Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Uzvišeni Allah objavio je: ”Znaš li ti onoga koji onaj svijet poriče? Pa to je onaj koji grubo odbija siroče i koji ne podstiče da se nahrani siromah. A teško onima koji, kada molitvu obavljaju, molitvu svoju kako treba ne izvršavaju, koji se samo pretvaraju i nikome ništa ne udjeljuju!” (El-Ma'un, 1.-7.)
U ovoj kratkoj, ali iznimno snažnoj suri, Uzvišeni Allah opisuje osobine onih koji poriču Objavu i otvoreno stupaju u red njezinih protivnika. To su ljudi lišeni moralne osjetljivosti, daleko od dobročinstva i iskrene brige za druge. Upravo ta odlika obilježava svakoga ko se suprotstavlja Allahovoj uputi. On joj se suprotstavlja ne zato što je ona u sukobu s razumom ili sa uzvišenim principima, nego zato što se sukobljava s njegovim strastima i ličnim, sebičnim interesima.
No, iako je njihovo unutrašnje stanje slično, Allah ih u ovoj suri dijeli na dvije jasno prepoznatljive skupine.
U prvu spadaju oni koji su, po svojoj prirodi, zatvoreni, tvrda srca i neskloni davanju: ne žele pomagati potrebnima, ne poznaju ljepotu dobročinstva i svoju silu pokazuju nad slabima, uključujući i siročad, kojima se pristupa s grubošću, a ne s milošću.
U drugu skupinu ulaze oni koji se izvana predstavljaju kao vjernici, obavljaju vjerske dužnosti – među kojima je najjasniji simbol pripadnosti islamu upravo namaz – ali ga obavljaju bez uvjerenja i bez razumijevanja njegove suštine. Njihova pobožnost iscrpljuje se u formi, a ne u smislu; u pretvaranju, a ne u pokornosti. Namaz im je sredstvo da ih drugi vide kao pobožne, a ne put ka Gospodaru.
Ipak, ono što najjasnije razotkriva unutrašnju prazninu njihovog vjerovanja jeste njihovo odbijanje dobročinstva prema drugima. To jeste neposredni smisao ovih ajeta, ali su pouke koje oni u sebi nose daleko šire i dublje.
Ovi ajeti pojašnjavaju suštinske ciljeve vjere i razloge zbog kojih ju je Allah objavio ljudima. Upravo tu postaje vidljiva Božanska mudrost u tome što je među ljudima uspostavio razlike u bogatstvu i siromaštvu. Nije ih učinio poput drugih živih bića, gdje svaka jedinka samostalno pribavlja svoju hranu bez potrebe za drugima. Naprotiv, različitosti među ljudima dio su posebne počasti; Allah im je usadio prirodnu potrebu za međusobnom solidarnošću, pomaganjem i dobročinstvom, prema bližnjima i daljnjima.
Zbog toga je i odredio da među ljudima postoje različite mogućnosti i sposobnosti u stjecanju opskrbe i ostvarivanju onoga što im je kao nafaku propisao kako bi uvijek postojala potreba jednih za drugima. To je način da se ožive plemenita svojstva i vrijednosti koje je Allah usadio u ljudsku prirodu. Upravo u tome leži razlog međusobne saradnje: ona približava ljude jedne drugima.
Davanje bogatog onima koji su siromašni i potrebni uklanja zavist iz njihovih srca, a dobročinitelja ispunjava osjećajem zadovoljstva zbog vlastite sposobnosti da nadvlada strah od siromaštva i prevaziđe sebičnost i škrtost. Time on zahvaljuje Opskrbitelju Koji ga je počastio i podario mu više nego što mu je potrebno, pa može udijeliti potrebnima i time učiniti svoju ruku gornjom, tj., rukom koja daje, a ne rukom koja prima milostinju.
Jasno je da takav poredak donosi najbolje rezultate u izgradnji međusobne saradnje i samilosti među ljudima, te vodi približavanju različitih društvenih slojeva, a ne njihovom sukobljavanju.
Suprotno tome, sukob različitih slojeva društva rađa zategnutosti i konflikte, čime se potkopavaju temelji saradnje koju je Allah učinio mogućom upravo time što je uspostavio različitosti u sposobnostima i mogućnostima ljudi.
Čovjek je stvoren kao društveno biće: po svojoj prirodi upućen je da živi s drugima, da se oslanja na njihove sposobnosti i da nadopunjuje ono što mu nedostaje. Na to upućuju i Allahove riječi: ”Zar oni da raspolažu milošću Gospodara tvoga? Mi im dajemo sve što im je potrebno za život na ovome svijetu i Mi jedne nad drugima uzdižemo po nekoliko stepeni da bi jedni druge služili. A milost Gospodara tvoga bolja je od onoga što oni gomilaju.” (Ez-Zuhruf, 32.)
Posebno je značajno to što Allah u ovoj suri izdvaja namaz, a ne neki drugi ibadet, kao glavno
obilježje istinskog vjerovanja. Time se naglašava njegov izuzetni status i značaj koji zauzima u životu vjernika. Zato ga je Allah propisao svim Svojim poslanicima.
Musau, alejhis-selam, prva objava bila je naredba namaza, kao što se navodi u ajetu: ”Ja sam, uistinu, Allah, drugog boga osim Mene nema; zato se samo Meni klanjaj i molitvu obavljaj – da bih ti uvijek na umu bio!” (Ta-Ha, 14.)
I Isa, alejhis-selam, dok je još bio u bešici, svjedočio je: ”I naredit će mi da, dok sam živ, molitvu obavljam i milostinju udjeljujem.” (Merjem, 31.)
Kada je Muhammedu, sallallahu alejhi ve sellem, podario Kevser, Allah mu je naredio: ”Zato se Gospodaru svome moli i kurban kolji.” (El-Kevser, 2.)
U suri El-Mu'minun, Uzvišeni Allah opisuje vjernike kojima je obećan uspjeh, pa tu plemenitu listu njihovih osobina započinje riječima: ”Oni koji molitvu svoju ponizno obavljaju.” (El-Mu'minun, 2.), a završava je riječima: ”I koji molitve svoje na vrijeme obavljaju.” (El-Mu'minun, 9.)
Na kraju, ne smije se zaboraviti Allahova neizmjerna blagodat i milost prema onima koji obavljaju namaz. Naime, Uzvišeni Allah nije rekao: ”Koji su u svom namazu nemarni” (fī salatihim sahun), već: ”Koji su prema svom namazu nemarni.” (‘an salatihim sahun). Razlika je, kako islamski učenjaci ističu, dalekosežna. Čovjek, ma koliko uznapredovao u vjerovanju, izložen je odsutnosti misli tokom samog namaza; potpuna prisutnost teško je dostižna. Međutim, iskreni vjernik nije nemaran prema samom obavljanju namaza, on ne zaboravlja da ga klanja, ne zanemaruje ga i ne odgađa ga iz nemarnosti.
