Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Historijska građa nerijetko čuva dragocjena svjedočanstva koja osvjetljavaju manje poznate stranice prošlosti jednog naroda i otkrivaju njegovo prisustvo u različitim geografskim i kulturnim sredinama, čak i onda kada takva svjedočanstva nisu bila predmet posebne pažnje historičara.
Jedno takvo svjedočanstvo sačuvano je u djelu Tuhfetu-l-muhibbīn ve-l-ashāb fī ma'rifeti mā li-l-medenijjīn mine-l-ansāb (تحفة المحبين والأصحاب في معرفة ما للمدنيين من الأنساب), čiji je autor Abdurrahman ibn Abdulkerim el-Ensari el-Medeni, medinski hroničar koji je živio u 18. stoljeću, a umro 1195. godine po Hidžri, odnosno 1780. godine. Riječ je o svojevrsnoj hronici porodica koje su živjele u Medini, njihovog porijekla i porodičnih predaja.
Djelo je za štampu priredio tuniski književnik i historičar Muhamed el-Arusi el-Mutawi, pa ga ne treba miješati s autorom izvornog rukopisa. Objavljeno je u Tunisu 1970. godine u izdanju El-Mektebetu-l-Atike. Na 114. stranici nalazi se posebno poglavlje pod naslovom ”Bejt al-Bušnâk” – ”Kuća Bošnjaka”, u kojem Abdurrahman el-Ensari bilježi porijeklo jedne bošnjačke porodice, okolnosti njenog dolaska u Medinu, kao i podatke o njenim članovima, društvenom položaju i porodičnom životu.
Autor navodi da porodica poznata kao ”Kuća Bošnjaka” vodi porijeklo od skupine Bošnjaka koja je živjela u osmanskim zemljama na Balkanu. Prvi njen pripadnik koji je stigao u Medinu bio je Muhamed-aga, koji je obavljao dužnost zapovjednika spahija u Medini. To se dogodilo oko 1080. godine po Hidžri, odnosno oko 1670. godine.
Bio je čovjek izuzetnih osobina, hrabar i plemenit. Preuzeo je upravljanje vakufom rahmetli Omer-efendije Karabaše, a sagradio je i većinu velikih kuća koje se nalaze na pročelju dvorišta, u pravcu poznatog medinskog prostora Menaha Sultanijja.
Izvor nam tako otkriva čovjeka koji nije bio samo doseljenik iz Bosne nego i osoba koja je svojim položajem, imovinom i graditeljskom djelatnošću ostavila vidljiv trag u urbanom životu Medine.
Muhamed-aga umro je oko 1100. godine po Hidžri, odnosno 1689. godine. Nakon njegove smrti, porodičnu lozu nastavio je njegov sin Mustafa-aga. Imao je nadimak ”El-Eštef”, koji je, prema autorovom objašnjenju, označavao ljevaka, jer se u većini poslova služio lijevom rukom. I njega autor opisuje kao hrabrog, razboritog i čestitog čovjeka. Rođen je 1090. godine po Hidžri, a umro 1147. godine, odnosno 1734/1735. godine.
Mustafa-aga imao je sina Muhameda i kćerku Fatimu. Autor bilježi i da je njegov sin kasnije putovao u Egipat, gdje je služio u jednom osmanskom vojnom odredu.
Značaj ovog zapisa ne ogleda se samo u tome što svjedoči o prisustvu jednog Bošnjaka i njegove porodice u Medini u drugoj polovini 17. stoljeća nego i u historijskom imenu koje autor koristi. U vremenu kada se u savremenim raspravama može čuti tvrdnja da se muslimani Bosne nikada ranije nisu nazivali Bošnjacima ili da je to ime nastalo tek krajem 20. stoljeća, ovakav izvor ima posebnu dokumentarnu vrijednost. On potvrđuje da je ime Bošnjak bilo poznato i upotrebljavano mnogo prije savremenih političkih i nacionalnih rasprava te da je njime označavana skupina ljudi čije se porijeklo vezivalo za Bosnu.
Zapis o ”Kući Bošnjaka” u Medini nije jedini dokaz historijskog postojanja bošnjačkog imena, ali je posebno vrijedan zbog mjesta na kojem je nastao i autora koji ga je zabilježio. Riječ je o svjedočanstvu iz pera medinskog hroničara, nastalom daleko od Bosne, u sredini koja je čuvala vlastitu predaju o porijeklu tamošnjih porodica. Upravo ta geografska i kulturna udaljenost daje ovom zapisu dodatnu historijsku zanimljivost i čini ga vrijednim pažnje u proučavanju prošlosti i historijskog kontinuiteta bošnjačkog imena.
