Još jedan ramazan stigao u našu prelijepu Bosnu i Hercegovinu. Poseban je to mjesec za sve muslimane svijeta, a mislim da je najposebniji upravo nama Bošnjacima u Bosni i Hercegovini gdje smo počašćeni brojnim druženjima, zajedničkim iftarima i sehurima, mukabelama, topovima, ezanima, večerima sa predavanjima, vazovima i sve to na pragu krščanske Evrope.
Meni su posebni zajednički iftari, srce kao Mekka za vrijeme hadždža, ne može se čovjek nadiviti Gospodaru svjetova što je dao toliko lijepe i pametne omladine ovoj našoj maloj zemlji. Većinu tih zajedničkih iftara organizuju imami domaćini džemata u kojima se dešavaju iftari. Na nekim iftarima prisustvuje i do hiljadu vjernika. Veliki je posao organizovati tako velike iftare za tako veliki broj ljudi, potrebno je puno posla i truda, svakako. Taj zahmet je za svaku pohvalu.
Nažalost, na velikom broju iftara primjetno je ogromno prisustvo robe stranog porijekla, naročito susjednih zemalja, a ponajviše iz zemlje koja nam nanosi zlo već vijekovima.
Zašto moj narod plaća svojim dželatima i to u najsvetijem mjesecu ramazanu, još uvijek moj razum ne može da shvati.
Svi smo zakazali!
Obrazovne institucije, roditelji, dede, nane, odgajatelji, učitelji, iako za sve njih nekako imam razumjevanje, ali za imame nemam nikako. Sigurno će mnogi ljudi reći, pa i oni su ljudi kao i svi drugi, i oni griješe. Da, tačno je da su i oni ljudi kao i mi svi, ali ti ljudi trebaju i moraju biti temelj i glavna odgojno-obrazovna karika muslimanskog društva u Bosni i Hercegovini, jer muslimansku djecu nema ko odgajati u ovoj državi osim čestitih roditelja i čestitih imama. U našem redovnom školovanju djecu „tovare“ svakoraznim glupostima, dok djeca ne znaju osnovne stvari. U školama se ne usađuje dovoljno to da se voli svoja zemlja, da je ono što je proizvedeno u mojoj zemlji najbolje i da nema bolje, ne, to se kod nas ne uči i mislim da je jako teško utjecati da se nešto promjeni po tom pitanju.
Imami imaju šansu pomoći državi, narodu i sebi. Imami moraju djecu u mektebima učiti i naučiti kako se voli svoja zemlja. Imami moraju znati da jedino jaka privreda čini jaku državu. Imami moraju znati da jaka privreda uslovljava jaku i još jaču Islamsku zajednicu.
Čest slučaj u našim džematima je da se uči dova nakon iftara, a na stolovima sokovi, slatkiši, i druga hrana iz uvoza. Kako da nam Bog pomogne kad mi nemamo dovoljno svijesti i savjesti da pomognemo svoje sunarodnjake koji proizvode iste artikle koje mi najčešće kupujemo iz uvoza. Kako da nam Bog pomogne kad nećemo da sami sebi pomognemo?
Kako da nam se dove u noći Kadra ispune kad mi sami sebi zagorčavamo sudbinu dajući svoje povjerenje (novac) strancima, umjesto našim domaćim kompanijama čiji su proizvodi, brendovi izrasli iz naše kulture i tradicije i postali su dio našeg identiteta?
Kako da se nadamo uspjehu u radu sa omladinom kad na iftarima koji se priređuju za njih dominiraju proizvodi iz uvoza ili sokovi koje strane kompanije proizvode u Bosni i Hercegovini?
Često se dešava da i za stolom onih koji se obraćaju džematu stoji sok stranog proizvođača čime (ne)svjesno šaljemo poruku da jedno govorimo, a drugo radimo.
Imami moraju znati da moraju kupovati proizvode na kojima piše 387 proizvedeno u BiH.
Zašto na iftarima kupovati uvozne sokove, vodu, slatikše kad sve to imamo dobro i kvalitetno porizvedeno u BiH? Zašto na iftaru na kojem prisustvuje 1000 ljudi reklamirati uvozne proizovde? Uradimo nešto za našu djecu, za našu budućnost. Osvjestimo se.
Imami, imate šansu, iskoristite mjesec ramazan, prenesite prave poruke narodu i djeci i pokažite im to vlastitim primjerom.
Za Akos.ba piše: Kenan Vranjkovina
