Piše: Abdulmelik el-Kasim
Moja sestra je postajala blijeda u licu, a njeno tijelo je počelo slabiti. Ali je i dalje neprestano učila Kur’an. Ako je potražiš vidjećeš je kako obavlja namaz, čIneći ruku’, sedždu, ili ćeš je vidjeti kako moli s rukama uzdignutim k nebu.
I tako jutrom, večeri i u dubini noći, bez malaksalosti ili umora.
A ja sam većinu vremena provodila čitajući zabavne časopise i romane. Video sam gledala u tolikoj mjeri da sam po tome postala poznata. Moje obaveze u potpunosti nisam izvršavala, niti sam redovno obavljala namaz …
Kada sam ugasila video nakon dugih sati gledanja filmova začuo se ezan sa obližnje džamije. Krenula sam u krevet. A ona me je pozvala sa mjesta gdje je klanjala.
“Da, Nuro, šta želiš!”
Oštrim tonom mi je rekla: “Nemoj spavati prije nego što klanjaš sabah!”
“Uf, do sabaha je ostalo još sat vremena, a ovo što si čula bio je prvi ezan.”
Svojim nježnim glasom – tako je činila prije nego je pogodila opaka bolest koja ju je vezala za postelju – zovnula me je i rekla mi:
“Hena, dođi k meni!”
Njen poziv nikako nisam mogla odbiti… Osjećaš njenu čistoću i iskrenost. Bez sumnje, poslušno sam se odazvala.
“Šta želiš?”
“Sjedi!”
“Eto, sjela sam! Šta hoćeš?”
Slatkim i umiljatim glasom je proučila Allahove riječi: ‘’Svako živo biće će smrt okusiti! I samo na Sudnjem danu dobit ćete u potpunosti nagrade vaše.’’
Zaćutala je trenutak, zatim me upitala: “Zar ne vjeruješ u smrt?”
“Da, vjerujem.”
“Zar, ne vjeruješ da ćeš biti pitana za svako malo i veliko djelo?”
“Da, ali Allah je Milostiv i On puno prašta, a život je dug.”
“Moja sestrice, zar se ne bojiš smrti i njenog nenadanog dolaska? Sjeti se Hind, bila je mlađa od tebe. Poginula je u saobraćajnoj nesreći i mnoge druge … Smrt ne poznaje starosnu dob, niti ima mjerila.”
Odgovorila sam joj preplašenim glasom, jer je mjesto gdje je ona klanjala bilo tako mračno…:
“Ja se bojim tmine, a ti si me uplašila smrću… Kako ću sada zaspati? Mislila sam kada si me zovnula da mi želiš reći da si pristala da putuješ zajedno s nama na odmor ovoga ljeta.”
Iznenada njen glas je zahroptao, a moje srce je zadrhtalo: “Možda ću ja ove godine otputovati na daleko putovanje, na jedno drugo mjesto… Možda, jer životi su u Allahovoj ruci.”
Onda je glasno zaplakala.
Pomislila sam na njenu opaku bolest i na to da su ljekari u povjerenju rekli ocu da ona vjerovatno neće još dugo živjeti. Ali ko ju je o tome obavijestio? Ili je ona sama tako nešto pretpostavljala.
“Šta si se zamislila?”, njen glas je ovaj put bio tako odlučan.
“Misliš li da govorim ovako jer sam bolesna? Nikako, možda ću duže živjeti nego neki zdravi ljudi! A ti, do kada ćeš ti živjeti?! Možda dvadeset godina. Možda četrdeset. I šta onda? Među nama nema razlike. Svi ćemo otići i ostaviti dunjaluk. A onda u Džennet ili u Vatru. Zar nisi čula Allahove riječi: ‘’I ko bude od vatre udaljen i u džennet uveden, taj je postigao šta je želio.”
Želim ti lahku noć.”
Požurila sam, a njen glas je odzvanjao u mojim ušima: “Allah te uputio, ne zaboravi na namaz!”
Osam sati izjutra.
Čujem kucanje na vratima. Ali ovo nije vrijeme moga buđenja… Plač… glasovi… Bože moj, šta se desilo?
Nurino stanje se pogoršalo… Otac ju je odveo u bolnicu… Mi smo Allahovi i Njemu se vraćamo.
Oko jedan sat poslije podne nazvao je otac iz bolnice. “Sada je možete posjetiti, dođite brzo!” Majka mi kaže da je otac bio jako zabrinut… Uzimam moj ogrtač. Gdje je vozač? Na brzinu sjedamo u auto. Gdje je sada onaj put kojim sam se toliko puta vozila i koji je bio tako kratak? Šta mu je danas pa je tako dug. Veoma dug. Gdje je ona tako omiljena gužva koja mi je omogućavala da razgledam naokolo? Ovaj put gužva je postala ubistvena i dosadna. Moja majka, pokraj mene, moli za nju. “Ona je tako dobra i poslušna kćerka. Nikad je nisam vidjela da gubi vrijeme …”
Stižemo. Bila je u sobi za intenzivnu njegu. Ulaz je bio dozvoljen samo jednoj osobi. Kroz mali otvor na vratima vidjela sam njene oči kako me gledaju dok je majka stajala kraj nje. Nakon dvije minute majka je izašla ne mogavši da prikrije suze.
Dozvolili su mi da uđem i da se poselamim s njom pod uvjetom da se ne zadržim dugo… Dvije minute su ti dovoljne!
“Kako si, Nuro? Sinoć si bila dobro! Šta ti se desilo?
Odgovorila mi je stisnuvši moju ruku:
“Sada sam, hvala Allahu, dobro.”
“El-hamdulillahi. Ali tvoja ruka je tako hladna.”
Sjela sam na ivicu kreveta dodirnuvši i njenu nogu… Ona ju je odmakla.
“Izvini ako sam te uznemirila.”
“Ne, nisi… Sjetila sam se Allahovih riječi: ”I kada se noga uz nogu savije, toga Dana će Gospodaru tvome biti privedeni”.[1]
Hena, moli za mene, jer možda će uskoro nastupiti moj prvi dan od dana Ahireta. Moje putovanje je dugo, a moja poputbina je tako mala…”
U mome oku se pojavila suza nakon što sam čula šta je rekla. Zaplakala sam. Nisam znala gdje sam. Moj otac se počeo bojati za mene više nego za Nuru.
Sa zalaskom sunca toga tužnog dana u našoj kući je zavladao dugi muk.
Dolazi kćerka moje dajdžinice, zatim kćerka moje tetke. Događaji se odvijaju brzo. Veliki broj posjetilaca… žamor glasova.
A, ja znam samo jedno …
Nura je umrla!
Ne prepoznajem one koji su došli niti znam šta su rekli. Bože moj… Gdje sam ja i šta se to dešava. Nemoćna sam čak i da plačem …
Poslije su me obavijestili da me je otac uzeo za ruku da se oprostim sa mojom sestrom posljednji put… i da sam je poljubila. A, ja se ničeg nisam sjećala sem njenih riječi: i noga se uz nogu savije. I znam da sam u stvarnosti saznala šta znači: Toga dana će Gospodaru tvome biti privedeni.
Ne znam da sam ikada prije te noći otišla do mjesta gdje je ona obavljala namaz. Tada sam se sjetila one s kojom sam dijelila utrobu majke, jer mi smo blizankinje. Sjetila sam se one koja je samnom dijelila moje brige. Sjetila sam se one koja mi je pomagala da odagnam moju tugu… One koja je molila za moju uputu. One koja je prosipala suze u dugim noćima dok mi je govorila o smrti i polaganju računa.
Ovo je njena prva noć u kaburu. Bože moj, smiluj joj se i osvijetli joj kabur!
Ovo je njen mushaf… njena sedžada… Ovo je… I ovo je… Evo i ovo je njena haljina ružine boje za koju mi je rekla:
“Sačuvat ću je za moju svadbu.”
Sjećala sam je se i plakala sam za izgubljenim danima… Plakala sam bez prestanka i molila sam Allaha da primi moju tevbu i da mi oprosti. Molila sam Allaha da je učvrsti u njenom kaburu, baš kako je ona voljela da moli.
Iznenada sam se upitala: “Šta da sam ja umrla? Gdje bih završila?”
Odgovor na to nisam potražila od straha koji me zadesio. Plakala sam sva zažarena…
Allahu ekber! Allahu ekber! Evo čuje se sabahski ezan. Kako je samo lijep ovaj put!
Osjetila sam unutarnji mir i rahatluk dok sam ponavljala riječi muezina. Ogrnula sam ogrtač i ustala sam da klanjam sabah. Klanjala sam kao da je to moj posljednji namaz. Baš kao što je to prije učinila i moja sestra. I bio je to njen posljednji namaz.
Kada osvaneš ne očekuj da omrkneš, a kada omrkneš, ne očekuj da osvaneš!
[1] Iz konteksta ajeta u kojima Uzvišeni Allah opisuje trenutke dolaska smrti. p.p.
