Ne tako davno, u donjem Podrinju, koje obuhvata općine Srebrenica, Bratunac i Zvornik, nije bilo nijednog Bošnjaka, osim onih koje su srpski zločinci ubili i zakopali u masovne grobnice upravo na područjima ovih općina na lijevoj obali Drine. Tako je bilo od 1995. do 2000. Prvi Bošnjak na tom području bio je Amor Mašović, koji je tada počeo tražiti i iskopavati posmrtne ostatke ubijenih Bošnjaka.
Početkom novog milenija i novog stoljeća Bošnjaci su ipak smogli hrabrosti i snage da ponovo dođu na mjesto svog najstrašnijeg stradanja, u mjesta gdje su njihovi preci živjeli odvajkada. Povratak je bio sve, samo ne i lagan. Recimo, Konjević-Polje bilo je naseljeno uglavnom Srbima, kojima su vlasti u manjem bh. entitetu izgradile crkvu kako bi “obilježili” svoju teritoriju. Isto su uradili i u Novoj Kasabi. Crkve su izgrađene na mjestima gdje ih nikada nije bilo, a džamije koje svjedoče postojanje Bošnjaka muslimana u ovim krajevima posljednjih 500 godina srušene su. No, Bošnjaci donjeg Podrinja, iako su u većini slučajeva započeli život, stekli imovinu u Federaciji BiH ili rasuti po cijelom svijetu, nisu nikada imali namjeru svoj ZAVIČAJ PREPUSTITI SRBIMA.
Prazne crkve
U tim se prvim godinama povratka u Podrinje išlo autobusima koje je pratila policija, mada je policija u manjem bh. entitetu i tada bila gluha, nijema i slijepa na sve prijetnje, provokacije, pa čak i kamenovanje autobusa. Svjedoci tih događaja, prvi povratnici, nailazili su na brojne neugodnosti, od psovki, dizanja tri prsta, do toga da su Srbi u neposrednoj blizini mjesta gdje su Bošnjaci čekali autobuse bacali životinjske iznutrice, izmet, svinjske glave… No, to povratnike nije obeshrabrilo. Nije ih obeshrabrilo ni to što su njihove kuće bile do temelja porušene, imanja zarasla u ostrugu i drveće. U to vrijeme, kada se malo ko odlučivao na povratak, međunarodne organizacije bukvalno su molile ljude da im renoviraju kuće.
Malo-pomalo, povratnici su se oslobodili, bilo ih je sve više, sve više kuća stajalo je uspravno, a sve je manje onih koje su hrba polomljene cigle i betona. Danas u donjem Podrinju, u mjestima poput Konjević-Polja ili Nove Kasabe, nema više Srba, morali su vratiti imovinu Bošnjacima. Crkve su ostale, jedna je u avliji Fate Orlović, zjape prazne, svjedoče o vremenu i ljudima, onima koji ih podigoše kako bi u svojim dušama legalizirali oteto. Nasuprot tome, sve džamije koje su bile porušene ponovo su se uzdigle u svojoj punoj ljepoti i sjaju, a njihov najljepši ukras jesu klanjači. U centru Bratunca glavna je gradska džamija, ona je svjedok povratka, svakog je petka na džumi puna, jedva da se može naći slobodno mjesto.
U općine donjeg Podrinja za proteklih 16 godina, od kada je počeo proces povratka, vratio se značajan broj Bošnjaka. U Zvorniku danas živi 19.855 Bošnjaka i oni čine 33,7 posto ukupne populacije, nasuprot 38.579 Srba, ili 65,5 posto. U Bratuncu živi 7.803 Bošnjaka, ili 38,4 posto, naspram 12.350 Srba, ili 60,7 posto, dok su u Srebrenici Bošnjaci većina i ima ih 7.248, odnosno 54,1 posto, naspram 6.028 Srba, ili 45 posto.
Iako se Bošnjaci u manjem bh. entitetu pokušavaju marginalizirati na svaki način, onemogućavanjem zapošljavanja u javnim institucijama, policiji, zdravstvu, diskriminacijom u obrazovnom sistemu, uprkos genocidu, oni se vraćaju na svoja ognjišta. To, naravno, smeta predsjedniku RS-a Miloradu Dodiku, pa je na skupu u Bratuncu izjavio: “Poznati su projekti raznih fondacija, prije svega islamskih, koje su tražile i usmjeravale svoje pare kako bi se ovdje uz Drinu vratili nakon otadžbinskog rata muslimani i da bi ponovo okupirali Drinu na taj način.” Bez želje da se predsjednika manjeg bh. entiteta Milorada Dodika uvjerava da ne možeš okupirati nešto što je oduvijek tvoje (može se samo vratiti u svoje vlasništvo od okupatora), moramo kazati da brojke govore da “okupacija” još nije završena. Naime, ako nakon prvih 16 godina povratka Bošnjaci u Zvorniku i Bratuncu čine trećinu, a u Srebrenici polovinu stanovništva, za očekivati je da će u narednih 16 godina Bošnjaci biti većina u ovim općinama. Uostalom, ako Podrinjce nisu uplašili srpski koljači, ubice i silovatelji, zar zaista neko misli da će ih uplašiti riječi laktaškog podrumaša, švercera i ratnog profitera?
Nova era povratka
Povratak je do sada bio potpomognut aktivnostima institucija Federacije BiH, države i brojnih domaćih i međunarodnih organizacija. Ali, došla je nova era povratka, povratak zasnovan na ekonomskom prosperitetu. Podrinjci su do sada pokazali da, ma gdje da se nalaze u svijetu, svoju očevinu ne zaboravljaju i ne prepuštaju je srpskim krvnicima i zločincima. Gotovo svi Podrinjci obnovili su svoje kuće u Podrinju, obnovili puteve, očistili njive… U posljednje vrijeme sve više njih okreće se investiranju u svoj rodni kraj, neko manje, neko više, koliko ko može.
Razim Suljić u rodno je selo Sultanovići uložio stotine hiljada maraka, a inače živi i radi u Francuskoj. Napravio je savremenu farmu krava muzara, namjerava je proširivati te nabavljati tovne bikove. On je samo jedan od primjera.
“Sve je prolazno, samo su djela ta koja ostaju i poslije nas. Mogli smo sa stečenim kapitalom kupiti kao većina naših Podrinjaca kuću, stanove, poslovne prostore u većim centrima Federacije i nikada ne doći tu živjeti do kraja našeg života. Mi trenutno živimo van BiH, ali imamo jake emocije za našu domovinu i naše najjače emocije u rodnom su mjestu i gradu. Siguran sam u ovo što radim i nigdje drugdje u BiH i cijelom svijetu ne osjećam zadovoljstvo kao ovdje na svom topraku, pragu moje kuće i vrhu mog imanja s kojeg jednim pogledom vidim sve od Udrča do Kule, taj je osjećaj neprocjenjiv i meni nezamjenjiv. Ova će farma zaposliti još mladih ljudi koji ovdje žive i bit će izvor prihoda za nekoliko porodica. Ukoliko uspijemo realizirati sve naše planove, izvjesno je da i mi izvana dođemo u našu BiH, a niko ne bi bio sretniji od mene ukoliko bi se planovi ostvarili. Pozivam sve Podrinjce da ne zaboravljaju svoj dom i zemlju, jer je ova zemlja pored Drine jedina naša zemlja, svugdje smo drugo izbjeglice”, kazao je Razim Suljić.
Vjerovatno sličnom idejom vodio se i biznismen Kemo Delić, koji je u selu Glogova na svom imanju pored ceste Bratunac – Zvornik izgradio benzinsku pumpu. Mnogo je takvih primjera. Velika je stvar kada jedan povratnik dobije posao u mjestu u koje se vratio, jer time i cijela njegova porodica ima egzistenciju. Ovakvi primjeri nam daju pravo da vjerujemo da će Bošnjaci u svom Podrinju opet biti većina i da ih ničije riječi neće uplašiti i odvratiti od njihove očevine.
Autor: Magazin Stav
