Piše: Safet Kadić
Bosna i njezin matični narod Bošnjaci ugroženi su i u postgenocidnom razdoblju u svim aspektima svoga postojanja: demografski, ekonomski, politički, kulturno, itd. Sve to je, razumije se, epilog krvave bosanske drame, čiji je prolog bila srbska genocidna agresija krajem prošlog stoljeća i okupacija polovice bosanske teritorije, na kojoj je napravljeno bezbroj masovnih grobnica i katilski sbrisano bosansko ime sa lica zemlje Bosne pa uzpostavljena dejtonska paradržavica sa monoetničkom atribucijom “srbska”, umjesto “genocidna”, shodno presudi Internacionalnog suda prava (ICJ) u Haagu. Agresija i rat nisu zaustavljeni “dejtonskim mirom”, nego su nastavljeni nesmanjenim intenzitetom drugim sredstvima.
Postgenocidno zatiranje bosanskog imena, jedan je od najeklatantnijih primjera ubijanja jednog naroda u mirnodobsko vrijeme u cjelokupnoj europskoj historiji. Dakle, plansko i sistematsko fizičko uništavanje i etničko čišćenje jednog naroda sa njegovog etničkog prostora obuhvaća i “etničko čišćenje” njegova materijalnog i nematerijalnog kulturnog naslijeđa, poput toponima, etnonima i lingvonima, ali drugih obilježja toga naroda.
Toponim znači izvorno narodno ime nekog nekog mjesta ili drugog geografskog pojma i predstavlja jezički spomenik jednog naroda na njegovom etničkom prostoru. Shodno obćejezičkim zakonitostima toponimi nastaju tako što se određeni glasovni sklop u jeziku supstancijalizira u semantičko jezgro i veže za označeno tlo, praveći leksički korijen imena. Ako je jezik rodno mjesto duha, onda su toponimi sedimenti toga duha na etničkom stanišću jednog naroda, u njegovoj postojbini, i kao takvi predstavljaju nezaobilani dio etničkog identiteta. Bosanski toponimi su nedvojbeno sedimenti bosanskog duha na licu zemlje Bosne, kojim je obilježen etnički prostor Bošnjana/Bošnjaka/Bosanaca na svojoj zemlji, neporecivo svjedočeći o njihovom postojanju, životu i trajanju. I zato se brisanje i promjena izvornih narodnih toponima simbolično može uzeti kao struganje tih sedimenata sa gradova, sela, planina, brda i dolina, rijeka, itd. Bosanski toponimi su, kao emanacija i najautentičniji biljezi topologije bosanskog duha, kulturna baština nulte kategorije, kao i drugi onomastički pojmovi kao što su lingvonimi, etnonimi, hidronimi, oronimi, patronimi, antroponimi, i sl. Slijedeći postulate onomastike, nauke koja se bavi proučavanjem porijekla, značenja i tvorbe vlastitih imena, potrebno je predočiti ovaj onomastikon kao izraz autohtone i autentične bosanske topologije, nastao na prostoru centralnog Balkana, prvobitno u dolini rijeke Bosne, koju su njeni baštinici Iliri imenovali Basan (u latinskim izvorima Bathinus, izg. Basinus).
Od toga imena su doseljenici slavenskog jezika, koji su se asimilirali sa Ilirima i samoidentificirali kao Bošnjani, izveli naziv Bosna, fonetskom transformacijom od Basan, priko Bosina, a potom Bosna (<Bosьna). Iliri su Bošnjanima dali ime, a Bošnjani Ilirima dali jezik, preslojivši ilirski jezik svojim slavenskim ikavskim jezikom. Semantičko jezgro ovoga toponima čini supstanca ilirskog glasovnog sklopa -bsn-, iz kojeg se razvio bosanski leksički korijen (-bosьn-) kao morfoložka osnova za tvorbu brojnih riječi i njihovih oblika u morfoložkom procesu afiksacije. Iz toga jedinstvenog korijena, kao kod rijedko kojeg naroda, izvedeno i ime naroda, i ime jezika, i ime rijeke, i ime zemlje. Zato se na udaru toponimocida prvo našlo upravo ime Bosna. (Uzgred da spomenem da ime albanskog grada Elbasana u svom sastavu ima ilirski naziv Bosne (Basan) i isti ilirski glasovni sklop (bsn). Toponimocid čini, odnosno toponime mijenja neprijateljska, okupatorska vlast na zaposjednutoj, okupiranoj teritoriji, kako bi je simbolički posvojila, posvojčila, nakon što ju je nasilno prisvojila sebi. Ništa bolje ne identificira neku vlast kao okupatorsku, nego što je nasilna i nelegalna promjena toponima, odnosno toponimocid. Kao što je obćepoznato, još u toku srbske genocidne agresije, srbske agresorske vlasti su na zaposjednutom prostoru Bosne administrativno poništile bosansku atribuciju svih mjesta koja su u dvočlanom nazivu imala atribut ‘bosanski’, a zamijenile atributom ‘srpski’. Tako je Bosanski Brod postao Srpski Brod, okupirano sarajevsko naselje Grbavica sa predgrađem Lukavicom dobila je ime Srpsko Sarajevo itd.
Neka mjesta su podpuno preimenovana: Foča u Srbinje, Donji Vakuf u Srbobran i sl. To se desilo prvi put od postanka Bosne. Da bi izbjegli bosansko ime, a naglasili srbsko, Karadžićeva vlast je u Daytonu preimenovala okupirani dio Bosne od “srpska republika BiH’ u etnički čistu “republiku srpsku”. Pod pritiskom tzv. međunarodne zajednice, srbska toponimocidna atribucija u nazivima gradova na jedvite jade je skinuta nakon Daytona, ali nisu svim mjestima u dejtonskom entitetu masovnih grobnica, kojima je nelagalno promijenjen naziv, vraćena prvobitna imena, kao što su Varcar Vakuf (Mrkonjić-Grad), Skender-Vakuf (Kneževo), Bosanski Novi (Novi Grad), Bosanska Gradiška (Gradiška), Bosanska Dubica (Kozarska Dubica), Bosanski Šamac (Šamac) i drugi. No, ipak, u svijetu nije zabilježen primjer takvog sistematskog toponimocida do u najsitnije detalje kao što je proveden u opjevanom bosanskom šeheru Banjaluci. Naime, svi raniji narodni nazivi lokaliteta, naselja, ulica i dr. promijenjeni su i umjesto njih i protjeranih banjalučkih Bošnjaka naseljeni su srbski vojskovođe, hajduci, vojvode, guslari, zločinci i ubice, koji nikada nisu imali nikakve veze sa Bosnom. Srbska monoetnička nomenklatura zbrisala je sa lica zemlje sve što je podsjećalo na Bosnu i Bošnjake kao da ih tu nikada nije ni bilo, a kamo li da su činili većinsko gradsko stanovništvo.
Čak su i rimske banje u Gornjem Šeheru preimenovali u Srpske toplice, a Šehitluke u Banovo brdo. To je urađeno po istom modelu kako su velikosrbske kraljevske okupacione vlasti 1919. promijenile topografiju Sarajeva. Takav neciviliziran gest skrnavljenja i uništavanja toponima kao izvorne baštine Bošnjana/Bošnjaka mogu napraviti samo primitivni barbari poput đikana. Bosanski toponimi su kulturna baština svih građana BiH i zato mora postojati konsenzus svih građana na cijeloj teritoriji za njihovu promjenu u parlamentarnoj proceduri na državnom nivou. Pošto takva procedura nije provedena, te promjene nisu legitimne pa se na te toponime odnose ustavne i zakonske odredbe Ustava Republike Bosne i Hercegovine u skladu sa čl. I. Aneksa 4, tzv. dejtonskog ustava. Zato je protivzakonita upotreba novih nelegalnih naziva i u administraciji i u medijima. Posebno je začudno da takve nazive koriste i mediji i novinari u okviru javnog (službenog) servisa BiH i zbog toga bi trebali snositi zakonske sankcije. Ali, nekompetentne, podaničke i izdajničke bosanske dejtonske vlasti na državnom nivou su prešutno prihvatile tu činjenicu i nisu ništa učinile da se očuva i zaštiti bogata kulturno-civilizacijska baština Bosne pa su tako postale suicidni saučestnik u kulturocidu, odnosno genocidu. Nisu, čak, alarmirale ni UNESCO iako su bile dužne zatražiti pomoć u zaštiti svoje autentične baštine, a da i ne govorimo da su podnijele tužbu Internacionalnom sudu prava u Hagu, pogotovo što je taj Svjetski sud 2007. godine donio izvršnu presudu da su institucije te paradržavice, eksplicite vojska i policija, počinile genocid u BiH sa završnom operacijom u Srebrenici, kao jedan od dva genocida koja su se dogodila na tlu Europe u posljednjih 70 godina.
Drastičan je postgenocidni primjer deformacije i promjene sarajevskog povijestnog toponima Hodidid, koji je nekom čudnom toponomastičkom alhemijom pretvoren u Odiđed. Tragajući za značenjem i etimologijom ovoga neobičnog toponima, označenog na saobraćajnom znaku na istočnom izlazi iz Sarajeva prema Palama, toponomastičar će lahko uočiti da se radi o složenici, sastavljenoj od odi- i -đed. Drugi dio ove očigledne složenice je lakše odgonetnuti, znajući da Karadžićevi sljedbenici očevog oca u organskom idiomu nazivaju đed, a u književnom djed, kao što tog istog predka Bošnjaci tradicionalno imenuju kao did (ili dedo, prema orijentalnoj posvojenici dede); Hrvati i oni Bosanci koji su konvertirali u ijekavski kao djed; Srbi kao deda, po uzoru na Bošnjake, a Bošnjaci Sandžaka svetroje. Ova riječ (dïd/děd; ï/ě< ie.ē) predstavlja “indoevropski, praslavenski i sveslavenski naziv za očeva i materina oca”. Ali šta je sa prvom sastavnicom ove složenice odi-, koja izaziva više nedoumica, jer kao samostalna riječ ne postoji ni u jednom riječniku, niti kao leksički korijen iz kojeg bi se mogle izvesti druge srodne riječi. Pa odkud, onda, u ovoj složenici taj glasovni sklop brez značenja? Misterija biva riješena čim se zaviri u necenzuriranu historijsku i toponomastičku literaturu grada i okoline i naiđe na toponim Hodidid i već na prvom koraku odkrije da je riječ Odiđed najobičniji karadžićevski brđansko-romanijski kalk (prevedenica) bosanske riječi Hodidid, dakle mjesto gdje se nahodi (nalazi, obitava) vrhovni vjerski poglavar bosanskih krstjana, Veliki Did bosanski.
Uviđamo da prvi dio te složenice čini leksički korijen glagola hod-i-ti i brojnih drugih riječi tvorenih od njega (hod, hod-iti, pohod-iti, razhod (razhodovna strana budžeta), mimohod, podhod, izhod, izhodišće, nahođenje (<nahod-jenje), prohod, prihod, zahod, hodnik, predhodnik, dohodak, hodočastnik, hodoljublje, prohodnost, neobhodnost, uhoda, uhod-iti, itd, itd., ali da mu je u kalku amputiran glas h. Hoditi je sveslavenska i praslavenska riječ (sinonim: laziti), koju su naslijedili i izvorno sačuvali Bošnjani, sukladno ‘zakonu haka’ u svome bosanskom jeziku, a slavenizirani balkanski vlasi, kao Romani, koji nisu imali glasa h u svom glasovnom sistemu, shodno svome principu gluvizma, preuzeli kao od-i-ti. Ta fonetska pojava prisustva glasa i foneme h u praslavenskim riječima kod Bošnjaka i odsustva kod slaveniziranih i srbiziranih vlaha poznata je u bosnistici pa i serbokroatistici. O toj etnoložkoj paradigmi srbska historičarka, dr. Dušanka Bojanić, svjedoči: “Vlasi u Srbiji su vlahizirali Srbe, a Srbi u Bosni su srbizirali vlahe”. I u drugoj sastavnici složenice Odiđed uviđaju se velike fonetske i fonoložke promjene u odnosu na izvorno Hodidid. Došljaci su jednostavno značenje starobosanske riječi did “prekopirali” u svoj jezik kao đed, budući da su praslavenski glas ‘jat’ izgovarali kao je da bi u izgovoru, potom i u pisanju, d jotovali u đ i dobili đed.
Da podsjetimo da si imenom Hodidid drevni Bošnjani nazivali su najstariju poznatu sarajevsku utvrdu na istočnom izlazu prema Romaniji, u mjestu Bulog (<Bulagaj), što je varijacija (istog) imena Blagaj na Buni. U ovom očito kompozitnom imenu drugi dio čini riječ ‘gaj’, što je veoma raširen slavenski toponim u značenju ‘mala šuma’. Ovaj Bulagaj, bio je, kako navodi historičar Hazim Šabanović, “veliko i dobro naseljeno podgrađe pod gradom Hodididom, koje je 1459. godine spalio bosanski kralj Tomaš prilikom pokušaja da oslobodi Hodidid od Turaka.” Dizdar utvrđenog grada Hodidida do 1463. godine, kada je Bosna zvanično pala pod vlast sultana, bio je hadži-Mehmed, a tada je dat silahdaru Isa-begovom Kemalu, zajedno sa timarom Oruča i Ilijasa. Tvrđava Hododid ubicirana je na mjestu koje se danas zove Gradište prema starijem izvornom bosanskom Gradišće, u blizini sela Hodidid, sada Odiđed. Originalni naziv Hodidid nalazi se u svim sarajevskim siđilima i povijestnim kartama, sve do velikosrbske okupacije Bosne 1918. godine.
Razorne posljedice po autohtono bosansko toponomastičko naslijeđe proizvodi falsifikovanje toponima koje čine nazovi bosanski stručnjaci. Uzmimo primjer Visokog. Visočki kraj, sa starim gradom Visokim, je središće srednjevjekovne bosanske države i sjedišće kraljevske porodice (pored Bobovca), sjedišće vrhovnog vjerskog autoriteta – Dida bosanskog, tu je neolitsko arheoložko nalazišće butmirske kulture na lokalitetu Okolišće od prije 5000-7000 godina, konačno tu su još starije hipotetičke visočke piramide kao svjetska senzacija u visočkoj Dolini piramida. Ali ako bi neko svratio na taj neolitski lokalitet, dočekala bi ga arheologiskinja Zilka Kujundžić-Vejzagić iz Zemaljskog muzeja u Sarajevu, koja bi posjetiocu objasnila da se nalazi na “neolitskom nalazištu u Okolištu”, iako je narodni, ali i službeni naziv ovoga lokaliteta Okolišće. Odmah je uočljivo da je Zilka štakavizirala naziv lokaliteta i tako ga falsifikovala, a dalje logiciranje teče ovako: ako je arheologinja spremna da krivotvori jedan toponim, kako joj, onda, povjerovati u njezine navodno nađene arheoložke artefakte. Pogubne posljedice ovog Zilkinog falsifikata vidljive su odmah “na licu mjesta”. U reportaži Sarajevske televizije sa tog lokaliteta i svi drugi stranci iztraživači, angažirani na arheološkim iskopavanjima, slijedeći Zilku, upotrebljavaju isti, falsifikovani oblik: Okolište, ali i druge izraze, priuzete od Zilke, kao što su: djed bosanski, umjesto Did bosanski, bosanski muslimani, umjesto Bošnjaci, ognjište, a ne domaće ognjišće, a neki mladi “arheolog” iz Srbije, sasvim proizvoljno nagađajući, kaže da je za ovu butmirsku kulturu matična “vinčanska”.
Tako se te perfidne podvale multipliciraju i nije ni čudo što se negira postojanje bosanskog jezika, kao i njegovi nosioci šćakavci, od kojih mnogi još nisu ekshumirani iz masovnih grobnica koje su napravili štakavci. Spomenuta arheologistkinja je u nazivu lokaliteta alternirala bosansku sufiksalnu morfemu -šće u srbsku -šte, prema srbskom standardnom izrazu, jer su “srpskom izrazu svojstveni oblici sa št, koji su preuzeti iz ćirilometodskog (staroslovenskog i srpskoslovenskog) nasleđa”, kako stoji u Srpskom pravopisu iz 1995. godine. Oblici Okolišće i Okolište ne mogu alternirati, jer se radi o toponimu – vlastitom imenu jednog lokaliteta, koji svjedoči o etničkom identitetu naroda koji ga je imenovao i kao takav ima nezamjenjivo simboličko značenje za njegov etnički identitet, tj. Bošnjake, kao njegov trajni jezički spomenik. Da ne bude zabune: riječ obšćeg značenja nalazište, arheologinja je upotrijebila u skladu sa važećom standardnojezičkom normom bosanskog jezika. Nažalost ta norma nije dozvolila alterniranje leksema nalazišće/nalazište kao dubleta i tako lingvocidno poništila izvorno leksičko naslijeđe Bošnjaka. Nikakvi suštinski strukturno-gramatički, pa ni komunikacijski, razlozi za takav potez bosanskih normativaca nisu postojali, jer formalna varijacija sufiksalnih morfema -šće i -šte nije jezički dinstinktivna pošto ne mijenja funkcionalni identitet jezičke jedinice u govoru i ne dovodi do promjene značenja, a simboličko značenje je nezamjenjivo.
Sličnu sudbinu doživljava i zenički toponim Gradišće, najvjerovatnije sjedišće Velikog bosanskog sudije Gradiše iz vremena slavnog bosanskog Bana Kulina kao i kakanjsko selo Vrtlišće. Spomenimo uzput i naziv jednog malog kakanjskog prigradskog sela Dobuje, koje u posljednje vrijeme izazvalo senzacionalnu pažnju zbog uspjeha svoga sportskog društva pod imenom “Mladost” Kakanj. Radi se o današnjem kakanjskom predgrađu, koje narod imenuje kao Dobuje, a danas se u javnom obticaju koristi “savremeni” toponimocidni oblik Doboj. Narodno ime Dobuje potvrđuje i autoritativni srbski kraljevski etnolog Milenko S. Filipović u svojoj respektabilnoj etnoložkoj studiji “Visočka nahija” iz 1928. godine, u kojoj se kaže: Nepravilan je zvanični naziv ovog sela : Doboj. Narodni je naziv Dobuj. Stariji ljudi govore: Idem u Dobuje”. Oblik Dobuje i lično sam bilježio u narodu pola stoljeća nakon Filipovića prilikom dijalektoložkih iztraživanja toga kraja.
Tek kao toponomastički kuriozitet može se spomeniti bosanski toponim Dubrovnik, ne onaj u Podrinju, nego onaj na jadranskoj obali. Drevni jadranski grad-republika, latinskog imena Ragusa, prvi put je spomenut na bosanskom jeziku u Povelji Bana Kulina iz 1189. godine. To nije nimalo slučajno, jer je Raguza bila naslonjena na svoje bosansko-humsko kontinentalno zaleđe još mnogo prije Kulina, gdje se odvijala veoma dinamična trgovina. Svaki bosanski ban, i poslije kralj, nanovo je davao garancije Dubrovčanima za slobodnu trgovinu. Čak je bosanski ban Stjepan I. Kotromanić prodao u prvoj polovici 14. stoljeća Konavle Dubrovniku. Te veze su nastavljene sve do najnovijeg vremena. O obimu tih veza svjedoči i jedan sarajevski toponim ‘Latinluk’, u kojem su boravili dubrovački trgovci, pa je u tom dijelu čak i ćuprija vakifa Ali Ajni-bega u narodu nazvana Latinska ćuprija, sve do velikosrbske okupacije 1918. godine, kada je preimenovana u Principov most. Radi tih veza i uticaja, ali i drugih razloga, tadašnji narodni jezik Dubrovnika se može tretirati kao jedan dijalekat bosanskog jezika. Tome u prilog govori i činjenica da je na Porti postojala Dubrovačka kancelarija (jedna vrsta ambasade) preko koje su Osmanlijski zvaničnici održavali veze sa Dubrovnikom, kao svojim vazalom, jer su prema podpisanom ugovoru Osmanlije bile dužne štititi Dubrovnik od Mletaka, a Dubrovčani su plaćali godišnji danak u dukatima.
Sva korespodencija se odvijala na bosanskom jeziku, uz latinski, jer je, kako navodi poznati norveški bosnista, slavista i orijentalista povodom reprint izdanja Uskufijinog Ričnika u stihu na bosanskom jeziku iz 1631. godine, Svein Mønnesland “bosanski jezik je bio na neki način službeni jezik na sultanovom dvoru. Švicarski orijentalist Hottinger bilježi u svojoj knjizi Historia Orientalis iz 1651. da se turski jezik rijetko čuje na sultanovom dvoru, jer dvorski ljudi većinom govore slavenski, što znači bosanski. Razlog je što su mnogi Bosanci postali janjičari, zbog institucije devşirme, te dobili visoke položaje na porti. U carevoj službi je bilo mnogo učenih ljudi, a i sam Hevai je dvadeset godina služio na carskom dvoru. U Carigradu, na Porti, postojala je slavenska kancelarija, koja je održavala veze s Dubrovnikom.” Ovu činjenicu potvrđuje i jedan carski ferman na bosanskom jeziku iz XVI vijeka Sanģak-begu Dukađina i kadiji crnogorskome: “Oni svešćenici imaju tri ribnika kojizi su ńihovi odъ davna vremena.”
Dosad nisam uočio primjere hidronimocida, a među oronimocid svakako spada pretvorba imena prijedorske planine Mahnjača u Manjaču, shodno srbskom principu gluvizma te sarajevskog brda Šćavljak u Čavljak, shodno suicidnom izgonu šćakavizma. Postoji još jedna Mahnjača u zavidovićkom kraju. Iznimno je važan oronim Lisina. Ono što je bitno naglasiti jeste činjenica da takvih oronima u Bosni Hercegovini ima oko tri stotine, razprostranjenih na cijeloj njenoj teritoriji, uzduž i poprijeko. Ovaj oronim značajan je po tome što svjedoči najstariji bosanski ikavski jezik. To je naziv za planinu, brdo ili kosu, koja je obrasla šumom, a stari slavenski naziv za šumu je u ikavskom lis, kao što je u ukrajinskom, starobosanskom i dalmatinskom, a u ijekavskom kao i ruskom je ljes. Iz tog korijena izvedene su mnoge riječi kao što su: lis(ac), lisa/lisica, list, liska, lišnjak, listve, listopad, itd. Spomenut ću ovdi Lisinu na području općina Varcar-Vakufa i Šipova, koju je nedavno posjetila grupa planinara i Lisinu sred prostranog vlašićkog platoa, koja je toliko obrasla šumom da se jedna izkustna planinarska ekipa izgubila u maju 1967. godine idući iz pravca Skender-Vakufa prema planinarskom domu na Devećanima, noseći u Travnik planinarsku štafetu.
I oko bosanskih etnonima nesuvislo se otvaraju vještačke politikantske nedoumice i kontroverze, mada u jeziku ne postoje. Etnonim Bošnjanin, izveden je iz iste osnove (-bosьn-) bosanskim sufiksom -janin, naslijeđenim još iz praslavenskog jezika (bosьn-janin). On se historijski prvi javlja. Izvorno ime Bošnjanin (u latinskim izvorima sing. Bosnensis) kao etnik prvobitno označava pripadnika ranosrednjevjekovnog bosanskog teritorija, a potom i ranofeudalne bosanske države. Pojmovi i termini Bošnjanin/Bošnjak/Bosanac, kojim se imenuje ovaj balkanski etnos, predstavljaju rudimentarne etnonime, koji su nastali u bosanskom jeziku kao varijante istog imena, iz istog korijena, tvoreni sa tri različita bosanska sufiksa sinonimskog značenja i sa leksičkog stajališća, za razliku od terminoložkog, Bošnjanin/Bošnjak/Bosanac su čiste alternacije i sasvim je svejedno kada će se koja upotrijebiti. Hrvatska historičarka i borac za povijestnu istinu, Nada Klaić, u knjigi Srednjovjekovna Bosna, nalazi da su “Slaveni u bosanskim zemljama (samo)identifikovani kao Bošnjani, op.a.) počeli svoj samostalni politički razvitak (prva vijest potiče iz 567. godine, op.a.), mnogo prije nego su Hrvati i Srbi doselili i dospjeli do Dinarskih planina potkraj 8. i početkom 9. stoljeća”. Tokom 14. i 15. stoljeća, kada su se, inače, desile mnoge promjene u bosanskom jeziku, stariji naziv Bošnjanin sve češće zamjenjuje etnonim Bošnjak.
Isti jezički proces odvijao se i kod tvorbe etnonima Bošnjak, sa sveslavenskim i praslavenskim sufiksom -jak: bosьn-jak > bosnjak > bosnjak > bošnjak, dakle: Bošnjak. Kada, primjerice, iztaknuti hrvatsko-srbski slavista i etimolog, Petar Skok, u svome Etimologijskom rječniku objašnjava složeni sufiks -jak koji je živ i prouduktivan i danas, on upravo kao primjer njegove tvorbe “etnika od imena zemalja i naseljenih mjesta” navodi etnonim ‘Bošnjak’. Prva dosad poznata upotreba riječi Bošnjak zabilježena je 1440. godine, kada je bosanski kralj Tvrtko Drugi Kotromanić poslao bosansku delegaciju u Budim radi čestitanja poljskom kralju Vladislavu na izboru za kralja Ugarske i Hrvatske. Tada je vođa bosanske delegacije rekao da su “Bošnjakom isti pradidovi bili kao i Poljakom”. Do dolazka Turaka taj oblik je podpuno potisnuo stariji tako da osmanlijska administracija isključivo koristi taj termin. To je zavelo neupućene, poput angliste M. Riđanovića, orijentalnog imena ‘Pohvaljeni’, koji u ulozi kvazislaviste i kvazietimologa slavodobitno kliče da je etnonim ‘Bošnjak’ turska riječ kako bi zlonamjerno etiketirao Bošnjake kao narod koji su Turci izmislili i imenovali. “Prije Osmanskog osvajanja Bosne njeni stanovnici su se zvali Bošnjani.
Osmanlije ih počinju zvati Turskom riječju Bošnjak i taj naziv prihvaća i sam Bosanski narod,” – slavodobitno kliče Riđanović. (Doslovan citat sa Riđanovićevim pravopisom, moja je samo ‘underline’ kod tiječi ‘Turskom’.) Ne nijekajući činjenicu da su Osmanlije pokoreni narod Bosanskog kraljevstva u centralnom Balkanu nazivali Bošnjacima, niti Riđanovićevu tačnu opazku da su se Bošnjaci prije ove varijacije u imenu nazivali Bošnjani, mora se jasno reći da je čista budalešćina i ordinarna laž proglasiti etničko ime ‘Bošnjak’ turskom riječju i, s obzirom na kontekst, zlonamjerna podvala neupućenoj javnosti i neprijateljski akt prema narodu koji je pritrpio genocid od onih koji su koristili takve parole. (Riđanović ponekad, čak, s ciljem sijanja smutnje i jala, iznosi i takvu nebulozu da je Bošnjake izmislio Tunjo – tako on oslovljava bosanskog akademika Muhameda Filipovića). U osmanlijskom administrativnom vokabularu izrazi Bošnjak-kavmi i Bošnjak-milleti su označavali pripadnika bošnjačkog naroda odnosno potomke srednjovjekovnih Bošnjana, dok se izrazom Bošnjak-taifesi označava svaki pripadnika Bosanskog ejaleta bez obzira na narodnost, kulturu i jezik.
Bošnjak-kavmi i Bošnjak-milleti je označavalo čovjeka koji je pripadao bošnjačkom narodu, govorio bosanski jezik, slijedio bošnjačku i bosansku kulturu te slijedio islamski vjerozakon. Nakon odlazka Turaka i dolazka drugih osvajača, ime Bošnjak su im zanijekali tokom posljednja dva stoljeća agresivni susjedi, pretendirajući na njihovu zemlju, njihove duše i njihove živote. Tek su odlukom Bošnjačkog sabora iz 1993. godine, kao najvišeg svebošnjačkog nacionalnog foruma, donesene u sudbonosnom vremenu otvorene srbske agresije na Bošnjake i Republiku BiH, Bošnjaci vratili svoje povijestno ime Bošnjak. Kao što je predhodno objašnjeno, riječ ‘Bošnjak’ je čista bosanska riječ, da čistija ne može biti, kao što su, također, i riječi ‘Bošnjanin’ i ‘Bosanac’. Ne ulazeći ovim povodom kakve se političke ili ine konotacije pridavale ovom etnonimu u različitim historijskim kontekstima, Bošnjak je povijestno interkonfesionalno ime naroda Bosne sve do druge polovice 19. stoljeća. To potvrđuje i etnonim ‘Bošnjak’ kao patronim brojnih porodica i osoba muslimanske, katoličke i pravoslavne tradicije u Bosni.
Sve što je rečeno za toponimocid i etnonimocid odnosi se i na lingvocid. Svjedoci smo ovojesenske velikosrbske anticivilizacijske lingvocidne hujdurme Srpske akademije nauka i umetnosti (SANU) iz Beograda, koja Bošnjacima osporava njihov organski etnički jezik i odriče pravo na povijestni kontinuitet i bosansku atribuciju svoga maternjeg bosanskog jezika te nalaže da svoj jezik mogu imenovati izključivo kao bošnjački, što predstavlja najeksplicitniji izraz velikosrbske hegemonističke asimilatorske ideologije i najeklatantniji postgenocidni izliv mržnje i netrpeljivosti, kao najgrublji postgenocidni akt neprijateljstva prema Bošnjacima. Odkrivajući velikosrbsku alhemijsku formulu: nema bosanskog jezika – nema Bošnjaka – nema Bosne, a kad nema Bosne, onda je to – Srbija, kao portparol ove osvjedočene intelektualne manufakture zla javlja se Miloš Kovačević, zemljak hažkog obtuženika za genocid iz kalinovačko-uložkog kraja na Romaniji, Ratka Mladića, koji u jednoj tv-emisiji odkriva pozadinu ove sa(nu)tanske šovinističke smicalice.
“Bosanski jezik podrazumijeva bosanski narod”, docira ovaj romanijski lingvistički mešetar sa beogradskom adresom i odkriva razloge lingvocidne intervencije i katilskog zasijecanja u bosansko kulturno-povijestno tkivo. “To je upravo cilj bosanskog jezika da se napravi bosanska nacija na osnovu samog jezika, na osnovu kriterija koji su vladali u 19. veku”, insinuira Miloš, a zaboravlja da bosanska nacija već postoji u smislu internacionalnog prava kao nacija-država, koju sačinjavaju bosanski građani i etniciteti = narodi. Bosanska nacija-država je članica Ujedinjenih nacija. Kovačević docira Bošnjacima da svoj jezik mogu nazivati samo ‘bošnjački’, a nikako ne smiju ‘bosanski’, jer se, kaže on, iz odrednice ‘jezik bošnjačkog naroda’ može izvesti samo lingvonim ‘bošnjački jezik’, kako je to regulisano u ustavu eresa, uzput odkrivajući gdje je pisan ustav tog ‘genocidnog entiteta’. Ime jezika, logicira dalje Kovačević, tvorbeno se izvodi u srbskom jeziku prema imenu naroda pa od Srbin može biti samo srpski, od Hrvat – hrvatski, a od Bošnjak – bošnjački, a nikako bosanski. Nesporno je da ne postoji nikakav gramatičko-tvorbeni razlog da se iz etnonima ‘Bošnjak’ izvede lingvonim ‘bošnjački jezik’ i u bosanskom i u srbskom jeziku. Ali lingvonim ‘bosanski jezik’ se i ne izvodi od imena naroda Bošnjak, nego iz ranije spomenutog jedinstvenog ilirskog korijena (bosьn) iz kojeg je izvedeno i ime naroda, i ime jezika, i ime rijeke, i ime zemlje.
Kao rijedko kojem narodu, Bošnjacima je Bosna i otac i majka, i genetski, i jezički, i civilizacijski kod identiteta, nastao u osvit civilizacije u srdcu Balkana, dok je Srbima civilizacijski kod identiteta ideologema svetosavlja, nastala u okrilju Bizanta u Srednjem vijeku. Imenovanje bosanskog jezika kod Bošnjaka, zasniva se na shvaćanju jezika kao kulturno-civilizacijskog fenomena, a kod SANU-ovaca kao plemenskog posjeda. Da, upravo je ‘bosanski jezik’ ime za ‘jezik bošnjačkog naroda’! Bosanski jezik je rodno mjesto i emanacija bosanskog duha, jezik zemlje i naroda Bosne u njezinim povijestnim granicama, koju najpouzdanije obilježavaju nekropole stećaka kao nepobitni granični kamenovi povijestne etničke teritorije Bošnjaka i zato je njegova standardnojezička norma zasnovana na jedinstvenoj kon'junktivnoj normi, za razliku od srbske i hrvatske, koja se temelji na disjunktivnoj (razlučujućoj) normi. Time se potvrđuje kontinuitet bosanskog jezika i poslije tzv. srbsko-hrvatske faze, koji nema razloga da se razlikuje sam od sebe za razliku od srbskog i hrvatskog standarda koji se upinju iz petnih žila da po principu razlikovnosti razgrabe zajedničko standardnojezičko naslijeđe, stvoreno nakon “bečkog književnog dogovora” Srba i Hrvata 1850. godine. Bošnjaci, dakle, nemaju potrebe ni razloga za etničkim terminoložkim određenjem svoga jezika, jer je termin ‘bosanski jezik’ historijski potvrđen u tom obliku kao jezik bošnjačkog naroda pa bi njegova promjena bilo suicidno brisanje i falsificiranje vlastite historije. Ono što se čini gotovo nevjerovatnim jeste da se u Bosni događa i patronimocid i antroponimocid, skrnavljenje prezimena i ličnih imena, pa čak i historijskih ličnosti, kakav je spomenuti Veliki bosanski sudija Gradiša, kojeg su zenički suicidni “stručnjaci” preimenovali u karadžićevsko Građeša.
Na kraju, treba odlučno i nedvosmisleno naglasiti da genocid uključuje i kulturocid a da u njemu učestvuju ne samo izvršioci genocida, nego i svi oni koji prihvaćaju i podržavaju takvo nelegalno stanje, nastalo genocidom, a to su ovdje u javnom prostoru prvenstveno mediji i bosanske postgenocidne dejtonske vlasti, ali i tzv. međunarodna zajednica, oličena u PIC-u, ali i svi mi. Drugim riječima, svaki onaj ko upotrebljava takve nelegalne nazive čini toponimocid, etnonimocid i lingvocid u okviru kulturocida kao sastavnog dijela genocida. Provođenjem toponimocida, etnonimocida i lingvocida prid našim očima u postdejtonskoj Bosni i Hercegovini dovršava se posljednja faza genocida, odnosno završna operacija uništenja i nestanka povijestne zemlje Bosne i njezinog domicilnog, matičnog naroda Bošnjaka, u kojem suicidno učestvuje i sama postdejtonska bosanska vlast, ali i svi mi građani koji to pasivno posmatramo. Da se zna, to je put nestanka Bošnjaka i njihove domovine Bosne pa sutra niko ne može reći da nije znao.
Gdje je izlaz? Jedino djelotvorno rješenje za budućnost jeste restitutio ad integrum, u skladu sa regulama Bečke konvencije tj. povratak u prijašnje stanje, na Ustav Republike Bosne i Hercegovine, odnosno poništavanje genocidom uzpostavljenog poredka stvari, i privođenje genocidnog entiteta, ali i svake druge nezakonite prakse, u ustavnopravni poredak jedino legalnog i legitimnog Ustava RBiH.
