Piše: dr. Selman el-Avde / Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Hladan vjetar snažno je puhao, ljudi su se brzo kretali, a lica su im bila prekrivena. Zvuk vjetra nadjačavo je druge zvukove, tako da je rijetko ko mogao čuti nekoga.
Stao sam ravno ispred jednog prolaznika da me ne bi ignorirao. Pozdravio sam ga i pitao ga za Sea Point (turistička destinacija u Kejptaunu u Južnoj Africi). Nije obratio pažnju na mene i nastavio je svojim putem.
Tako isto i drugi, i treći..
Obuzela me je srdžba, ali sam je brzo sadvladao i progutao. Osjetio sam da je u tome Allahovo zadovoljstvo, jer On voli da nadvladamo svoja negativna osjećanja prema drugima.
Odjednom mi je naumpalo vrlo važno značenje, a koje sugerira da ono što ljude najviše ljuti jeste ignoriranje, odnosno preziranje tuđe ličnosti ili nedostatak poštovanja prema njoj.
Osjećaj važnosti jedan je od najvećih ljudskih pokretača i motivacionih faktora. Zatvor nisu zidovi, brave, okovi, ograničenja i propisi. Pravi zatvor je čovjekov osjećaj poniženosti i prezrenosti, osjećaj da je on višak na ovome svijetu i da nema nikakve važnosti, da je svejedno živio ili umro, ljutio se ili bio zadovljan, približavao se ili udaljavao.
Međutim, osnovna pretpostavka da te drugi poštuju je da poštuješ samog sebe, da čuvaš svoju ličnost, dostojanstvo, slobodu, dostignuća i rezultate, te da nastaviš svoj uspjeh makar to bilo u najobičnijoj igri.
Poštovanje malog djeteta nije samo kompliment njegovim roditeljima, već je to poštovanje njegove porodice i poštovanje njegove budućnosti. Taj dječak će porasti i postati naučnik, izumitelj, ministar ili bogataš, a ova djevojčica će sutra biti u središtu pažnje mnogih momaka i neženja, postat će ugledna profesorica, doktorica, poslodavac, časna majka koja će odgajati sinove i kćeri.
Mladići i adolescenti, koji su opsjednuti i preokupirani zaposlenjem i stjecanjem neovisnosti, moraju steći poštovanje roditelja, učitelja i drugih autoriteta u društvu, prije nego što donesu odluku da se osamostale.
Radnik koji čisti ulicu ili onaj koji radi u autopraoni je prije svega ljudsko biće, čovjek, a Allah za čovjeka kaže: ”Mi smo sinove Ademove, doista, odlikovali..” (El-Isra’, 70.)
Dakle, taj radnik dijeli s tobom svojstvo ljudskosti, a to je najposebnija tvoja osobina, i možda te je nadmašio svojom čestitošću, strpljenjem ili vjerom. Možda nečiji vozač ili sluga noć provodi u ibadetu i učenju Kur'ana dok njegov gazda spava.
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: ”Tražite moje zadovoljstvo i moju bliskost preko vaših slabih i siromašnih (tj. čuvajući njihova prava i čineći im dobročinstvo riječima i djelima), jer vam Allah daje opskrbu i pobjedu preko vaših slabih.” (Ebu Davud, Tirmizi i Ahmed)
”Ovaj je Indijac, ovaj je Bengalac, ovaj je crnac, ovaj je Rom!” To je jezik arogancije i oholosti, a oholost znači odbijanje istine i omalovažavanje ljudi.
Čovjek, kao kontrolor u vladinom odjelu, ili kao kupac, ili kao putnik na aerodromu, ili kao onaj koji čeka u redu, treba poštovanje u svakom slučaju, bilo da dobije ono što želi, ili ostao uskraćen. Ukazano poštovanje mu donosi zadovoljstvo u srce i osmijeh na lice, i on odlazi sretan.
Do koje mjere islam zahtijeva da čovjek poštuje sebe kao ličnost, svjedoči i hadis Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u kojem je rekao: ”U najveće grijehe ubraja se kada čovjek psuje svoje roditelje.” Ashabi rekoše: ‘Allahov Poslaniče, kako čovjek može psovati svoje roditelje?’ Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, odgovorio je: ”Kada čovjek opsuje oca drugome pa mu taj čovjek uzvrati i opsuje njegovog oca, ili mu opsuje majku, pa mu on isto tako uzvrati.” (Buharija i Muslim)
Dakle, psovanje i vrijeđanje nečijih roditelja, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, poistovijećuje sa psovanjem i proklinjanjem vlastitih roditelja, jer je tvoje psovanje nečijih roditelja bio razlog da on psuje tvoje roditelje.
U tom smislu je i ajet: ”Ne grdite one kojima se oni, pored Allaha, klanjaju, da ne bi i oni nepravedno i ne misleći šta govore Allaha grdili.” (El-En'am, 108.)
Najveće svetinje su vjerske svetinje, Allah, dželle šanuhu, Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, Kur'an i islamski propisi, i muslimanu nije dozvoljeno da, pod bilo kojim izgovorom, vrijeđa tuđe svetinje, da ne bi i oni vrijeđali islamske svetinje.
Poštivanje drugog čovjeka istovremeno znači i samopoštovanje. To je onda poštivanje ljudskosti, jer si ti jedan od članova ljudske zajednice, kao i bilo koji tvoj brat po praocu Ademu, alejhi selam, tako da je napad na njegovo dostojanstvo istovremeno i napad na vlastito dostojanstvo.
U Kur'anu se Ademov sin ubica (Kabil) naziva bratom: ”I strast njegova navede ga da ubije brata svoga” (El-Ma'ida, 30.), dok ga je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, oslovio sa ”sin Ademov”, kazavši da će on nositi teret za svako nepravedno ubistvo na Zemlji, jer je uveo ubijanje kao običaj.
Oni koji ubijaju ljude ili ubijaju svoj vlastiti narod, izgubili su ljudskost, samopoštovanje, ljudsku čast i dostojanstvo, i oni su najveći grješnici kod Allaha, nakon mušrika. Nema časti u ubistvu svoga brata, stoga je ubijeni imao prednost nad ubicom, na šta aludira ajet: ”Ja želim da ti poneseš i moj i svoj grijeh i da budeš stanovnik u vatri. A ona je kazna za sve nasilnike.” (El-Ma'ida, 29.)
Život je dar i prednost, i zato je Allah odmazdu nazvao životom, jer ona sprečava ubijanje i štiti nevine duše. Zatim, kada žena muslimanka umre na porođaju, ona je šehid. Jer je umrla u trenutku kada je duh novog života izbijao iz njezine maternice, a šehidi su živi i u obilju su kod Gospodara svoga.
To je nešto što su imali na umu oni koji su stvarali slavu kroz historiju.
Slavan čovjek se ne ponosi samim ubijanjem svojih neprijatelja, ali se itekako ponosi i hvali žrtvom koju je podnio i izazovima s kojima se suočio.
Poraženi vojnik pod nogama moćnog neprijatelja, koji vitla sabljom iznad njegove glave i u čijoj ruci je njegova sudbina, iz sveg glasa mu govori: ”Čini šta god hoćeš, ne možeš mi ništa, sve dok mi ne možeš oduzeti slobodu, dostojanstvo i čast, niti mi je pokloniti!”
Kada se vojnik povodi za značenjem časti i poštovanja, on će u svim svojim postupcima biti “čovjek”, a ne samo instrument ugnjetavanja i ubijanja.
Ponovno izgraditi i načiniti vojnike koji shvataju da njihova misija nije uništavanje, već izgradnja i širenje života, e to je ponašanje u skladu sa uzvišenim principima i vrijednostima koje je uspostavio Šerijat.
Vojska koja je povezana sa strahom, terorom i zlostavljanjem nije nikakav zaštitnik niti je sposobna preživjeti i trajati, već je pravi zaštitnik vojska hrabrih i nepokolebljivih duša čija je veza ljubav, poštovanje i čuvanje ljudskog dostojanstva.
