Pripremio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Sredina je dana, podnevna žega postajala je sve jača i jača, ni daška vjetra nije bilo, a u zraku se osjećala vrelina kao u ključalom loncu. Usamljeni putnik se sve sporije kretao kroz pustinju. Vrele kapi znoja umivale su mu i pržile lice, a kroz košulju na leđima nazirao se veliki bijeli trag od sasušenog znoja. Osjetio je nevjerovatnu žeđ, ali vode nije imao. Ono što je ponio sa sobom već je odavno bio iskapio. No, prevelika žeđ natjerala ga je da izvadi posudu iz torbe, možda je ostao koji gutljaj, ili barem koja kap. Prvo je promućkao posudu, ali nije osjetio ništa. Zatim ju je otvorio, za svaki slučaj, možda ipak bude neka kap, ušima se u toj situaciji ne vjeruje u potpunosti, a osim toga, oko je ionako pouzdaniji svjedok, razmišljao je čovjek.
Uzalud se nadao i zavaravao samog sebe, posuda je bila prazna. No, žeđ je bila toliko jaka da je iskoristio i zadnji adut i tračak nade, stavio je usne na otvor posude i nagnuo ne bi li se barem jedna kap skotrljala u njegov grkljan, činilo mu se da bi mu to mnogo značilo, kao kad bi se dobro napio vode. Međutim, njegove usne su i nakon toga ostale suhe i ispucale od sunca i žege kao i prije toga. Uskoro je počeo da halucinira, na svakom mjestu, u svakoj uvali vidio je vodu, čuo je žubor bistrih izvora i pjenušavih riječnih valova i skoro da je osjetio njihov svježi dah na usnama. Ali, kada bi došao do zamišljenog izvora, shvatio bi da je to samo fatamorgana i da je njegovo traženje vode uzaludno.
Žeđ i umor su ga slamali, noge su mu klecale i nije više imao snage da nastavi putovanje. Odjedanput je osjetio vrtoglavicu, cijela pustinja se okretala oko njega, a onda je onesviješten pao na zemlju. Ni sam nije znao koliko je dugo ležao u besvjesnom stanju, ali se sada ipak osjećao malo bolje. Onda je ispred sebe ugledao nešto nalik bunaru. Nije mogao da vjeruje svojim očima, mislio je da je to samo fatamorgana. Nekako se podigao na noge i krenuo naprijed i kad je došao do tog mjesta, niko sretniji nije bio od njega. Bio je to zaista bunar, ali ima li u njemu vode ili je prazan?! Uzeo je kamen i bacio u bunar, a nedugo zatim čuo je kako je kamen bućnuo u vodu. Polahko je sišao u bunar i nakon toliko vremena ugledao vodu. Nagnuo se i cijelu glavu stavio u vodu, a onda je pio do mile volje. Kad je u potpunosti utažio žeđ, legao je pored vode i zaspao. Nakon izvjesnog vremena probudio se i imao je osjećaj kao da se ponovo rodio. Njegovim venama ponovo je tekao život. Prije nego što je nastavio putovanje, napio se vode i krenuo.
Nije malo odmakao od bunara kada je ugledao psa koji je skapavao od žeđi i jeo zemlju tražeći makar malo vlage i svježine koja će ga ostaviti u životu. Došao je od bunara, ali nije mogao sići do vode. Sažalio se na psa i sjetio se svog malopređašnjeg stanja. Vratio se, sišao u bunar i u svojoj cipeli donio psu vode. To je činio nekoliko puta dok pas sam nije odustao. Nakon toga zadovoljno je pogledao u čovjeka koji ga je napojio i svojim veselim pogledom i mahanjem repa zahvaljivao mu na dobrom djelu koje je učinio. A čovjek je zahvaljivao Allahu, dž.š., što ga je napojio i što mu je omogućio da on napoji žednog psa. Allah, dž.š., je Plemeniti Gospodar, Koji obilato nagrađuje dobra djela, pa je tako nagradio i tog čovjeka najljepšom nagradom. Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, obavijestio nas je da je Allah, dž.š., tom čovjeku oprostio sve njegove grijehe i da će ga uvesti u Džennet bez polaganja računa. (Rijadus-salihin)
