Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Živimo u vremenu nevjerovatnih paradoksa. S jedne strane, čovjek modernog doba postigao je nezapamćene rezultate na naučno-tehnološkom planu, ostvarivši podvige koji su dostojni svakog divljenja. S druge pak strane, i pored svekolikog naučno-tehnološkog napretka, moderno društvo izloženo je raznoraznim pošastima i bolestima za koje, i pored svih napora i uloženih sredstava, ne može da pronađe lijek i adekvatnu zaštitu. Moderni čovjek nikako da ostvari sreću za kojom čezne, niti da postigne željenu sigurnost i blagostanje. Jedna od pošasti i bolesti s kojom se moderno društvo hrve, jeste i depresija. Smatra se da je depresija trenutno problem broj dva, kada se radi o isključivo ženskoj populaciji, a kod ukupne populacije zauzima visoko četvrto mjesto. Statistički podaci govore da 31% stanovništva u Americi i Evropi boluje od ove opake bolesti. Prema procjeni Svjetske zdravstvene organizacije depresija će do 2020. godine postati drugi zdravstveni problem, a s obzirom na samo žensku populaciju, zdravstveni problem broj jedan u svijetu.
Šta je depresija?
Savremena psihologija i psihijatrija depresiju su definisale kao: ”Emocionalno stanje označeno velikom tugom i zlim slutnjama, osjećanjem subjektivne bezvrijednosti i krivnje, izbjegavanjem drugih i povlačenjem u sebe, nesanicom, gubljenjem apetita i sl.”
A što se tiče uzroka, u stručnoj literaturi se najčešće spominju sljedeći: trauma i stres, financijski problemi, ljubavni problemi ili smrt bliske osobe, teške i neizlječive bolesti, siromaštvo, ratovi, zlostavljanje i sl. Spominjanje mnoštva uzroka, kao i čitav spektar različitih vrsta lijekova i terapija, kao što su: fizičke aktivnosti i bavljenje sportom, psihičke aktivnosti poput: igranja šaha, čitanja, rješavanja križaljki, ples, itd., najbolje govori koliko je to kompleksan problem i koliko je struka ipak nesigurna u svoju dijagnostiku, lijekove i terapiju. U prilog ovoj tvrdnji ide i činjenica da depresija ima progresivnu tendenciju.
Zbog toga smatramo da je iznimno važno tretirati ovu bolest kroz prizmu islama. Između ostalog i zbog toga što ni muslimani nisu imuni na tu bolest. Prije toga želimo ukazati na neke bitne odlike modernog društva koje zapravo upućuju na simptome depresije. Ono što se dâ primijetiti golim okom, jeste da savremno društvo tumara kroz život poput pijanca, smije se poput čovjeka bez pameti i bježi od života poput progonjenog čovjeka. Moderni čovjek ima problem sa samim sobom, i taj problem nije fizičke, već psihičke, duhovne prirode. To je unutrašnji problem koji se ogleda u beznađu, strahu, nemiru i tjeskobi. Suština ovog problema jeste u tome što depresivan čovjek proživljava duševnu krizu i osjeća težak duševni pad koji mu oduzima volju za životom, bez obzira na status koji ima u društvu. On u završnoj fazi te bolesti prezire i mrzi život, prezire ljude, pa čak i samog sebe. Takvi ljudi bi najviše voljeli da prespavaju ostatak života i odlikuje ih totalna pasivnost. Jedino su aktivni u maštarijama i sanjarenju. Depresivni ljudi osjećaju da su iznad njih crni oblaci koji liju kišu brige i tuge. Oni su izgubili svaku nadu i sigurnost, prvo u sebe, zatim u porodicu, u društvo, u autoritete, i na kraju u Allaha, dž.š. Zanimljivo je da se Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, u jednoj svojoj dovi koju je često učio, utjecao Allahu, upravo od brige i tuge.
Ta dova glasi: ”Gospodaru moj, utječem Ti se od brige i tuge, od nemoći i lijenosti, od kukavičluka i škrtosti, od toga da me dug savlada i da me ljudi nadvladaju i pokore!” (Buharija i Muslim)
Uzroci depresije po islamskom učenju
Sa stanovišta islama, osnovni uzrok depresije jeste okretanje od Allahove upute. To je najbolje opisano u kur'anskom ajetu iz sure Ta-ha, u kojem stoji: Onaj ko bude slijedio uputu Moju neće zalutati i neće nesrećan biti. A onaj ko okrene glavu od Knjige Moje, taj će teškim životom živjeti i na Sudnjem danu ćemo ga slijepa oživjeti. (Ta-ha, 124.)
Riječ dank ( ضنكاً ) koja je upotrijebljena u ajetu, svojim značenjem obuhvata brigu, tugu, tjeskobu, i svekoliko duhovno siromaštvo i unutrašnju prazninu.
To znači da društveni status, bogatstvo, moć i utjecaj, nisu sami po sebi zaštitni faktori od depresije. Ovu kur'ansku istinu potvrđuje i naša stvarnost. Zvuči paradoksalno, ali je istinito, da je depresija uveliko prisutna u tzv. elitnim skupinama iz svijeta politike, sporta i općenito show-biznisa. Zašto je to tako i je li moguće da onaj ko posjeduje bogatstvo, vlast, moć, ugled, padne u depresiju, da se osjeća beznadežno i da svoju tugu, potištenost i strahove pokušava odagnati drogom, alkoholom, igrom i zabavom, orgijanjem, bježanjem od života i, često puta, suicidom? Naravno da je moguće, jer život je Allahov dar. Allah je stvorio čovjeka i poklonio mu život, i tajne života se mogu saznati i njegove riznice otključati samo ključevima koje je Gospodar života i smrti odredio.
U tom smislu je i hadis koji prenosi Ukbe ibn Amir u kojem je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ”Kada Allah podari čovjeku bogatstvo i izobilje, a on ostane isti griješnik kakav je i bio, znajte da je to istidradž – odgađanje kazne sve dok taj potpuno ne zaboravi na pokajanje i ne osjeti se neovisnim, da bi onda iskusio bolnu kaznu.” (Ahmed) Zatim je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, proučio ajet: ”I kada bi zaboravili ono čime su opominjani, Mi bismo im kapije svega otvorili; a kada bi se onome što im je dato obradovali, iznenada bismo ih kaznili i oni bi odjednom svaku nadu izgubili.” (El-En'am, 44.)
Da bi nam bila jasnija poruka ovog ajeta, postavit ćemo hipotetičko pitanje: ako bi nam neko ponudio dolinu zlata, a nakon toga rekao da će nas, kada to silno blago uzmemo, ubiti, da li bi pristali na ponudu? Naravno da ne bi. Dakle, nema sreće i zadovoljstva u bogatstvu čiji kraj je džehennemska vatra.
Zbog toga ne možemo kazati da je siromaštvo, kod onih koji su osjetili slast imana i istinskog vjerovanja, uzrok depresije. No, to ne znači da vjernik i vjernica ne osjećaju tugu zbog općeg meteža i haosa koji vlada u društvu, zbog teškog položaja muslimana i zuluma koji im se čini svugdje u svijetu, zbog nepravde, korupcije, nemorala, itd., ali ta tuga je u stvari pozitivna osobina. To nije depresivna tuga, već tuga i briga koje znače upaljeni alarm, koje podstiču na akciju da se nešto konkretno uradi kako bi se stanje promijenilo nabolje. Vjernici koji su u takvim birgama, imaju uzvišene i plemenite težnje i oni se neće smiriti niti će posustati dok ih ne ostvare.
Možda će neko upitati: ako je glavni uzrok depresije nevjerstvo, zašto onda i mnogi muslimani danas zapadaju u depresiju? Što se tiče muslimana, oni su skloni takvim stanjima, prije svega jer su ljudi, a kako Kur'an kaže ”čovjek je stvoren slabim”. Drugi uzrok depresije jeste činjenica da mnogi muslimani ne koriste blagodat upute koju im je Allah podario, ni kao preventivu ni kao lijek. Uzaludno je čovjeku, kojem su ljekari dijagnosticirali karcinom i propisali mu terapiju kojom ga može blagovremeno otklonuti i anulirati, ako on ne koristi tu terapiju ili je ne koristi redovno i kako je propisano.
Besposličarenje ubija
Ono što posebno utječe na depresivnost jeste dokolica i besposličarenje. Bez obzira što je čovjek u osnovi vjernik, ukoliko svoje slobodno vrijeme ne potroši u korisnom djelovanju, u traženju i dunjalučkih i ahiretskih blagodati, može zapasti u depresiju. Na kraju krajeva, vjernici trebaju znati da je berićet u aktivnosti i općekorisnom djelovanju, a ne u lijenosti, besposličarenju i povlačenju u sebe. Kad je riječ o nezauzetosti, onda se može govoriti o nezauzetosti srca, tijela i razuma. Najgora je nezauzetost srca i razuma ili, kako se to u narodu kaže, ”puštanje mozga na pašu”. Posljedice takve nezauzetosti mogu biti katastrofalne, što potvrđuju i riječi nevjernika koji će, kada ih meleki upitaju šta ih je odvelo u vatru, između ostalog, kazati: ”Da smo slušali i razmišljali, ne bismo među stanovnicima Džehennema u ognju bili.” (El-Mulk, 10.)
S kim si, takav si
Sljedeći uzrok depresije je loše društvo. Koliko društvo može utjecati na čovjeka, svjedoči hadis u kojem je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ”Čovjek je u vjeri svoga prijatelja.” Ako je to društvo loše, a loše je ako ne slijedi Allahovu uputu, sigurno će te odvesti u zagrljaj grijeha, alkohola, droge, razvrata i sl., a samo jedna u nizu posljedica takvog života, jeste i depresija.
Na žalost, u današnjem sekularističkom i bezbožničkom miljeu, malo je onih koji se mogu sačuvati depresije i ostalih pošasti, jer u odvraćanju od Pravog puta ne učestvuju samo loši prijatelji i prijateljice, već i roditelji, učitelji, profesori i političari. Jednom riječju, naše generacije se sistematski odvode u zabludu i svjesno i namjerno im se nudi ono što će ih učiniti nesretnim, depresivnim i što će od njih načiniti i fizičke i duhovne bogalje. Između preventive i liječenja, moderno društvo radije bira liječenje. Tako se cijena apsolutne slobode i okretanja od Allahove upute, skupo plaća. Ko ne želi robovati Milostivom Stvoritelju, robovat će svojim strastima, a teško onome ko strast svoju uzme za boga.
Zbog toga želimo skrenuti pažnju muslimanskoj omladini, da se ne povodi i ne odaziva na šejtanski zov onih koji joj pod plaštom slobode, ljudskih prava, uspjeha u karijeri, dobre zarade, lažne emancipacije i lažne sreće, nude ropostvo niskim prohtjevima i strastima, tumaranje i lutanje bez upute i pravog cilja, besane noći, bolesti, tugu, tjeskobu, depresiju i skapavanje u kaljuži nemorala i neznaboštva. Oni nas ne zovu tamo zato što je njima dobro i što su u takvom životu pronašli svoj mir i sreću, već da nas upropaste kao što su sebe upropastili. To je zapravo Allahov zakon među ljudima. Onaj ko je propao i stradao, on to isto želi i drugima. Teško mi je kad mi crkne krava, ali kad saznam da je i komšijina krava crkla, odmah mi je lakše. Kada mi dođe dijete i kaže da je dobilo jedinicu u školi, ja se naljutim i kritikujem, ali kada kaže da je pola razreda dobilo jedinice, odmah mi je lakše. Najbolji primjer za to je prokleti Iblis, koji kada je postao nepokoran Allahu i kada ga je Allah prokleo, poželio je da svi ljudi krenu njegovim putem kako ne bi sâm bio stradalnik. I zbog toga se zakleo da će do Sudnjeg dana zavoditi ljude i odvoditi ih sa Pravog puta.
Autoritet se ne nameće, on se stiče
Nedostatak istinskog uzora je također jedan od uzroka zapadanja u depresiju. U našem vremenu ljudi su izgubili povjerenje u vođe, u profesore, u ljekare, direktore i šefove, jer malo je ljudi iz spomenutih elita koji su moralni, čestiti i bogobojazni i koji poštuju čovjeka kao ličnost, ma kakav status u društvu imao. Danas je čovjek prepušten sâm sebi i ako nije na nekoj funkciji i nema para i jake veze, živjet će obespravljen i odbačen, a sâm će se osjećati bezvrijedno i zapast će u krizu i depresiju. U savremenom društvu, pohlepa i egoizam dominiraju ljudskim životima. Većina ljudi se školuje, radi i žrtvuje, samo da bi ostvarili lični interes, i ne biraju sredstva na putu do zacrtanog cilja. Dunjaluk i njegove blagodati, umjesto da budu sredstvo, postali su sami sebi svrha i jedini cilj u ljudskom životu.
Tako je sa prosvjetom i obrazovanjem, sa politkom i ekonomijom, pa čak i sa vjerom i kulturom. Životna deviza je: uzmi mi čast, dostojanstvo i vjeru, samo mi poziciju i funkciju ne diraj. U takvom ambijentu teško je afirmirati istinske vrijednosti i rad za opće dobro, iako svi, kad zauzmu svoje pozicije, govore u ime općeg dobra i općih interesa, a dok to čine, njihovo licemjerstvo, ne samo da se može primijetiti, već se može rukom opipati.
Oni koji istinski vjeruju u Allaha, ne bi smjeli tako rezonovati i raditi. U ostvarivanju općeg interesa, općeg dobra i prosperiteta u društvu, iskreni vjernici ne gledaju hoće li biti u prvom ili zadnjem saffu, hoće li biti vojnici ili oficiri, ministri ili obični radnici, imami ili džematlije. Njima je važno da pobijedi dobro, istina i pravda, i angažiranost i trud na tom putu njih ispunjava i čini sretnim i zadovoljnim. Kada je halifa Omer, r.a., smijenio Halida ibn Velida sa pozicije glavnog komandanta muslimanske vojske u Šamu, Halid je to ovako prokomentirao: ”Ja se borim da Allahova riječ bude gornja i na tom putu ću se jednako boriti kao komandant i kao obični vojnik.” Zato su hazreti Omer i Halid bili uzori koji nama fale i zbog čijeg nedostatka vlada nered u društvu, ljudi gube nadu u bolje sutra i zapadaju u depresiju.
Pa, bježite Allahu!
Šta je onda pravi lijek za depresiju? Možda će zvučati kao fraza, ali jedini pravi lijek protiv depresije jeste slijeđenje upute koju je Allah objavio. Allah je stvorio čovjeka i On najbolje zna šta mu treba. Nema širine u grudima, ni veselja u srcu, ni sreće u životu, ni bereketa u nafaki i porodici, nema smirenosti, rahatluka niti sigurnosti bez vjere u Allaha. Jer, ne postoji lijek za duševno-psihička oboljenja osim lijeka koji je Allah propisao ljudima preko Svog posljednjeg poslanika, Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem.
Zato, neka nas ne obmanu luksuzni automobili, luksuzne kuće i slike lažne sreće koje gledamo oko sebe, jer nema istinske sreće bez vjere u Allaha, niti duševnog i psihičkog mira i pribježišta osim u okrilju Njegove milosti.
Cilj svakog ljudskog bića u životu je osigurati miran i siguran život u kojem će osjetiti istinski rahatluk, psihički i duševni mir i spokoj. Allah je takav život zagarantovao onima koji budu slijedili put koji nam je On odredio i sa kojim je On zadovoljan, na šta aludira ajet: ”Onome ko čini dobro, bio muškarac ili žena, a vjernik je, Mi ćemo dati da proživi lijep život i doista ćemo ih nagraditi boljom nagradom nego što su zaslužili.” (En-Nahl, 97.)
