Piše: Prim. dr. Adem Zalihić

Kada se danas spomene Aja Sofija, najčešće se pomisli na monumentalnu građevinu koju je u šestom stoljeću podigao bizantijski car Justinijan I., i koja je nakon osmanskog osvajanja Kostantinopolja 1453. godine pretvorena u džamiju.

Međutim, takvo pojednostavljeno predstavljanje njene historije zanemaruje činjenicu da se na prostoru današnje Aja Sofije, kao i u širem području historijskog središta Konstantinopolja, kroz stoljeća prelamala složena historija Rimskog i Bizantijskog Carstva, kršćanskih teoloških sukoba, imperijalne politike i velikih civilizacijskih promjena.

Aja Sofija nije bila samo jedna građevina koja je jednom izgrađena i potom mijenjala svoju funkciju. Njena historija predstavlja niz uzastopnih građevinskih, političkih i religijskih transformacija. Aja Sofija je zapravo svojevrsno ogledalo dugog historijskog procesa u kojem su se susretali antičko naslijeđe, rimska paganska ideologija, različita hrišćanska teološka učenja i, naposljetku, islam kao nova civilizacijska snaga na prostoru nekadašnjeg Istočnog Rimskog Carstva.

Od Bizantiona do Konstantinopolja

Historija ovog prostora počinje prije nastanka Konstantinopolja kao prijestolnice Rimskog Carstva. Na području antičkog Bizantiona, grčkog grada koji je kasnije ušao u sastav Rimskog Carstva, podignute su mnogobrojne paganske rimske statue. Njih je uklonio car Konstantin I. nakon što je 330. godine, na prostoru nekadašnjeg Bizantiona, osnovao Novi Rim – Carigrad, koji će, u njegovu čast, dobiti ime Konstantinopolj. On je na istom mjestu podigao manju crkvu, čime je ovaj prostor počeo zadobivati novo religijsko i civilizacijsko značenje.

Vrijedi, međutim, podsjetiti da je car Konstantin pred kraj života, nakon mučkog ubistva monoteističkog kršćanskog svećenika Arija 336. godine, koje su počinili sljedbenici učenja o Svetom Trojstvu, zvanično prihvatio arijansku, odnosno monoteističku verziju kršćanstva. Godine 337. krstio ga je Euzebije Nikomedijski, Arijev prijatelj i jedan od najistaknutijih predstavnika arijanskog učenja.

Velika Crkva između monoteizma i dogme o Trojstvu

Konstantinov sin i nasljednik, car Konstancije II., predani pristalica arijanskog kršćanstva, nastavio je očevu politiku podrške učenjima koja su se suprotstavljala dogmi o Trojstvu. On je 360. godine na dominantnom položaju u Carigradu podigao novu i monumentalnu crkvu. U historijskim izvorima ova građevina poznata je kao Magna Ecclesia – Velika Crkva.

Njegova vladavina stoga je predstavljala period snažnog utjecaja monoteističkog arijanskog kršćanstva, a Velika Crkva, podignuta u samom središtu Carigrada, postala je jedan od najznačajnijih sakralnih objekata tog vremena.

Međutim, dolaskom na prijestolje cara Teodosija I. (379.–395.), političko-teološka situacija u Rimskom Carstvu doživjela je duboku i presudnu promjenu. Teodosije, odlučni zagovornik nikejskog učenja i doktrine o Svetom Trojstvu, započeo je proces sistematskog progona sljedbenika arijanskog kršćanstva.

Teodosije je, koristeći autoritet rimske države, nastojao nametnuti jedinstvenu teološku normu cijelom Carstvu. Godine 380. godine, Solunskim ediktom, nikejsko kršćanstvo, utemeljeno na dogmi o Trojstvu, proglašeno je normativnim oblikom kršćanske vjere, dok su druga učenja proglašena heretičkim.

U tom kontekstu treba posmatrati i sudbinu prve Velike Crkve – Magna Ecclesia, građevine koja je bila simbol arijanizma, a koja je spaljena i do temlja srušena. Na njenom mjestu car Teodosije II. podigao je novu monumentalnu crkvu, koja je završena 415. godine i ponovo nosila naziv Magna Ecclesia – Velika Crkva, ali sada kao objekat sljedbenika kršćanstva Svetog Trojstva.

Ni druga Velika Crkva, međutim, nije bila pošteđena burnih političkih i društvenih previranja koja su potresala Konstantinopolj. Godine 532. uništena je tokom velike pobune poznate kao Nika-pobuna, nazvane prema pokliču Nika – ”Pobjeda!”.

Nakon krvavog gušenja pobune i uništenja druge Velike Crkve, Justinijan je iste 532. godine naredio izgradnju nove i još monumentalnije građevine. Na njenom mjestu podignuta je Aja Sofija, čija je gradnja završena 537. godine. Kao i crkva koja joj je prethodila, Aja Sofija je podignuta kao hram kršćanstva utemeljenog na učenju o Svetom Trojstvu.

Sultan Mehmed el-Fatih i povratak Aja Sofije monoteizmu

Nakon gotovo deset stoljeća, historija Aja Sofije dobila je novu i presudnu dimenziju dolaskom sultana Mehmeda II. el-Fatiha, koji je 1453. godine osvojio Konstantinopolj i ovu monumentalnu građevinu pretvorio u džamiju. Time je Aja Sofija, nakon više od devet stoljeća postojanja kao kršćanski hram utemeljen na učenju o Svetom Trojstvu, dobila novu vjersku i civilizacijsku funkciju.

U svjetlu prethodno iznesenih historijskih činjenica, može se zaključiti da je sultan Mehmed el-Fatih vratio Aja Sofiju u okrilje prvobitnog monoteističkog obožavanja Jednog Boga – vjerskog koncepta koji je bio povezan s prvobitnom arijanskom crkvom podignutom za vrijeme cara Konstancija II., 360. godine, više od hiljadu godina prije osmanskog osvajanja Konstantinopolja. Tako je građevina, nakon dugog perioda u kojem je bila dio trinitarnog kršćanskog religijskog poretka, dobila novu funkciju u okviru islamskog monoteizma.

Gotovo pet stoljeća nakon osmanskog osvajanja, utemeljitelj sekularne Republike Turske, Mustafa Kemal Ataturk, donio je 1934. godine odluku kojom je Aja Sofiji promijenjen pravni status, a 1935. godine građevina je otvorena kao muzej. Time je, nakon gotovo pet stoljeća funkcionisanja kao džamija, njena islamska sakralna funkcija bila ukinuta.

Godine 2020. Vrhovni upravni sud Republike Turske poništio je odluku iz 1934. godine kojom je Aja Sofija bila pretvorena u muzej, nakon čega je predsjednik Republike Turske, Recep Tayyip Erdoğan, potpisao dekret kojim je Aja Sofija ponovo otvorena za obavljanje namaza. Time je ova historijska građevina, nakon osamdeset pet godina muzejskog statusa, ponovo postala prostor ibadeta Jednom Bogu, Allahu, dželle šanuhu.

Naša je želja da ova veličanstvena građevina, koja je kroz stoljeća svjedočila usponu i padu imperija, sukobima i smjenama civilizacija, ostane mjesto ibadeta, mira i duhovnog uzdizanja; da se pod njenom veličanstvenom kupolom uzdiže molitva Jednom Bogu, Allahu, dželle šanuhu, i da upravo poruka istinskog monoteizma – poruka oslobađanja čovjeka od pokornosti svemu osim Uzvišenom Stvoritelju – bude ujedno i poruka mira, pravde, milosti i dobra cijelom čovječanstvu.