Pripremio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Ashabi su se voljeli družiti sa Poslanikom, a.s., i najradije se ne bi ni odvajali od njega, da je to bilo moguće. A ako ga ne bi našli kod kuće, onda su pitali njegove supruge o Poslanikovom ibadetu i životu, kako bi ga mogli slijediti u tome. Tako su ga poslije Bitke na Hunejnu, nakon namaza, vidjeli kako pokreće svoje usne i nešto govori, ali ga nisu čuli, pa su upitali: ”Allahov Poslaniče, vidjeli smo kako pokrećeš svoje usne, kao da nešto govoriš, ali mi nismo ništa čuli niti razumjeli, hoćeš li nam reći o čemu se radi?” Tada im je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ”Zar nas u ovoj bitki nije bilo 12.000?” ”Da”, odgovorili su. Zatim je nastavio: ”Zar me i pored toga niste, odmah na početku bitke, napustili i ostavili sa nekoliko ashaba, da se borimo protiv mnogobrojne vojske iz plemena Hevazin, Sekif, Sa'd ibn Bikr i drugih?” Svi su šutjeli i niko nije odgovarao, jer su znali razlog bježanja sa bojnog polja.
Šta to Poslanik šapuće?
Naime, kada su muslimani nakon oslobađanja Mekke vidjeli koliko ih ima i kako su dobro naoružani, pred bitku na Hunejnu rekli su: ”Danas ne možemo izgubiti zbog malobrojnosti.” I Allah, dž.š., htio je da ih vrati na suštinu vjere i džihada, da shvate kako je pouzdanje u Allaha važnije od broja vojnika i oružja, pa su, nakon što su ih nevjernici dočekali u zasjedi, odmah okrenuli leđa i bezglavo počeli bježati sa bojnog polja. Tek na poziv Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i njegovih ashaba koji su ostali sa njim, počeli su se vraćati u borbu, nakon čega im je Allah oprostio, spasio ih poniženja i podario im veliku pobjedu. O tom događaju objavljeni su ajeti iz sure Et-Tevbe: ”Allah vas je na mnogim bojištima pomogao, a i onoga dana na Hunejnu kada vas je mnoštvo vaše zanijelo, ali vam ono nije ni od kakve koristi bilo, nego vam je zemlja, koliko god da je bila prostrana, tijesna postala, pa ste se u bijeg dali.” Iz tog događaja ashabi su naučili veliku lekciju i uvjerili su se da pobjeda dolazi od Allaha, dž.š. Ali, pored svega toga, oni su bili toliko znatiželjni da su ponovo upitali Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kakve veze ima taj događaj sa njegovim tajnovitim pokretima usnama, kao da sam sebi nešto govori.
Onda im je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, ispričao ovu priču: ”Jedanput je jedan od Allahovih poslanika iz prijašnjih generacija pogledao u mnoštvo svojih sljedbenika, pa je zadivljen njihovim brojem rekao: ‘Ko je taj ko će stati pred ovoliku vojsku i ko je taj ko nas može poraziti?”’ U tom trenutku pomislio je da je mnoštvo samo po sebi dovoljno da bi se savladao i porazio neprijatelj. Ta samodopadljivost čovjeka udaljava od stvarnosti i suštine na koju nas stalno podsjeća Allah, dž.š., kako bismo se držali tog kursa.
Nema pobjede bez Allahove pomoći
Allahov odgovor na tu samodopadljivost i zadivljenost vlastitom snagom bio je u znaku velikog iskušenja. Naime, Allah, dž.š., objavio je tom poslaniku da za sebe i svoj narod izabere jednu od tri vrste kazne: da mu pošalje vladara nasilnika koji će pokoriti njegov narod i poniziti ga, koji će okupirati njegovu zemlju, a njegov narod, muško i žensko, učiniti robljem, ili da njega i njegove sljedbenike kazni žestokom glađu, ili da ga kazni smrću ogromne skupine ljudi iz njegovog naroda. Taj Allahov poslanik mnogo se uplašio od tog izbora i obavijestio je svoj narod o tome, a onda je naredio da stalno spominju Allaha, da Mu upućuju dove i klanjaju namaz, i da nakon toga sami izaberu kaznu za sebe. Nakon što su završili sa dovama, rekli su poslaniku: ”Mi ne možemo izdržati prva dva iskušenja. Ko je taj ko može trpjeti poniženje i zulum neprijatelja, i ko je taj ko može trpjeti iskušenje koje se zove glad? Zato mi biramo smrt velike skupine od nas.” Poslije izbora smrti, ponovo su upućivali dove Allahu i skrušeno molili: ”Gospodaru naš, olakšaj nam dolazak smrti, smiluj nam se i učini blagoslovljenim naš povratak Tebi.” Zatim je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, rekao okupljenim ashabima: ”I umrlo je u jednom danu sedamdeset hiljada ljudi, sljedbenika tog poslanika. Pa zar ne vidite kako je Allah olakšao mom ummetu i sačuvao ga takvih iskušenja.” Na kraju je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ”Što se mene tiče, ja kažem: ‘Allahu moj, u Tvoje ime se borim, u Tvoje ime se trudim, u Tvoje ime jurišam na neprijatelja. Nema snage ni moći osim Tvoje snage i moći.”'(Hadis je sahih po senedu – lancu prenosilaca.)
