Piše: Yasin Aktay / Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Samilost (saosjećanje) nije samo vrlina, već je istovremeno i osjećaj, i to jedan od najistaknutijih osjećaja unutar ljudskog bića koji održava svijet i čini ga postojanim. Minimalni stepen samilosti i saosjećanja koju ljudi pokazuju prema svojoj rodbini, sprječava ljude da postanu vukovi koji se međusobno izjedaju.
Međutim, ponekad se dogodi da minimalna razina tog osjećaja padne prenisko ili pak dosegne visok stepen u zajednici. Saosjećanje i samilost koje ljudi pokazuju samo prema svojoj rodbini i onima sa kojima su povezani krvnom, rasnom, vjerskom, ili nekom drugom vezom, ne dodaje ništa na njihovu ljudskost, jer sva stvorenja to isto čine kroz osjećaj rodbinske, odnosno krvne povezanosti.
Suština ljudskosti je u tome da možemo svoje srce napuniti saosjećanjem i samilošću i prema onima sa kojima nismo povezani rodbinskom vezom, da smo u stanju da saosjećamo sa svakim čovjekom, sa svakim stvorenjem, sa kompletnom prirodom, svjesni da su sva stvorenja pod okriljem Allahove milosti.
Spominje se da je Ibrahim, a.s., koji je bio poznat po gostoprimstvu, bio iznenađen što je jedan njegov gost počeo jesti hranu a nije spomenuo Allahovo ime, pa mu je htio uskratiti gostoprimstvo, ali ga je Allah upozorio, objavivši mu: ”Mi mu nismo uskratili opskrbu otkako se rodio, bez obzira da li je spomenuo Allaha prije jela ili nije, pa zar ti želiš protuuslugu za hranu kojom si ga počastio?” Kaže se da je Ibrahim, a.s., nakon ovog upozorenja, bio poznat po tome što je ugošćavao ljude i postavljao sofru sa hranom svim gostima bez izuzetka.
Nije nikakva tajna da su mnogobrojni problemi i krize u društvu otkrili da danas postoji veliki problem nepravde u svijetu. Zbog toga svi naglasak stavljaju na pravdu, što pravdu čini izrazom koji ima snažno mjesto u političkom diskursu. Nejednakost u prihodima, jednake mogućnosti, participacija, sudstvo i raspodjela radnih mjesta prema sposobnosti, stručnosti i odgovornosti, i mnogi drugi problemi prisutni su u savremenom društvu.
Mnoštvo zuluma i nepravde kojoj svjedočimo na raznim poljima, a koja je dostigla takav nivo da potresa cijeli svijet, dovelo je do toga da je pravda glavni predmet i glavna tema političkog diskursa. Traganje za pravdom pretvorilo se u čarobnu riječ za sve probleme sa kojima se ljudi suočavaju, a nakon nekog vremena svi ti pojmovi počinju doživljavati istu konačnu sudbinu: pretvaraju se u idole.
Glavni razlog gubitka pojma ”pravda” je njegova važnost (težina) i shvatanje njegovog osnovnog značenja na način pretvaranja tog pojma u svojevrsnog idola (kumira), te zanemarivanje njegove veze sa milosrđem. Proces vraćanja pravde, čiji je temelj dobrano pokvaren, na njezino prirodno mjesto, težak je i zahtjevan posao. To je mjesto koje nas iznova podstiče da razmišljamo o načelu koje se ”protivi nasilju šta god da se dogodi”.
A kad je riječ o samilosti i strogosti onda treba kazati da, iako se radi o suprotnostima, svaka od njih predstavlja nužni element na kojem se temelji pravda. Naime, pravda se ne postiže bez samilosti, niti se ostvaruje bez strogosti.
Ne može postojati mehanizam uspostave pravde bez kaznenih sankcija. Međutim, postoji način istraživanja i preispitivanja strogosti (kazne) kroz vraćanje temeljima pravde, čak i onda kada je ona prekršena, a to je: pomilovanje i odustajanje od kazne. U većini situacija u kojima je pravda zahtijevala strogost, primijećujemo prisutnost zakopane samilosti. Dok se u situacijama u kojima osjećaj samilosti djeluje u svom punom kapacitetu, pravda postiže sama od sebe.
I zbog toga što je vrlo teško očuvati mehanizam pravde u svijetu koji odbacuje i prezire samilost i ne smatra je nužnim osjećajem, vidimo sve veću bol i patnju te sve više nepravde u svijetu.
Neki savremeni pravnici pokrenuli su raspravu o odnosu samilosti i pravde, dokazujući na vrlo lijep način da se stanje pravde ne može održati samo po sebi bez institucionalnih i zakonskih mjera.
Naprimjer, zakoni kojima se sprečava pojava “nasilja nad ženama” imaju više prednosti nego nedostataka. Čak bi se moglo govoriti o pretjerivanju u iznalaženju pravnih mjera koje će zaštititi ženu od nasilja zlih muškaraca i koje su same po sebi toliko stroge da bi ih trebale odvraćati od pribjegavanja nasilju.
No i pored toga, ipak bilježimo porast kaznenih djela ili incidenata nasilja paralelno i proporcionalno ovim zakonskim mjerama. Zar onda ne možemo tražiti uzrok tome u nedostatku samilosti svake strane jedne prema drugoj?
Zar ne postoji mogućnost da su svi ovi procesi i pojave došli kao odgovor na pretvaranje ovih mjera u obliku pravde u idola, nakon što smo zaboravili da je čovjek stvorenje koje posjeduje samilost, saosjećanje i odgovornost prema drugima?!
Nije li to također pitanje o kojem treba razmišljati?!
