Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Uzvišeni Allah objavio je: ”I jedan od dokaza Njegovih je to što za vas, od vrste vaše, stvara žene da se uz njih smirite, i što između vas uspostavlja ljubav i samilost; to su, zaista, pouke za ljude koji razmišljaju.” (Er-Rum, 21.)
Porodica stoji u temelju svakog ljudskog društva, pa se svako ozbiljno promišljanje o opstanku čovjeka i civilizacije nužno vraća njoj. U ovom tekstu razmatramo unutrašnju dinamiku bračnih odnosa, prava i odgovornosti muškarca i žene, te izazove koji savremeni život postavlja pred ovu osnovnu ćeliju društva – a u svjetlu islamskih vrijednosti i cjelovitog razumijevanja ljudske prirode. Cilj nije samo podsjećanje, nego poziv na društvenu i duhovnu obnovu utemeljenu na Kur'anu i Sunnetu.
Porodica nije puka društvena jedinica, nego prostor u kojem se oblikuju karakter, moral, emocije i navike. Muškarac i žena, sa svojim različitostima i podudarnostima, čine komplementaran poredak. Kada se ta komplementarnost naruši i zamijeni borbom za nadmoć, dom prestaje biti mjesto smiraja i pretvara se u poprište sukoba u kojem svi gube.
Dva suprotstavljena jezika savremenog braka
Nažalost, danas su u našim domovima (porodicama) prisutna dva suprotstavljena jezika – jezik tiranske nadmoći muškarca i jezik žene koja teži dominaciji. Tako muškarci često teže stvaranju vlastitog kraljevstva, u kojem žena i djeca bivaju pretvoreni u poslušne podanike, dok žene, s druge strane, sanjaju o svijetu u kojem muškarac gubi inicijativu i postaje pratilac bez prava glasa. Ove krajnosti udaljavaju dom od njegove prave svrhe.
Muškarac ostaje čvrsto vezan za svoje mišljenje jer vjeruje da mu razumijevanje šerijatskih tekstova daje autoritet nad ženom. On vidi ženu kao slabo biće stvoreno da upotpunjuje muškarca, a ne da bude samostalna. Žena, pak, ostaje privržena svom stavu jer se oslanja na univerzalne deklaracije o pravima, međunarodne konvencije i ideje feminističkih pokreta koji promiču njenu slobodu i samostalnost.
Naravno, oba ova stava su pogrešna, i istina je negdje između. Dom nije ni ”kraljevstvo” zasnovano na samovolji muškarca, niti ”tvrđava” u kojoj žena dominira; dom je mjesto dogovora, konsultacije i uzajamnog poštovanja. Dom je zasnovan na ugovoru, a ugovori se ne grade na prisili. Čak ni u trenutku raskida bračnog ugovora nema mjesta samovolji. Tekst Objave jasno naglašava da je bračni život utemeljen na velikodušnosti i plemenitosti, a razvod na dobročinstvu, shodno ajetu: ”Puštanje može biti dvaput, pa ih ili velikodušno zadržati ili im na lijep način razvod dati.” (El-Bekara, 229.)
U prošlim vremenima naši domovi bili su oblikovani muškom dominacijom – patrijarhatom koji se pripisivao islamu, iako sa islamom nije imao skoro ništa zajedničko – dok se u savremenom dobu moć sve više pomiče prema ženskom svijetu. Obje krajnosti nose veliku opasnost po porodicu i društvo. Dom treba biti prostor ljudskosti, u kojem nijedno od supružnika ne nadvladava drugo. Muškarac ne smije zloupotrebljavati tzv. ”kavamu” (prednost koja mu je data slovom Objave koja zapravo znači odgovornost i emanet) da bi potčinio ženu, niti žena smije koristiti benefite savremenog ”progresa” da bi nadvladala muškarca.
Jer, čovječanstvo je poput ptice – ima dva krila. Nije moguće vinuti se u nebo sreće ako jedno krilo nedostaje.
Napetosti i nesporazumi u savremenim porodicama
Zbog pogrešnog razumijevanja Kur'ana i Sunneta, kao i zapostavljenosti njihove primjene u životu, danas se u mnogim našim domovima vodi tihi, iscrpljujući sukob između muža i žene. Neki će ga nazvati eksperimentom, drugi navikom, ali u svojoj biti to je stanje zategnutosti nalik onoj između mačke i miša; ni rat, ni mir, nego trajna napetost. To je napetost koja ne proizlazi iz prirode braka, već iz pogrešnih predodžbi o njemu.
Kako da ovakvo stanje pomirimo s riječima Uzvišenog: ”Da se uz njih smirite, i što između vas uspostavlja ljubav i samilost.” (Er-Rum, 21.)
Smiraj je stanje unutrašnjeg sklada – emocionalnog, psihičkog i društvenog – a on ne može procvjetati u atmosferi stalne napetosti. Tu dolazimo do ključne tačke: teorija sukoba, koju rado zagovara savremeni feministički narativ, ne počiva na zdravim temeljima; jednako tako ni teorija koja polazi od tvrdnje da su muškarac i žena potpune suprotnosti, nema uporišta u Allahovoj Objavi.
Izvorni princip u stvaranju muškarca i žene jeste sličnost, a ne suprotnost – ali ne apsolutna sličnost na svim nivoima. Postoje biološke i psihološke razlike koje je iziskivala priroda uloge svakoga od njih u životu.
Islamski učenjaci s pravom porede princip stvaranja muškarca i žene, s vremenom, ističući da je vrijeme jedno, ali u njegovoj unutrašnjosti postoje razlike koje nalaže priroda. Postoji noć i postoji dan, a svako od njih ima svoju funkciju: ”I noć smo pokrivačem dali, i dan za privređivanje odredili.” (En-Naba’, 10.-11.); ”Tako Mi noći kada tmine razastre, i dana kad svane.” (El-Lejl, 1.-2.)
Sličan odnos postoji između muškarca i žene: ”I Onoga Koji muško i žensko stvara – vaš trud je, zaista, različit.” (El-Lejl, 3.-4.)
Dakle, u stvaranju muškarca i žene vidimo i sličnost i razliku. Sličnost je osnova; razlika je izuzetak koji služi funkciji. Šerijatski govor upravo slijedi tu logiku: većina propisa obraća se oboma podjednako, dok se razlike pojavljuju samo tamo gdje postoje stvarne razlike u muško-ženskoj prirodi. Muškarac nije kompletan bez žene, niti žena bez muškarca; baš kao što noć nije potpuna bez dana, niti dan bez noći.
Šta zaista znači ajet: ”A žensko nije kao muško”
Zašto je Uzvišeni Allah stvorio ženu različitom od muškarca u određenim aspektima? I zašto je Allah rekao: “A žensko nije kao muško.” (Ali Imran, 36.)
Mnogi su ovaj ajet razumjeli površno, pa su uvećali ulogu muškarca, a umanjili ulogu i vrijednost žene. Upravo iz tog pogrešnog čitanja i razumijevanja izrasta savremeni sukob: obrazovana, čestita žena muslimanka odbacuje takvo tumačenje – ne vjeru i Allahov propis, nego ljudsku interpretaciju i proizvoljnost – dok pojedini muškarci brane tu iskrivljenu interpretaciju vjerujući da tako čuvaju i brane islam, iako ga zapravo udaljavaju od njegove izvornosti.
Međutim, ovaj ajet uopće nije Allahov propis, nego prenošenje riječi Imranove supruge. Naime, ona se zavjetovala da će ono što nosi u utrobi biti posvećeno službi Hramu – nadajući se da će roditi muško dijete, jer su samo muška djeca bila posvećivana službi Hramu. A kada je rodila djevojčicu, rekla je: “Gospodaru moj, rodila sam žensko” – a Allah dobro zna šta je rodila – “a žensko nije kao muško.” (Ali Imran, 36.)
Dakle, Kur'an citira njen govor, a ne uspostavlja normativno pravilo. No upravo u ovom citatu nalazi se dragocjena mudrost: žensko i muško nisu istovjetni, ali te razlike nisu polazište za sukob, već temelj dopunjavanja. Jer, žena je sestra muškarcu i ne postoji sretna niti održiva ljudska civilizacija bez njihove zajedničke prisutnosti, saradnje i ravnoteže. Zato je nužno da i muškarac i žena shvate i aspekte podudarnosti i granice različitosti, jer harmonija nije moguća bez jasnog razumijevanja obje dimenzije.
Globalna redefinicija porodice i posljedice po ljudsku vrstu
Međutim, naš problem danas nije samo pogrešno tumačenje razlika, nego činjenica da je porodica postala društveni izazov (problem) kakav čovječanstvo nikada ranije nije poznavalo.
Naime, porodica više nije jedinstvena institucija; ona je postala polje različitih definicija, pravnih konstrukcija i ideoloških eksperimenata. Danas postoje porodice s jednim izdržavateljem; porodice sastavljene od dvije osobe istog spola; porodice zasnovane isključivo na vjerskom ugovoru; porodice koje se temelje na građanskom ugovoru; a u nekim društvima porodice koje spajaju oba – vjerski i civilni okvir.
Zapad je otišao i korak dalje: pojavio se fenomen ”porodice bez bračnog ugovora” koji podrazumijeva zajednički život zasnovan na seksualnom odnosu, bez ikakve formalne obaveze, bez moralnog ili pravnog okvira.
Prirodni, urođeni oblik braka danas se naziva ”tradicionalnim” i ”zastarjelim”, dok se ostali oblici proglašavaju ”modernim” i ”naprednim”.
Kakav strašan i mračan svijet! Svijet koji je sve relativizirao – osim posljedica koje će sâm snositi.
Porodica je u našem vremenu postala globalno krizno žarište, pitanje koje više ne zaokuplja samo sociologe i pedagoge, već čitave svjetske institucije. Iza te krize stoje međunarodne feminističke strukture, političke deklaracije, globalne rezolucije i konferencije na kojima se kroje novi modeli ljudskosti.
U takvom ambijentu postavljaju se sudbonosna pitanja: Kuda plovi ljudska lađa? Šta čovječanstvo čeka nakon ovog potpunog redefiniranja porodičnog identiteta?
Postoji li spasonosna ideja koja bi mogla sačuvati ljudsku vrstu od civilizacijskog brodoloma?
Šta se zapravo promijenilo u osnovnoj jednačini ljudskog života?
Da li je ovo samo prirodna posljedica ”razvoja” koji je nastupio kada se nauka odvojila od vjere i morala? Kako se dogodilo da osnovna ćelija društva – porodica – postane fenomen koji traži novo razumijevanje i interpretaciju?
Jedno je sigurno, čovječanstvo je danas prešlo iz odnosa samilosti, saosjećanja i međuljudske bliskosti u odnose zasnovane na pukom ugovoru i interesu. Prvi odnosi su građeni na vjeri, moralu i humanosti; drugi na rigidnom materijalističkom pogledu na svijet. Time je započelo dramatično putovanje čovječanstva prema nepoznatom.
Zbog toga ni dom više nije siguran prostor – jer otac, majka i porodica više nisu jedini odgojni autoritet. Pravi odgajatelj nove generacije postali su elektronski mediji – tišina ekrana koja govori glasnije od roditelja, mekteba i škole. Elektronski mediji danas oblikuju um, stvaraju ukus, formiraju duhovnost, određuju vrijednosti. Kuća više nije topla učionica, nego globalna arena u kojoj se sudaraju ideje, ideologije, propagande i skriveni planovi. Nemoralni pokreti kroz nju regrutiraju ljude, a kulturna invazija truje um iznutra.
Duhovna obnova počinje u domu
Današnja civilizacija suočava se s ozbiljnom prijetnjom – možda najvećom koju je ikada iskusila. A nema civilizacije bez stabilne porodice; nema stabilne porodice bez idejnih, moralnih i duhovnih vrijednosti; nema duhovnih vrijednosti bez temeljnog duhovnog autoriteta.
Zato duhovna obnova postaje nužnost čovječanstva. Nema trajnog rješenja ljudskih kriza bez povratka duhovnoj dimenziji koja čovjeka vraća njegovoj izvornoj ljudskosti. A takva obnova moguća je samo kroz islam – vjeru objavljenu kao uputu i milost svim ljudima. Na to ukazuje i ajet: ”Na takav način Mi i tebi objavljujemo Duh od Sebe.” (Eš-Šura, 52.) Kur'an se ovdje naziva ”Duhom” (Ruhom), jer bez tog Duha – bez posljednje Objave i njenog svjetla – čovjek ne može opstati kao čovjek.
Kur'an i Sunnet ne nude samo norme, nego cjelovit model društvene obnove koji počinje u porodici. Duhovna revolucija započinje u domu: u povratku vjeri i moralnim vrijednostima; u odgoju koji povezuje tradiciju i savremene izazove; u liderstvu i da'vetskom djelovanju koje se temelji na znanju, argumentu i ličnom primjeru. Prošlo je vrijeme praznog govora koji je sâm sebi svrha. Nama je potreban naučno utemeljen, dobro izgrađen diskurs, a ne teoretiziranje i isprazne riječi bez strategije, bez vizije, bez prave poruke.
Naši domovi, naše džamije, škole i mediji moraju postati prostori sigurnosti, odgoja i moralne obnove. Muškarci i žene treba da razumiju svoje uloge kroz princip komplementarnosti, jer porodica je temelj civilizacije, a brak svetinja u kojem vlada ljubav, samilost i pravda.
Ovo je naš poziv, naše vrijeme i naša odgovornost.
