Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Islam nas uči da su, na osnovu Božanskih zakona, pad i poraz rezultat koji se ponavlja kad god dođe do njegovog uzroka, a to je unutrašnja (duhovna i moralna) slabost. Ko to zna, on zna put izlaska iz krize, reformi, uspjeha i pobjede.
Dok su muslimani vodili računa o ovim zakonitostima i dok su bili duhovno i moralno jaki, nizali su uspjeh za uspjehom i pobjedu za pobjedom, tako da se drugima činilo da su nepobjedivi. Historija je puna primjera koji to potvrđuju, a mi ćemo ovom prilikom spomenuti samo jedan.
Naime, dvadeset i druge godine po Hidžri, u toku muslimanskih osvajanja Perzije, perzijski kisra, Jezdedžird, poslao je izaslanika sa pismom kineskom caru, tražeći od njega pomoć nakon poraza od muslimana u Bici kod Nahavenda.
Kineski car je lijepo primio kisrinog izaslanika, rekavši mu: ”Obaveza vladara je da pritekne u pomoć vladaru susjedne države protiv onoga koje napao njegovu zemlju, ali ja želim, prije nego što se odlučim na taj korak, da mi predstaviš i opišeš taj narod koji vas je porazio, jer sam primijetio da si već naglasio kako je njih malo, a vas mnogo. Smatram da je nemoguće da njihova malobrojna vojska tako brzo porazi vašu ogromnu vojsku i postigne nezapamćen uspjeh, osim ako to nije zbog dobrote i izvanrednih kvaliteta koje posjeduju te zbog vaše zloće i neposjedovanja moralnih kvaliteta.”
Kisrin izaslanik, rekao je: ”Poštovani care, pitajte me što vas zanima, ja ću vam sigurno odgovoriti!”
Kineski car: ”Da li muslimani ispunjavaju ugovore?”
Kisrin izaslanik: ”Da.”
Kineski car: ”A da li vam oni nude neke uvjete prije borbe?”
Kisrin izaslanik: ”Da, pozivaju nas da prihvatimo jedno od troje: ili njihovu vjeru, islam, i u tom slučaju, oni će nas ostaviti na miru, ili da prihvatimo plaćati džiziju s kojom ćemo sebi obezbijediti potpunu zaštitu kod muslimana, ili borbu, ako odbijemo prva dva prijedloga.”
Kineski car: ”Kakva je njihova poslušnost prema pretpostavljenima?”
Kisrin izaslanik: ”Oni su najposlušniji ljudi svojim pretpostavljenima.”
Kineski car: ”Da li ikada dozvoljavaju ono što im vjera zabranjuje ili zabranjuju ono što im vjera dozvoljava?”
Kisrin izaslanik: ”Ne!”
Kineski car: ”Znaj dobro da će taj narod napredovati i nizati uspjehe sve dok ne bude zabranjivao ono što je dozvoljeno i dozvoljavao ono što je zabranjeno.”
Zatim je napisao pismo Jezdedžirdu, u kojem je stajalo: ”Znaj da sam ja u mogućnosti da ti pošaljem vojsku čiji bi početak bio u Mervu a kraj u Kini, ali to neću učiniti. U tome me ne sprječava to što nemam razumijevanja prema vladaru susjedne države i što ti ne želim pomoći, već ono što sam čuo od tvog izaslanika o muslimanima. Na osnovu onoga što sam čuo, ja sam ubijeđen da, kada bi muslimanska vojska krenula da sruši najveće brdo, ona bi to bez poteškoća učinila i u prah ga pretvorila. Zbog toga smatram da, ukoliko ja njih ne budem dirao, niti na bilo koji način izazivao, nadam se da će i oni mene ostaviti na miru i da neće napasti i osvojiti moju državu kao što su vašu osvojili.” (Muhamed ibn Džerir el-Taberi, Tarihu-l-umem vel-muluk; Ibnul-Esir, El-Kamil fit-tarih; Ibn Kesir, El-Bidaje ven-nihaje)
Dakle, poraz počinje odavde, iznutra, a ne izvan naroda, i tu mudrost, koju je spomenuo kineski car, vrijedi imati na umu dok čitamo prošlost (historiju) i gledamo našu tmurnu sadašnjost, kako bismo mogli ispravno ”čitati” našu budućnost.
Naši neprijatelji nas uvijek tjeraju da zapostavljamo svoje unutrašnje greške pod izgovorom navodnih prioriteta kojima se ponekad obmanjujemo sa čudnom naivnošću, iako su te unutrašnje greške na vrhu liste prioriteta, jer je snažan utjecaj prema vani očigledan rezultat preciznog i ispravnog sistema unutra, unutar naroda, unutar vlastite kuće ili države.
Naše današnje teško stanje Allah neće promijeniti sve dok ne promijenimo ono što je u nama i dok se u potpunosti ne okrenemo Allahovoj vjeri, izvoru našeg ponosa, sreće i uspjeha na oba svijeta.
Govoreći o tome u svom djelu Tefsirul-Menar, veliki islamski učenjak i reformator, Rešid Rida, rekao je: ”Allahove blagodati koje daje ljudima i narodima vezane su – prije i poslije svega – za njihov moral, svojstva lijepog ahlaka, vjerovanje i djela koja ih zahtijevaju. I sve dok jedan narod posjeduje ove osobine (ispravno vjerovanje i svojstva lijepog ahlaka), darovane blagodati će trajati i Milostivi Allah ih neće oduzeti od njih bez njihovog zuluma i grijeha. Međutim, ako oni promijene svoja uvjerenja i moral, te dobra djela koja iz njih proizlaze; Allah tada mijenja njihovo stanje i oduzima im blagodati dajući vlast nad njima njihovom neprijatelju koji će ih uništiti, što će dovesti do propasti njihovog kraljevstva i države, kao kaznu za nemoral i nepokornost Allahu.”
Božanski zakon pobjede i podrške neće izostati kada se ispune uvjeti, od kojih je najvažniji ustrajnost na Allahom putu i slijeđenje Njegovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, shodno ajetu: ”O vjernici, ako Allaha pomognete, i On će vama pomoći i korake vaše učvrstiti.” (Muhammed, 7.)
Prirodno je i razumljivo očekivati od naših neprijatelja svaku zlobu, spletke i kovanje zavjera, i nemamo pravo zahtijevati da oni ne kuju zavjeru protiv nas i da ne rade na ostvarenju tog cilja, jer je to vid maloumnosti. Postoji samo jedan put da izbjegnemo poniženje i dominaciju naših neprijatelja nad nama, a to je čišćenje i oslobađanje sebe iznutra, od svojstava slabosti i straha, te zatvaranja u krug ličnih, individualnih briga, koje utiru put za naše prihvatanje porobljavanja i potčinjavanja.
Stoga, mi danas moramo naš unutrašnji ili duhovni poraz – čije prisustvo uveliko osjećamo – pretvoriti u motivaciju koja će osloboditi duh prkosa i pokidati okove sumorne stvarnosti, i koja će nas pogurati naprijed, ka istinskom preporodu i uspjehu.
Isključivo od nas zavisi hoćemo li napraviti ovaj korak na pravom putu, ili ćemo točak kontrole nad našom sudbinom prepustiti u ruke naših neprijatelja, tvrdeći da je njihova moć i svekolika nadmoć ta koja ubija naš duhovni i civilizacijski preporod i napredak, a istina je da mi sami ubijamo ovaj preporod sopstvenim devijacijama (idejnim i moralnim), te podložnošću porazu i predaji.
Uzvišeni Allah, objavio je: ”Ako kakvo dobro dočekate, to ih ozlojedi, a zadesi li vas kakva nevolja, obraduju joj se. I ako budete trpjeli i ono što vam se zabranjuje – izbjegavali, njihovo lukavstvo vam neće nimalo nauditi. Allah, zaista, dobro zna ono što oni rade.” (Ali Imran, 120.)
Ovaj ajet predstavlja osnovno pravilo za opstanak ummeta, jer ga oslobađa njegovih unutrašnjih bolesti da bi postao uspravan, i njegovih bolesti u suprotstavljanju neprijatelju kako bi pobijedio.
