Autor:Magazin Stav
Nije potrebno ni spominjati da taj defetizam i kapitulacija pred antibošnjačkim šovinizmom, takvo proskribiranje borbe za pravdu i pravednije društvo, ta normalizacija velikosrbizma i velikohrvatstva i nametanje separatizma kao legitimnog stava ne znači ništa drugo nego odustajanje od bilo kakve katarze kod onih koji poštuju ratne zločince i da to gotovo pa garantira da će se prije ili kasnije pojaviti neki drugi Karadžić koji opet neće biti na vrijeme prepoznat kao takav. Na kraju krajeva, možda to i jeste krajnji cilj.
Iako se na prvi pogled čini da je izricanjem pravomoćne presude Radovanu Karadžiću za genocid i druge zločine počinjene u Bosni i Hercegovini između 1992. i 1995. godine, te kaznom doživotnog zatvora na koju je osuđen zatvoreno jedno poglavlje historije, to je, čini se, ipak samo privid. Zločinac jeste osuđen, ali je njegovo životno djelo, njegov kriminalni magnum opus, nastavilo da živi, čime je, u osnovi, pored zločinca na određen način kažnjena i žrtva.
Ovaj paradoks, da neko bude osuđen za zločin genocida, ali da posljedice tog genocida ostaju i postaju legitimne, nažalost, sasvim je uobičajen za specifični kontekst agresije protiv Bosne i Hercegovine. U prilog tome govori i činjenica da nema presuda za zločine genocida u Prijedoru, Višegradu, Foči i ostalim općinama onoga što se danas naziva Republikom Srpskom, čije i samo nakaradno i neprikladno ime svjedoči zašto su se takvi zločini i desili u ovim nekad većinski bošnjačkim mjestima.
Nekako se čini da Karadžić, ali i ostala velikosrpska zločinačka nomenklatura nisu kažnjeni koliko zbog samih zločina kao takvih, nego prije zbog glupave trapavosti, bezobzirne otvorenosti i izvjesnog nedostatka “diskrecije” prilikom izvođenja genocida u Srebrenici, kojeg su, za razliku od onoga što su činili 1992. godine, napravili praktično pred očima čitavog svijeta, i to pred kraj rata, čime su kompromitirali i svjetske sile.
RAŠO, JAŠI, SVI SMO NAŠI
Ovaj utisak pojačava višedecenijski odnos onoga što se kolokvijalno zove međunarodna zajednica prema posljedicama genocida. Sve se čini da se zločini genocida nad Bošnjacima individualiziraju – mada je za njih bila potrebna ogromna organizacija na nivoima više institucija, a koja je uključivala hiljade i desetine hiljada izvršilaca – te da se izbriše uzročno-posljedična veza između zločina i rezultata zločina, a to je etnički očišćena teritorija manjeg bosanskohercegovačkog entiteta.
Također, očita je i namjera da se situacija postojanja ekskluzivno srpske paradržavice stvorene genocidom pretvori u početno i zatečeno stanje, novu realnost koju nije moguće niti je poželjno mijenjati, za koju čak nije uputno niti politički korektno govoriti koliko je nepravedna ili spominjati kako je nastala. Nažalost, takva vrsta perverzne “realpolitike” ne dotiče se samo “stanja na terenu” nego zalazi i u pitanja kulture sjećanja, memorijalizacije i obilježavanja javnog prostora, političkog narativa i dijaloga, pa čak i samog javnog diskursa. Takvi procesi “pomirenja”, koji se diktiraju izvana, imaju svoje inicijatore i zagovarače i unutar Bosne i Hercegovine, ne samo u okviru srpske političke i javne scene nego i hrvatske, ali i bošnjačke.
Ova svojevrsna legitimizacija i normalizacija krvavog naslijeđa dvostruke agresije na Bosnu i Hercegovinu, i uopće tekovina zločina, već je odavno izašla iz političkih krugova i postala realnost u svakodnevnom životu Bosne i Hercegovine. Njeni zagovarači nisu više don't dream dreams bjelosvjetski mračnjaci ili srpski nacionalisti Dodikovog tipa koji urliču o “Srpskoj oduvek i zauvek”, već i oni koji inače aktivno zagovaraju da “pomirenje nema alternativu”.
Zanimljivo je da se takvi postavljaju u moralno višu poziciju i da pokušavaju nametnuti svoja gledišta i stavove kao politički realne, a moralno i etički superiorne, te da takvu vrstu mirenja žrtve s rezultatima zločina prikazuju kao dio procesa pomirenja među narodima. Osnovna i polazna tačka ove nove škole “suživota i pomirenja” jeste da potpuno isti legitimitet ima narativ da je Karadžić (ili Praljak) presuđeni ratni zločinac s onim da je Karadžić (ili Praljak) heroj svog naroda koji nije kriv za bilo šta loše učinjeno.
Takav moralni relativizam i historijski revizionizam pravda se time da nije bitno šta je istina, jer su, navodno, najmanje tri istine, te da nisu bitne odlično dokumentirane činjenice, nego partikularni osjećaji i predrasude koje imaju podjednaku vrijednost na “sve tri strane”. Stoga, nije samo sloboda govora kada neko veliča ratnog zločinca Radovana Karadžića (ili Ratka Mladića) kao heroja, to je čak nečije neotuđivo pravo koje se mora prihvatiti, pogotovo od žrtava, i ne smije biti dovođeno u pitanje. Štaviše, šovinistički stavovi nisu fašizam, istinski je fašizam bilo kakav pokušaj da se nekoga pokuša sankcionirati radi veličanja osuđenih ratnih zločinaca ili njihovih tekovina.
Naravno, takav abnormalni sistem vrijednosti ne zadržava se na pojedinim ličnostima, on obuhvata i sva pitanja i probleme nastale agresijom na Bosnu i Hercegovinu. Zato isti legitimitet dobijaju stavovi da Bosna i Hercegovina treba opstati u svojim međunarodno priznatim granicama i da se treba raspasti, da je bila agresija i da je bio građanski rat, da je Herceg-Bosna dio UZP i da je treba obnoviti, da glas svakog građanina Bosne i Hercegovine ima istu vrijednost i da bošnjački treba vrijediti tri puta manje…
KIFLA S OKUSOM RATKA
Kako ovaj fenomen svojevrsne zamjene teza izgleda u praksi i svakodnevnom životu, mogli smo vidjeti na primjeru jednog skorašnjeg skandala. Nekoliko uvredljivih twittova Banjalučanina Saše Trivića, vlasnika lanca pekara “Manja” i pekarsko-slastičarskog preduzeća “Krajina klas”, bilo je dovoljno da se pokrene višednevna medijska bura.
No, kako će se ispostaviti već nakon nekoliko dana, bila je to bura u čaši vode. I upravo je ta činjenica, da je riječ o skandalu slabih efekata, kratkog daha i još kraćeg dometa, ono što je rezultat spomenutog fenomena. Trivićevi twittovi bili su nesumnjivo dovoljno skandalozni i sramotni, jer u njima Trivić ratnog zločinca Ratka Mladića naziva “jednim jedinim”, navodi kako su četnici jedina prava vojska koje se “oni” (pritom misleći na Bošnjake) boje, dok je navodno VRS bila isuviše kulturna i umjerena pa čak i najavljuje da će, iznerviran “sarajevskim srebrenicama”, prijeći iz “komunista u četnike”. Takvi šovinistički i idiotski stavovi nisu ni čudni niti iznenađujući za nekoga poput Trivića. Skandal je u tome što ih Trivić glasno i ponosno iznosi dok više nego uspješno posluje na prostoru Sarajeva i da takva situacija traje već godinama.
Trivićeva drskost nije slučajna, ona je tek rezultat trenda. To je sasvim jasno već i iz činjenice da je većina spornih Trivićevih twittova iz 2016. godine i da je već dvije godine unazad po lokalnim internet-forumima bilo problematizirano to što čovjek s takvim šovinističkim stavovima profitira na račun ljudi koje očigledno prezire. No, nije bilo bilo kakvog odjeka u javnosti niti se desilo bilo šta posebno, osim što je Trivić otvorio još nekoliko pekara po Sarajevu i uzeo ko zna koliko još para od njegovih stanovnika. Čak i ovih dana, kada je zaista došlo do reakcije i skandalizacije šire javnosti, to će ostati na tom nivou bure u čaši vode, a sve zahvaljujući medijskoj i društvenoj dominaciji spomenutih relativizatora i normalizatora četništva. Koliko je zaista postao dominantan njihov narativ, pokazuje nekoliko primjera.
Triviću je odmah stigla podrška od tipova koji također rade i žive u Sarajevu, a zastupaju ekstremne velikosrpske stavove. Takva je, recimo, Pejka Medić, direktorica BH Radija 1, već od prije poznata po mnogobrojnim ispadima i provokacijama, poput dijeljenja čestitki za neustavni dan Republike Srpske, lajkanja šovinističkih komentara u kojima se Bošnjake naziva “muslosima” i tome slično. I dok je donekle shvatljivo ponašanje Medićke, koju na njenu poziciju imenuju nosioci određene politike, pa stoga sebe doživljava nedodirljivom, očito se ovaj osjećaj slobode velikosrbovanja u inat i brk Bošnjacima spustio i na one velikosrbe koji rade među Bošnjacima i u privatnom sektoru.
A kako i ne bi kada su mnogi, pogotovo oni koji se svrstavaju u ono što se pejorativno naziva FGR, poletjeli braniti Trivićevo opančarsko četnikovanje, i to tako što će mahsuzile kupovati peciva u njegovim pekarama, a zatim fotografirati ta peciva s računima i postavljati ih na internet. Ovakav primitivni primjer ponižavanja i samoponižavanja upotpunila je i Rubina Čengić, urednica u notornom projektu Školegijum, koja je, gostujući u emisiji “Umri muški” Radija Kameleon donijela kupljene kifle iz Tirivićeve radnje pokušavajući njegov šovinizam relativizirati slučajem hapšenja pojedinih sarajevskih ugostitelja zbog utaje poreza i to, valjda, po nekom principu: Šta fali ako je četnik dok plaća fiskalne račune – bolje četnik nego lopov, ili je to, u najmanju ruku, isto. I pojedini sarajevski portali su, nakon početne šutnje, čekali da ogorčenje javnosti postane takvo da dođe do bilo kakve vrste incidenta, tako da bi Trivića, ili još bolje koristeći radnike u njegovim pekarama kao zamjenu za Trivića, mogli predstavljati kao žrtve nekakvog linča ili progona, mučenike slobode govora i vlastite savjesti.
TROJANSKI KONJI
Očito je da ovaj fenomen i trend normalizacije antibošnjačkog šovinizma, pa čak i pokušaja svojevrsne kriminalizacije bilo kakve pobune protiv njega, postaje izraženiji kako sjećanje na agresiju sve više postaje historija, a sve manje stvar proživljenog i doživljenog ličnog iskustva. Zanimljivo je da je upravo taj fenomen zaslužan i za podjelu koja ja nastala na “probosanskoj” ili “građanskoj” ljevici, gdje se već sada može uočiti jasna razlika između onih koji zagovaraju građansku Bosnu i Hercegovinu s jasnim narativom o agresiji i odbrani od agresije od onih koji zagovaraju tri građanska društva i tri podjednako legitimna mišljenja o prošlom ratu, te stoga i sadašnjem i budućem uređenju države.
Van krugova otvorenih srpskih ili hrvatskih nacionalista, nosioci ove druge ideje i uopće cijelog ovog relativizacijskog trenda danas se u medijima mogu naći, recimo, na prohrvatskom pseudomarksističkom portalu Prometej, popularnom portalu i forumu klix.ba u vlasništvu braće Šimić ili na stranicama Dnevnog avaza, a politički se artikuliraju ponajprije kroz Našu stranku, a odnedavno i kroz radikalno krilo SDP-a, koje je, izgleda, preuzelo primat u toj stranci. Nosioci takvog narativa i nametanja ideje posvemašnjeg relativizma u svakodnevni diskurs, nažalost, dominiraju u javnom mnijenju te otuda i činjenica da šovinisti poput Trivića i Pejićke mogu raditi to što rade i da pritom još i kukaju kako su ugrožene žrtve.
Ovaj fenomen i trend, stavljen u kontekst presude Karadžiću, pokazuje da je Karadžićevo djelo živo i zdravo na gotovo polovini teritorije Bosne i Hercegovine, a da se Karadžićeve ideje i njegov duh vraćaju na mala vrata čak i u one dijelove Bosne i Hercegovine koje njegove horde koljača nisu mogle zauzeti. Najveća travestija jeste što se to dešava pod motom nekakvog pomirenja naroda, vraćanja suživota ili slobode govora i što su glavni inicijatori ljudi koji žive među Karadžićevim žrtvama.
Nije potrebno ni spominjati da taj defetizam i kapitulacija pred antibošnjačkim šovinizmom, takvo proskribiranje borbe za pravdu i pravednije društvo, ta normalizacija velikosrbizma i velikohrvatstva i nametanje separatizma kao legitimnog stava ne znači ništa drugo nego odustajanje od bilo kakve katarze kod onih koji poštuju ratne zločince i da to gotovo pa garantira da će se prije ili kasnije pojaviti neki drugi Karadžić koji opet neće biti na vrijeme prepoznat kao takav. Na kraju krajeva, možda to i jeste krajnji cilj.
