Priredio: Halim Spahić / Saff, br. 34.
Kršćanske ambicije za skrnavljenjem islama i onog što je islamsko, najviše dolaze do izražaja onda kada se poljulja snaga i jedinstvo ummeta. Ni u vremenu slabljenja moći abbasijskog hilafeta, u prostranoj islamskoj državi, nevjernici nisu mirovali.
Dok je anarhija uzimala sve veći mah, za nevjernike to bi velika prilika da smisle novo zlodjelo kojim će nanijeti štetu islamu i muslimanima.
557. h.g. sazvat će sastanak i dogovorit će se da prenesu mrtvo tijelo plemenitog Poslanika iz njegovog kabura u krišćanski zapad. Za tu nečasnu misiju odabrat će dvojicu kršćana koje uputiše za Medinu. Nakon što stigoše nastaniše se u Medini u blizini sobe u kojoj je ukopano mubarek tijelo. Oni se Medinelijama pokazaše kao pravi vjernici, sa mnogo bogobojaznosti, privrženosti namazu, dobročinstva… Svoju licemjernu ljubav naročito ispoljiše prema Poslaniku i njegovom kaburu. Kroz njihovu spoljašnjost se teško mogla nazrijeti licemjernost.
Kako je vrijeme odmicalo tako i oni počeše sa zlom namjerom, počeše kopati tunel u pravcu Poslanikova kabura. Kopali su neprimjetno, a zemlju su nekada bacali u bunar a nekada u Bekiju (medinsko greblje). I tako stigoše do blizine kabura. Počeše zamišljati o načinu prenošenja mubarek tijela
U tom vremenu, Allahovom inspiracijom, sultan Nurudin Mahmud ibn Zenkij, usni Poslanika, a.s., kako mu išareti (pokazuje) na dva plavokosa čovjeka, govoreći: “Mahmude, zaštiti me od ove dvojice!” Sultan se probudi sav uznemiren, klanja, a zatim ponovo zaspa kad ponovo usni isti san. To mu se ponavljalo tri puta. Kada se probudi poslije trećeg sna pozva svoga vezira Džemaluddina el-Musalija koji bijaše učen u vjeri i veoma pametan. Ispriča mu svoj san. On mu protumači da se to događa u Medini. Reče mu da ide u Medinu tajeći svoj san. Sultan se spremi i naredi da se spreme jahalice i pratnja od dvadeset ljudi. Krenuše a sa njim i vezir. put od Šama do Medine prevališe za šesnaest dana. Kada stiže u Medinu, uđe u Poslanikovu džamiju i klanja, zatim odsjede, razmišljajući šta da uradi.
Vezir ga upita da li ih može prepoznati ukoliko ih vidi, na što mu sultan odgovori potvrdno. Vezir oglasi stanovnicima Medine da je sultan donio imetka za sadake i da se sakupe kako bi im podijelio. Sakupiše se i počeše uzimati svako svoj dio. U momentu dok je dijelio sultan je svakog pojedinačno posmatrao, ne bi li ih prepoznao. Međutim, od prisutnih ne bude niko. Nakon što ne prepozna nikoga, upita je li iko ostao a da nije uzeo. Rekoše mu da imaju dva čovjeka sa zapada, koji skromno žive i koji su veoma dobri ljudi. On naredi da mu se dovedu. Kada dođoše pred njega, prepozna u njima onu dvojicu na koje je Poslanik išaretio. Upita ih: “Odakle ste?” Rekoše mu da su sa zapada i da su došli sa hadžijama te odabrali da se nastane i odsjednu u blizini Poslanikove džamije. Upita ih: “Je li istinu govorite?”, a oni mu potvrdiše.
Sa nekoliko Medinelija, sultan ode do njihove kuće u kojoj su boravili. Kod njih nađe mnogo imetka, dva Kur’ana i nekoliko knjiga na polici, i ništa drugo. U međuvremenu sultan poče obilaziti oko njihove kuće. Dok je obilazio, ugleda odvod prekriven drvenim poklopcem. Podiže ga i ugleda tunel koji vodi u pravcu Poslanikova kabura.
Poče ih tući nakon čega priznaše da su kršćani i da su ih kršćani dobro potplatili da iskopaju tijelo Muhammedovo i da ga donesu u njihovu zemlju. Nakon što priznaše svoje zlodjelo, sultan naredi da im se glave odsijeku.
Nakon toga sultan Nuruddin naredi da se iskopaju duboki rovovi oko sobe i da mu se donese olovo, kada iskopaše rovove, naredi da se olovo rastopi i da se zaliju rovovi. Nakon toga se vrati u Šam.
