrijednosti i istinsko značenje riječi ”ljubav” i ”volim te”. I šta znači učiniti da ona druga strana osjeti i doživi našu ljubav. Uistinu, nema ništa vrjednije od roditelja, posebno od majke. Zato im poklonite vrijeme koje zaslužuju.
Nakon što sam pročitao majčino pismo, sjetio sam se priče o mladiću koji se, u toku hadžskih obreda, obratio Abdullahu ibn Omeru, r.a., ovim riječima: ”Moja majka je stara i nije u stanju da se kreće. Ja je nosim gdje god treba da bi obavila neku svoju potrebu. Na svojim leđima sam je, evo, donio i da obavi hadždž, pa jesam li joj se odužio?” Abdullah ibn Omer, r.a., odgovorio mu je: ”Nisi joj se odužio ni za jedan uzdah, ni za jedan porođajni bol dok te je rađala. Ti svoju majku sada nosiš na leđima, ali jedva čekaš da umre, pa da se odmoriš. A ona je tebe, dok si bio mali, također nosala, ali je silno željela da što duže živiš.”
