Zovem se Nedžva Muhammed Halef. Živjeli smo u gradu Halepu. Bilo nas je jedanaestero braće i sestara. Trojica moje braće su bili kod djeda u ramazanu dvije godine prije (nego što je ranjena). Pala je barel-bomba i javljeno nam je da su poginuli. Majka, ja i moja mala braća i sestre smo sjedili u kući i iznenada je pala raketa. Sve mi je postalo mračno. Majka i mojih četvero braće i sestara su poginuli, a ja sam preživjela.
Oca je kidnapirao ISIL i poslije nekoliko dana je ubijen.
Šta sam ja skrivila!?
Režim nas je držao pod opsadom. Obje noge su mi amputirane. Ruke su mi bile polomljene. Mnogo sam propatila dok nismo izažli iz okruženja.
Željela bih da imam proteze i da hodam. Ako Bog da opet ću hodati kao nekad.
Voljela bih da je moja porodica uvijek sa mnom, ali njih više nema. Kad sjedim sama osjećam kao da su sa mnom. Moja braća i sestre, moji majka i otac. Ne bih osjećala ovu bol da su tu. Kada su poginuli osjećala sam da nema za što da živim. Stalno osjećam tugu.
