Snage Hrvatskog vijeća odbrane, pod političkom kontrolom Darija Kordića i vojnom komandom Tihomira Blaškića, pokrenule su temeljno isplaniran i koordiniran napad na Ahmiće i okolinu. Išli su od jedne do druge bošnjačke kuće, palili ih i ubijali ukućane, provodeći jedan od najstravičnijih zločina nad Bošnjacima za vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu.
Enisa Ahmić-Mulić te 1993. godine bila je djevojčica od 14 godina. Gledala je kako njena porodica nestaje. I danas, kao i godinama ranije s dubokim je bolom u duši. Kao dijete Ahmića, kao neko ko je preživio, ko je odrastao s boli, ali i s odlučnošću da ne dozvoli da istina bude ugašena, Enisa se danas obratila na komemoraciji povodom obilježavanja godišnjice stradanja Bošnjaka Ahmića.
Stojim danas pred vama kao dijete Ahmića, ne samo neko ko se sjeća, već kao neko ko je preživio, ko je ostao bez oca, rodbine, prijatelja, kao neko kome je u plamenu, rafalima, i kriku nevine djece ugašeno djetinjstvo. Imala sam samo 14 godina kada su pripadnici HVO-a upali u našu kuću u pola šest ujutro. Zločinci ubijaju su ubili i mog amidžu i njegovu djecu, među njima i tromjesečnu bebu. Njihova majka mogla je preživjeti metke ali ne i vatru jer je ranjena ostala u plamenu njihove kuće i tu izgorjela. To nije samo naša priča, to je priča Ahmića, to je sudbina naših porodica, komšija, djece. Ovdje sam da govorim i u ime onih koji to više ne mogu, u ime onih čiji su životi prekinuti, a da nisu ni počeli. 14 mezara bez imena, bez spomena, jer nije bilo nikoga da im nišan podigne. Pitam vas, kakva je to država u kojoj mrtvi moraju čekati decenijama da moraju biti obilježeni? Zahvalna sam jedinom koji je imao razumijevanja odnosno koji federalnom ministru Nerminu Dizdar koji je prepiznao važnost ovog projekta i finansirao 14 šehidskih nišana. Zahvaljujući tome naši šehidi dobili su ono što im priapda. Ovdje se ne radi o politici nego o pravdi, čovječnosti. Niko ne smije biti zaboravljan. Iz pepela koji su za sobom ostavili zločinci, mi djeca Ahmića nismo odabrali mržnju, odabrali smo život, da budemo bolji od onih koji su nam ovo oduzeli. Istina ne smije biti prešućena. Ahmići su postali mjesto zaboravljaja za druge. Mi još tragamo za kostima naših mrtvih. Nama se okreću leđa. Vidimo kako se zločinci kreću među nama, kako se istina iskrivljuje, kako političari i vjerske voće kleče pred zločincima umjesto pred žrtvama! Gdje je osuda Crkve, gdje je moral, gdje je savjest?
Naša djeca rastu gledajući kako se zločinci veličaju. Razmišlja li neko kako djeci objasniti da se zločin isplatio? Dario Kordić je osuđen i rekao je da bi sve ponovo. Zlo koji niste osudili ponavljate u tišini, poručujem onima koji ga podržavaju. Mi smo našu djecu naučili da pamte i da budu bolji. Neću šutjeti, jer šutnja ubija istinu, a bez istine nema budućnosti. Ovo je opomena onima koji pokušavaju izjednačiti krvnika i žrtve. Ali mi ne zaboravljamo i ne odustajemo. Mi postojimo i mi ćemo govoriti za pravdu, za istinu, za sigurnost naše djece. Istina o Ahmićima nikada neće umrijeti – kazala je danas u vrlo emotivnom govoru Enisa Ahmić-Mulić.
Bob Stewart prisjetio se stravičnih zločina: Nismo mogli vjerovati da su mogli ovako nešto uraditi
Izražavam divljenje i poštovanje ljudima Ahmića koji su ostali ovdje, posebno majkama.
Na komemoraciji za 116 ubijenih žrtava u Ahmićima obratio se i penzionisani pukovnik UN-a Bob Stewart, koji je prije 32 godine bio stacioniran u Vitezu i kako kaže, na njegovu žalost, otkrio je masakr u Ahmićima.
– Mogu samo početi s time što ću reći koliko je nama Britancima žao zbog toga što se desilo. To je očigledno jer je sa nama tu i ambasador Julian Reilly. I prije 32 godine bilo nam je jako stalo do ljudi BiH. Ja sam danas tu sa kćerkom i prijateljima, ali mi danas nismo važni. Važni su 13 britanskih vojnika koji su tu bili taj dan, i stigli su ovdje da budu sa nama na komemoraciji.
Neki od njih su bili ovdje na samom početku dešavanja i pokušavali su pomoći tako što su povrijeđene prevozili u bolnice. Naravno da sam dao naredbu da traže tijela. U filmu ste vidjeli dijelove dokaza. To je na nas ostavilo snažan utisak. Neki od njih su nakon ovih dešavanja razvili PTSP. Nismo mogli vjerovati da su ljudi mogli uraditi ovako nešto ljudima. Nama je to bio veliki šok – kazao je.
Prisjetio se tih kobnih dana.
– Kada sam stigao ovamo u aprilu, došao sam jer su mi bosanski vojnici rekli da se provodi masakr nad ženama i ljudima u Ahmićima. Rekao sam nemoguće da se tako dešava, i ako odem i pogledam, i vratim se i kažem da se nije desilo, hoćete li vjerovati i zaustaviti djelovanje. Došao sam ovdje i doveo svoju najbolju prevoditeljicu Dobrilu. Bila je Srpkinja. imala je 29 godina i trebala se udati za mog drugog prevodioca koji se zvao Edin i bio je musliman. Prevodila je za mene i bilo je to prikazano u svim medijima. Kao posljedica toga, vjerujem da je ubijena šest sedmica poslije od hrvatskog snajpera – rekao je.
Bob Stewart prisjetio se stravičnih zločina: Nismo mogli vjerovati da su mogli ovako nešto uraditi
Zahvalio se imamu Ahmića koji je veliki prijatelj i onogućio je da se podigne memorijalna ploča u dvorištu džamije ovoj ženi, Srpkinji.
– To, siguran sam sam po sebi, da treba da bude znak koji je put ove zemlje. 14 godina sam bio političar, i znamo koje je mišljenje o njima, ali nisu svi loši. Kao političara jako me brinuo broj mladih koji napušta BiH. Ovoj zemlji su potrebni mladi za njenu budućnost. Vratit ću se na ono s čim sam počeo. Velika Britanija čini sve što je u njenoj moći kako bi pomogla mladim da ostanu. Izražavam divljenje i poštovanje ljudima Ahmića koji su ostali ovdje, posebno majkama. Kad sam došao ovdje prvi put ‘92 iznenadio sam se koliko smo slični. Svi smo Evropejci i svi moramo zajedno raditi za budućnost ove zemlje koja je zaista prelijepa – poslao je poruku Stewart
