Piše: Yasin Aktay/ Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Suočavanje sa neprijateljem bez ikakvih prethodnih mjera, procjena, opreza, taktike i strategije je pokušaj onih koji nemaju strpljenja i snage da nastave ovaj put do kraja zbog nepoznavanja taktike i strategije, zbog nedostatka intelektualnog potencijala i napora koji zahtijeva i iziskuje ova stvar, i koji, oslanjajući se isključivo na svoje vjerovanje (iman), pokušavaju da ostvare ono što je inače iznad njihovih sposobnosti i mogućnosti.
Ono što možemo naučiti iz kazivanja o Talutu i Džalutu jeste da se Talut nije odlučio i osmjelio ući u bitku sa svojom malobrojnom vojskom protiv silne Džalutove (Golijatove) vojske oslanjajući se isključivo na vjeru bez poduzimanja bilo kakvih taktičkih mjera.
Uostalom, je li vjera muslimana koji su izgubili na Uhudu bila nepotpuna? Naravno da nije i nisu zbog toga izgubili bitku. A što se tiče muslimana u Bici na Bedru, oni su pobijedili brojčano daleko nadmoćnijeg neprijatelja, snagom vjere i uspješnom taktikom koju su primijenili. No, bez obzira na visok stepen taktike, kada vjernici precijene svoga neprijatelja u pogledu brojčane i vojne nadmoći, oni time smanjuju svoju sposobnost i sami sebi utiru put do poraza.
Muslimani su pobijedili u prvom naletu na Uhudu i na Bedru nakon što su najprije porazili svog neprijatelja u njihovim očima. Neprijatelj, kojeg je bilo dvostruko više, pokazao se u njihovim očim malobrojnim. Baš kao što je Talutova vojska izašla da se bori protiv silne Džalutove vojske, čiji se broj i snaga ne mogu nikako porediti.
U ajetu dolazi: ”I kad nastupiše prema Džalutu i vojsci njegovoj, oni zamoliše: ‘Gospodaru naš, nadahni nas izdržljivošću i učvrsti korake naše i pomozi nas protiv naroda koji ne vjeruje!'” (El-Bekara, 250.)
Ta dova, njihovo razumijevanje situacije, povjerenje i vjera u Boga bio je prvi i najvažniji uvjet za postizanje pobjede. Oni su postigli ono što su željeli, ali nisu se samo time zadovoljili, već su poduzeli potrebne mjere. Vjerovali su da mogu pobijediti svoga neprijatelja, uz Allahovu pomoć, čak i ako su brojčano mnogo slabiji.
Shvatili su da mora postojati strategija i taktika koja je odgovarala toj situaciji i da je moraju pronaći. Proučavali su svog neprijatelja i Talut je shvatio da je najveća slabost neprijateljskih vojnika njihova pretjerana vezanost za Džaluta ili Golijata. Shvatio je da će, ako eliminiše Džaluta, poraziti i njegovu vojsku, što je i učinio. Taj potez bio je mnogo logičniji od suočavanja sa cijelom vojskom koju je predvodio Džalut. Tražio je nekoga iz svoje vojske ko bi mogao ciljati i gađati Džaluta i obećao je onome ko to mogne učiniti, da će se odreći vlasti u njegovu korist i da će ga oženiti svojom kćerkom. Na kraju se ispostavilo da je Davud, a.s., bio ta osoba.
Davud je bio poznat po svojoj vještini gađanja ciljeva sa velikom preciznošću pomoću praćke. Na početku bitke, prije nego što su Talut i njegovi vojnici pretrpjeli teške gubitke, Davud je ciljao sredinu Džalutovog čela, jer je to bilo jedino izloženo i vidljivo mjesto na njegovom tijelu koje je bilo zaštićeno oklopom. I uspio ga je pogoditi i ubiti. Smrt Džaluta dovela je do pukotina u njegovoj vojsci, koja se tada potpuno raspršila. (Značenje arapske riječi: ”فهزموهم” – ”i poraziše ih”, koje odražava ono što se dogodilo, tjera nas da prikažemo sliku tog prizora upravo na taj način). U ajetu dolazi: “I oni ih, Allahovom voljom, poraziše, i Davud ubi Džaluta, i Allah mu dade i vlast i vjerovjesništvo, i nauči ga onome čemu je On htio. A da Allah ne suzbija ljude jedne drugima, na Zemlji bi, doista, nered nastao – ali, Allah je dobar svim svjetovima.” (El-Bekara, 251.)
Iz ovoga razumijemo da je Davud preuzeo vlast koju mu je Talut obećao ako uspije u svom zadatku. Međutim, ne znamo tačno je li Davud naslijedio Taluta i postao vladar odmah ili nakon nekog vremena ili je prvo preuzeo dužnost prestolonasljednika. To nije jasno, ali, u stvari, nije toliko ni važno, ono što je važno je kako je Davud napredovao do stepena vođe ili kralja, jer će on kasnije postati jedan od rijetkih modela moćnog globalnog vođstva i pravde, i naposljetku će proširiti to vođstvo na svoga nasljednika, na sina Sulejmana, a.s.
Pravo vođstvo dolazi nakon uspjeha koji su ljudi podržali i dočekali sa poštovanjem i zahvalnošću. I što je zapanjujuće, ovaj uspjeh je značio ubistvo Džaluta (Golijata) jednom običnom praćkom, dok je u isto vrijeme taj snažni i strašni vođa ostvario mnoge pobjede bez pretrpljenog poraza i što je njegova vojska bila najmoćnija svjetska sila u to vrijeme.
Nema sumnje da postoje mnoga čuda (mu'džize) čak i u najjednostavnijim stvarima, ali nema jednostavnije stvari, gdje je nadnaravnost došla do izražaja, od ovog događaja, u onom smislu za koji mi znamo. Naime, sve se dogodilo u kontekstu preduzetih i potrebnih mjera i taktike. Bez obzira na to koliko je Džalut bio snažan i zaštićen, on je imao slabu stranu koju je Davud iskoristio i uzeo za metu te ga ubio.
Danas oni koji se dovode u vezu sa Davudom, a.s., igraju ulogu Džaluta (Golijata), jer koriste najmoćnije odbrambene sisteme, kao što je to činio Golijat, kako bi ugnjetavali nevine ljude. Oni ne samo da čine zulum Palestincima, nego i cijelom svijetu putem globalne hegemonije koju su uspostavili ili se oslanjaju na nju u svom ugnjetavanju nedužnih. S tim što kamen koji je nekada nosio i upotrijebio Davud, a.s., protiv tiranina i zločinca Golijata, danas nose palestinska djeca. To je kamenje pred kojim se cionistička država Izrael godinama osjeća bespomoćno unatoč ogromnoj vojnoj moći.
Gospodar svjetova nam na kraju ove priče spominje još jednu važnu lekciju kada kaže: “A da Allah ne suzbija ljude jedne drugima, na Zemlji bi, doista, nered nastao – ali, Allah je dobar svim svjetovima.” (El-Bekara, 251.)
To je, rekao bih, povijesno-dijalektičko načelo koje nam govori da određeni pokreti i društva koja se bore za istinu i pravdu, ponekad mogu postati tlačitelji i zulumćari, te shodno tome, njih čeka skori i neizbježni poraz.
Pokreti koji se dograbe vlasti i postanu moćni, obično ”zamrznu” moral i vrline usvojene tokom borbe koja se dogodila u početnoj fazi, a zatim te vrline i simbole pravedne borbe brzo transformiraju i pretvaraju u ekskluzivnu vlast i u oružje koje se koristi protiv potlačenih, a koji su im i omogućili da dođu na vlast. Dakle, korupcija i nered u društvu postaju neizbježni.
Ibn Haldun veli: ”Razdoblje pravedne vladavine moguće je produžiti putem pravednih vladara koji vode brigu o svojoj vjeri, koji su bogobojazni i koji osjećaju poslaničku poniznost, samilost i ljubav prema drugima. U suprotnom, Allah će zamijeniti drugim ljudima (vladarima) one koji nasilje i nerede čine.”
Zato moramo čuvati svoju vjeru, ali nikako i nipošto ne trebamo zanemariti poduzimanje potrebnih mjera (strategija i taktika) u pravednoj borbi do konačne pobjede.
