Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Uzvišeni Allah, objavio je: ”O vjernici, pokoravajte se Allahu i pokoravajte se Poslaniku i predstavnicima vašim. A ako se u nečemu ne slažete, obratite se Allahu i Poslaniku, ako vjerujete u Allaha i u onaj svijet; to vam je bolje i za vas rješenje ljepše.” (En-Nisa, 59.)
Komentirajući ovaj ajet, islamski učenjaci kažu da on predstavlja Božanski ustav koji određuje temelje političkog sistema u islamskoj državi, iz kojeg vlast crpi svoj legitimitet. Stoga ne smijemo proći pored njega površno, već trebamo pažljivo razmisliti o svakom detalju i razumjeti namjere Mudrog Zakonodavca u ovoj sveobuhvatnoj jezičkoj formulaciji.
Neki savremeni islamski učenjaci (nažalost, većina njih je danas u zatvoru zbog svojih stavova), u komentarima ovog ajeta skreću pažnju na to da je govor u ovom ajetu upućen vjernicima, što implicira da ono što slijedi predstavlja obavezu koja se mora izvršiti i ona obuhvata sve slojeve muslimanskog društva, uključujući vladare, učenjake i obične građane.
A prva stvar koja tjera da joj se posveti posebna pažnja, jeste Allahova naredba izražena riječima: ”Pokoravajte se!” (أطيعوا), kako bi se naglasila obaveza pokornosti Allahu i Njegovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem.
Naime, ako znamo da Allah ne ponavlja jednu riječ u Kur'anu, osim ako to ponavljanje nema određeni značaj koji je On želio, postavlja se pitanje zašto nije došla formulacija poput: ”Pokoravajte se Allahu i Poslaniku” (أطيعوا الله والرسول), umjesto formulacije koja je upotrijebljena u predmetnom ajetu: ”Pokoravajte se Allaha i pokoravajte se Poslaniku” (أَطِيعُوا اللَّهَ وَأَطِيعُوا الرَّسُولَ), s obzirom na to da je pokornost Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, u stvari pokornost Allahu, kao što se navodi u 80. ajetu sure En-Nisa: ”Onaj ko se pokorava Poslaniku pokorava se i Allahu” (من يُطِعِ الرَّسُولَ فَقَدْ أَطَاعَ اللَّهَ).
Objašnjavajući ovu formulaciju, spomenuti islamski učenjaci kažu da pokornost Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, proizilazi iz dva aspekta: prvi je taj da je, u šerijatsko-pravnom smislu, pokornost Poslaniku dio pokornosti Allahu, a drugi aspekt je njegova uloga kao političkog vođe muslimanske zajednice (ummet).
Iz ovoga razumijemo zašto se riječ ”i pokoravajte se” (وأطيعوا) ne ponavlja i ispred riječi: ”i predstavnicima vašim”, jer pokornost muslimanskom vladaru je povezana s pokornošću Allahovom Poslaniku, ali nije ista kao prethodne dvije pokornosti.
Pokornost muslimanskom vladaru je dio pokornosti Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, kao političkom vođi, budući da je muslimanski vladar (halifa) njegov nasljednik, ali nije ista kao pokornost Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, u pogledu zakonskog ili šerijatskog autoriteta.
Ovo je kategorički dokaz da islamska država nije teokratska država. Naime, za razliku od svih carstava koja su bila poznata u vrijeme Objave, gdje su vladari smatrani potomcima ”bogova” i vladali su po njihovoj volji, vladar u islamskoj državi nema zakonodavnu moć niti svoju vlast crpi iz Božanske volje. Njegova vlast proizlazi iz političkog vođstva kao nasljednika prvog vođe islamske države, Allahovog poslanika, Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, u njegovoj političkoj, a ne zakonodavnoj (šerijatskoj) funkciji.
Zato u islamu nije određeno da vlast mora biti ograničena samo na islamskog učenjaka ili pravnika (fakih) ili njegovog predstavnika (vali), već bilo ko od muslimana kojeg oni izaberu među sobom.
Šerijatski hilafet prestao je postojati smrću Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, jer nakon njega nema novog poslanika, a ostao je politički hilafet. I budući da je pokornost muslimanskom vladaru povezana sa pokornošću Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, ona je izvedena iz te pokornosti, a nije samostalna.
To znači da pokornost muslimanskom vladaru postaje obavezna samo ako on bude pokoran Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, tj., ako slijedi njegov put i potpuno primjenjuje Šerijat koji mu je objavljen, što predstavlja prvi uvjet.
Drugo uvjet koji navode islamski učenjaci je da muslimanski vladar bude ”od vas” (منكم), što znači da vladar treba biti iz reda muslimana i izabran slobodnim izborom zajednice, a ne nametnut izvan okvira jedine priznate referentne tačke i jedinog autoriteta, a to je pokornost Allahu i Njegovom Poslaniku.
Upravo onako kako je rekao prvi pravedni halifa muslimana, hazreti Ebu Bekr, radijallahu anhu, kada je izabran za halifu: ”O ljudi, pokoravajte mi se dok se ja budem pokoravao Allahu i Njegovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem. A ako budem nepokoran Allahu i Njegovom Poslaniku, onda spada sa vas obaveza da mi se pokoravate.”
Ove riječi Ebu Bekra, radijallahu anhu, jasno pokazuju da pokornost vladaru (halifi) nije apsolutna, već je uvjetovana njegovom pokornošću Allahu i Njegovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, što je suprotno stavovima onih učenjaka koji opravdavaju apsolutnu pokornost muslimanskom vladaru bez obzira na (ne)usklađenost njegove vlasti sa Šerijatom.
