Pripremio: Semir Imamović
Prema islamskom učenju postoje dvije vrste Božije volje (zakonitosti): kosmička volja (zakonitost), koja se manifestuje kroz Božije apsolutno stvaranje, određivanje i upravljanje kosmosom, i šerijatska (zakonodavna, naredbodavna) volja, koja se manifestuje kroz Božiji Šerijat (zakon) i različite vrste normi, koje su ljudi dužni primjenuti u svom životu. Zajedno su spomenute u 54-om ajetu sure El-E'araf, u kojem se kaže: ”Samo On stvara i upravlja! Uzvišen neka je Allah, Gospodar svjetova!”, što ukazuje na to da one čine jedan jedinstveni, skladni i savršeno uređen sistem. Sve što se zbiva i događa u kosmosu odraz je Božije volje, na koju niko ne može uticati i koju ništa ne može izmjeniti. Ove dvije vrste Božije volje (zakonitosti) ne mogu doći u koliziju jedna s drugom, osim ako se pogrešno razumijevaju i tumače. To znači da Božija objava ljudima, koja predstavlja Njegov emr (zakonodavnu volju), u svojoj cjelokupnosti, i u najstinijim detaljima, ne može doći u koliziju sa onim što se, po Njegovom halku (stvaranju) i takdiru (odredbi), dešava u kosmosu i među ljudima. Ne može se desiti da ispravno shvaćena kur'anska poruka bude u nesuglasju sa činjeničnim stanjem. Ono što se može desiti jeste da kur'anska poruka bude pogrešno shvaćena i primjenjena na datu situaciju. Poznavanje ove činjenice od iznimne je važnosti za one koji su na sebe preuzeli ulogu tumača Božije objave i njene primjene na konkretne (pojedinačne) situacije. Kako to izgleda u praksi, pokazat će nam sljedeći primjer. Naime, među današnjim muslimanima postoji uvriježeno mišljenje da ajet: ”Koliko su puta malobrojne čete, Allahovom voljom, nadjačale mnogobrojne čete!” (Prijevod značenja, El-Bekare, 249.), doslovno znači da će muslimanska vojska uvijek nadjačati nevjerničku, bez obzira na njen broj, opremljenost, fizičku i borbenu spremnost, političke i društvene okolnosti, a sve to uz Božiju pomoć i strpljenje, iako ovaj ajet, ako ga posmatramo u kontekstu u kojem je objavljen uopće nema takvu poruku niti intenciju. On govori o jednoj specifičnoj situaciji, u kojoj se našao Allahov poslanik Davud, alejhi selam, i njegove pristalice, a u kojoj su borba i sučeljevanje sa neprijateljem bili neizbježni i jedino moguće rješenje. Kada se sljedbenici istine nađu u sličnoj situaciji, ne preostaje im ništa drugo nego da budu ustrajni, hrabri, strpljivi, izdržljivi i da, bez obzira koliko malobrojna bila njihova vojska, očekuju pomoć od Uzvišenog Allaha, dželle šenuhu.
Da se ovaj princip ”koliko su puta malobrojne čete, Allahovom voljom, nadjačale mnogobrojne čete”, ne može bukvalno primjeniti na svaku situaciju, razumijemo i iz drugih kur'anskih kazivanja i primjera, kao što je ono o Musau, alejhi selam, i njegovom narodu. Kada je Musau, alejhi selam, njegov narod kazao: ”O Musa,” – dok god su oni u njoj mi nećemo u nju ulaziti! Hajde ti i Gospodar tvoj pa se bijte, mi ćemo ovdje ostati!”, Musa, ‘alejhi selam, iako je spadao u grupu ”odabranih (odlučnih), ulu-l-‘azm, poslanika”, iako je na svojoj strani imao još jednog poslanika, iako je Allah bio na njegovoj strani, nije otišao da se sam bori, pozivajući se na ovaj princip, nego je rekao: ”Gospodaru moj ja osim sebe imam moć samo nad bratom svojim; zato presudi nama i ljudima grješnim!” (Prijevod značenja El-Maide, 24., 25.). On je to smatrao opravdanim razlogom za odustajanje od borbe. Također, hidžra iz Mekke u Medinu, koja je naređena našem Poslaniku, sallallahu ‘alejhi ve sellem, u suprotnosti je sa ovim ekstremnim tumačenjem kur'anskog teksta. Hidžra, koja ustvari predstavlja opravdano povlačenje iz borbe, suprotna je sučeljavanju i sukobljavanju. Stav da će muslimani pobijediti u svakom slučaju, bez obzira na njihovu malobrojnost, i da će nevjernici izgubiti bez obzira na njihovu mnogobrojnost u temelju ruši i obesmsiljava instituciju hidžre i nameće borbu kao jedino prihvatljivo rješenje. Na kraju krajeva i stvarnost demantuje takav stav.
Pojašnjavajući propise borbe, Allah, dželle šenuhu, govori o broju i omjeru, a ne o mnoštvu i malobrojnosti. U početku je muslimanima bilo naređeno da se bore protiv desetorostruko brojnijeg neprijatelja (1:10), a nakon toga im je olakšano i taj omjer smanjen na 1:2. ”O vjerovjesniče, bodri vjernike na borbu! Ako vas bude dvadesetak izdržljivih, pobijediće dvije stotine; a ako vas bude stotina, pobijediće hiljadu onih koji ne vjeruju, zato što su oni ljudi koji ne shvaćaju. Sada vam Allah daje olakšicu; On zna da ste izmoreni: ako vas bude stotina izdržljivih, pobijediće dvije stotine; ako vas bude hiljada, pobijediće, Allahovom voljom, dvije hiljade. A Allah je uz one koji su izdržljivi.” (Prijevod značenja, El-Enfal, 66.). Dakle, ni u prvom ni u drugom ajetu se ne spominjebrojnost (mnoštvo, manjina), nego se govori o odnosu snaga i ravnoteži. S tim u vezi potrebno je naglasiti da se odnos (omjer) snaga različito tretira u različitim situacijama. Ako muslimanska vojska poduzima inicijativu i želi napasti neprijatelja, onda je ona u poziciji svojevoljnog izbora i dužna je da, u tom slučaju, poduzme sve mjere predostrožnosti, utvrdi stvarni odnos snaga, analizira da li se time postižu željene koristi i sl., i tek nakon toga donese konačnu odluku o napadu ili mirovanju. S druge strane, ako su muslimani napadnuti od strane njihovog neprijatelja, ili ako je neprijatelj već okupirao njihovu zemlju, onda su oni u poziciji nužde, i dužni su se boriti bez obzira na odnos i omjer snaga, jer je borba i otpor, u takvoj situaciji, jedina alternativa poniženju i potlačenosti. U svakom slučaju za pobjedu je potrebno puno više od formalne pripadnosti islamu, uzvikivanja zvučnih parola i subjektivnih interpretacija kur'anskog teksta.
