Prema mišljenjima Tužiteljstva Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju iz 2003. godine, koja je potpisala tadašnja glavna tužiteljica Carla del Ponte, ne postoji osnovana sumnja da su Ejup Ganić, Stjepan Kljuić, Jusuf Pušina, Jovan Divjak, Hasan Efendić i Fikret Muslimović počinili teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava u slučaju “Dobrovoljačka ulica”, čime je Del Ponteova srušila pokušaj podvale Beograda da preko Republike Srpske izdejstvuje optužnice protiv političkog, vojnog i policijskog rukovodstva Republike Bosne i Hercegovine.
Beograd je preko Banja Luke u julu 2002. godine dostavio dosje za “Dobrovoljačku” Haškom tribunalu koristeći Pravila puta Rimskog sporazuma po kojima su “strane u sukobu” morale dostaviti personalne fajle za one osobe za koje su smatrale da su počinili teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava, a prije njihovog eventualnog hapšenja i procesuiranja.
Haški predmeti “nestali“ u Tužiteljstvu BiH
Kada je u pitanju Dobrovoljačka pokušalo se izdejstvovati da se u Haškom tribunalu podigne optužnica za rukovodstvo Republike Bosne i Hercegovine, ili da se dobije saglasnost za procesuirane pred nacionalnim sudovima – A suglasnost po kojoj postoji dovoljno dokaza shodno međunarodnim standardima za hapšenje i procesuiranje u BiH i regionu. U to vrijeme je Vladan Batić, ministar pravde Srbije, javno p(r)ozivao Carlu del Ponte da podigne optužnicu protiv Izetbegovića i dr. za “Dobrovoljačku”, a nakon što je Tužiteljstvo BiH podiglo optužnicu i Željko Komšić ih pozvao da istraže snajperiste koji su tokom opsade Sarajeva ubijali građane, Aleksandar Vulin, ministar MUP-a Srbije (čije su jedinice učestvovale u zločinima u ratu u BiH) ustao je u zaštitu Tužiteljstva BiH od člana Predsjedništva BiH i zlatnog ljiljana Armije Republike BiH.
S obzirom da je u vrijeme slanja dosjea Dobrovoljačka u Haag već bila donesena rezolucija UN-a po kojoj Haški tribunal zaključno sa 2004. godinom mora obustaviti podizanje optužnica, očito je da je Srbija u samom finalu pokušala izdejstvovati optuženje rukovodstva RBiH na čelu sa Alijom Izetbegovićem i tako pokušati izjednačiti strane, odnosno rukovodstva Republike Srpske (kompletno presuđeno u Haagu) i Republike Bosne i Hercegovine koje je komandovalo snagama koje su branile zemlju.
Projekat Pravila puta Rimskog sporazuma bila je (paralelna) baza dokumenata preko kojih je Haško tužiteljstvo kompletiralo svoje istrage, ili optužnice, a u nekim slučajevima je i nakon davanja saglasnosti za procesuiranje pred nacionalnim sudovima podizalo optužnice kao što je bilo u slučaju Momčila Krajišnika za koga su vlasti RBiH dobile saglasnost shodno Pravilima puta – A kategorija, ali je ipak Haško tužiteljstvo podiglo (tajnu) optužnicu, a Krajišnika je presudio Haški tribunal. Bilo je još slučajeva u kojima je MKSJ dao saglasnost A, da bi naknadno protiv njih u Haagu bile podignute optužnice.
Nosilac saradnje sa Haškim Tribunalom iz Bosne i Hercegovine je od 1996. do 2005. godine, do kada su egzistirala Pravila puta, bila Agencija za istraživanje i dokumentaciju (AID), nakon nje Federalna obavještajna sigurnosna služba (FOSS), da bi posljednju godinu to radila Obavještajno sigurnosna agencija BiH (OSA). Slanje hiljada dosjea u Haag imalo je višestruku ulogu, jer je već od 2000. godine pokrenuta incijativa za zatvaranje MKSJ, a UN je donio rezoluciju po kojoj će rad Haškog tribunala biti završen do 2010. godine, pri čemu su A saglasnosti bile ključ za progon zločinaca ukoliko se zatvori MKSJ.
Oko predmeta s oznakom A koji su dostavljeni BiH proteklih godina je bilo puno rasprava jer su “nestali“ u Tužiteljstvu BiH, a i pored više insistiranja glavnog haškog tužitelja da se daju odgovori šta je sa njima, ni do danas Tužiteljstvo BiH to nije učinilo. Udruženja žrtava su se uspjela izboriti da u Revidiranoj strategiji za procesuiranje ratnih zločina (nakon što je propala prethodna, a da nikad nije objašnjeno zašto niti ko je za to kriv) prioritet bude upravo oko 300 predmeta A kategorije koji su sakriveni u ladicama Tužiteljstva BiH, o čemu Vijeću sigurnosti UN-a već pola decenije piše Serge Brammertz, kao glavni haški tužitelj.
Ne postoje dokazi
Dosje koji je poslan u Haag iz Beograda preko Banja Luke za Dobrovoljačku teretio je Ejupa Ganića i Stjepana Kljuića, kao članove Predsjedništva RBiH, Jusufa Pušinu kao zamjenika ministra unutrasnjih poslova, pripadnike TO RBiH, Hasana Efendića, Jovana Divjaka, Fikreta Muslimovića. Carla del Ponte je za sve navedene dodijelila negativnu ocjenu.
Kopija mišljenja, s obrazloženjima poslata je i Uredu visokog predstavnika u BiH (OHR), po kojima “dokazi nisu dovoljni da pruže razumne osnove za uvjerenje da su Ganić, Kljuić, Pušina, Divjak, Efendić i Muslimović počinili navedena teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava“.
U objašnjenju stava MKSJ-a, samo za Muslimovića i Efendića stavljena je oznaka C, a na osnovu svjedočenja i ličnog terećenja pukovnika JNA Milana Šaputa i Slavoljuba Beloševića protiv Muslimovića, i kapetana prve klase Nedeljka Vlaškovića protiv Efendića, oko čega se navodi da tužiteljstvo “nije u mogućnosti da utvrdi dovoljnost dokaza“ u ovim slučajevima.
U optužnici Tužiteljstva BiH, što je posebno zanimljivo, pojavljuje se skoro kompletna rukovodeća struktura MUP-a Republike BiH. S druge strane, prema internim dokumentima Haškog tužiteljstva Jusuf Pušina nije imao nikakva policijska, ali i ni bilo kakva druga ovlaštenja. Ako bi se išlo pravnom analogijom, postavlja se pitanje kako je Tužiteljstvo BiH i na osnovu kojih dokaza, a nakon mišljenja Haškog tužiteljstva i mišljenja Tužiteljstva BiH koje je 2012. obustavilo istragu, ipak došlo do “novih“ dokaza, a 30 godina nakon samog događaja?
Politike sila i zločina
Kako je moguće da sva negativna mišljenja Haškog tužiteljstva dođu na reviziju Tužiteljstva BiH i da se podigne optužnica, a posebno zabrinjava da se optužnicom obuhvatio skoro cijeli RMUP, iako čak ni Beograd “dokazima“ iz 2002. godine osim Pušine nije iz RMUP-a nikoga teretio, što je primijetila i Carla del Ponte, odnosno Ured haškog tužitelja, koji na osnovu dokaza (interno) navode da su pripadnici RMUP-a “uradili sve što su mogli da osiguraju siguran prolaz koloni“?
Bit će posebno važno (i zanimljivo) kako će Sud BiH u obzir uzeti činjenicu da je Tužiteljstvo BiH već jednom obustavilo istragu u istom predmeti, za ista lica, za koja su sad podnijeli optužnicu (proširujući spisak optuženih). Prema dostupnim, ali i nezvaničnim informacijama radi se o istim “dokazima“ na osnovu kojih je tužitelj Jude Romano 2012. obustavio istragu koju je proveo tim tužitelja, kao i da je proširena optužnica bila potrebna kako bi se optuživanjem policijskog i vojnog rukovodstva optužilo i političko rukovodstvo RBiH.
No, interesantno je da Tužiteljstvo BiH nije podiglo optužnicu protiv Kljuića (koji je u Haagu označen B kategorijom, da ne postoje dokazi), ali je našlo dokaze protiv Ejupa Ganića i pored iste oznake (B), i presuda suda u Londonu i Beču koje su donosili zbog potjernica Srbije za bh. građanima koje su raspisivali (za Dobrovoljačku). Ovo je misterija za sve, osim za one koji su podigli optužnicu, a da nisu procesuirali niti jednog izvršioca navodnog zločina. Ironija je da ni sveobuhvatne optužnice Haškog tribunala za genocid počinjen u Srebrenici, u kome je ubijeno preko 8.000 Bošnjaka, nisu obuhvatale 10 imena.
Odgovornost Suda BiH, ali i svih učesnika koji kreiraju stanje u pravosuđu Bosne i Hercegovine, na povijesnoj je prekretnici: da li će prihvatiti i nastaviti haško naslijeđe, provoditi zakone i pravo štiteći time i pravdu, ili će izaći u susret politici Srbije (zaštite ratnih zločina i zločinaca) koja je zaustavljena u Haškom tribunalu.
Nema nikakvih sumnji o tome da je postojala vjerovatnoća da su dokazi iz Beograda i Banja Luke te 2002. godine bili relevantni i vjerodostojni, da bi Haško tužiteljstvo procesuiralo Dobrovoljačku, ili bi dalo pozitivno mišljenje protiv onih koje su Beograd i Banja Luka optuživali za navodne zločine u Dobrovoljačkoj. Ali ne da to nisu uradili, nego su jasno napisali da su dokazi nepostojeći.
Da li su Vijeće sigurnosti UN-a, Evropska unija, OHR i OSCE, potpisnici i garanti Dejtonskog mirovnog sporazuma svjesni da se iznuđenom optužnicom za Dobrovoljačku od strane Tužiteljstva BiH, kojom se pokušava optužiti političko-vojno-policijsko ubistvo, zapravo priznaje pravo sile i zločina koje je Srbija provodila u BiH, kao što sada provodi Rusija u Ukrajini?
Vraćanje optužnice na “doradu “od strane Suda BiH prvi je znak da je optužnica upitna, ali i da je Tužiteljstvo BiH odlučilo da po svaku cijenu ignorira sve argumentirane kritike i tako i definitivno sruši cijeli projekat progona zločinaca, jer se ovom definitivno obesmišljava progon zločinaca i bilo kakva državna strategija, te postavlja pitanje da li uopće treba da ovaj skandal ostane u okviru pravosuđa BiH.
A predložiti optužnicu sa skoro 300 svjedoka Tužiteljstvo BiH je nadmašilo i sebe, jer, ilustracije radi, na suđenju Ratku Mladiću Haško tužiteljstvo je izvelo 169 svjedoka, Prliću i herceg-bosanskoj šestorici 145, i to za optužnice koje su bile neuporedivo pravno zahtjevnije, odnosno sa puno više složenijih dijela od onoga što se navodi u optužnici za Dobrovoljačku. Nezapamćen je to skandal koji zahtjeva dupli broj tužitelja i raznih saradnika da rade u ovom predmetu u kojem se govori o navodno sedam ubijenih. Šta, slijedom navedenog, žrtve mogu očekivati od tzv. revidirane strategije – ništa! Ukoliko se potvrdi optužnica za Dobrovoljačku, bez obzira na to kakva bi bila presuda, to je i definitivni kraj kraj progona zločinaca u BiH i najveće ismijavanje pravde u povijesti međunaridnog prava i to pod kontrolom međunarodne zajednice.
