Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić
U svom djelu El-Mustatraf fi kulli fennin mustazraf, imam Šihabuddin Ahmed el-Ebšihi prenosi zanimljivu zgodu iz života pravednog halife Omera ibn Abdul-Aziza. Naime, kada mu je povjeren emanet hilafeta, izaslanstva iz svih krajeva počela su pristizati da mu iskažu poslušnost i čestitaju mu na izboru. Među njima se našlo i izaslanstvo iz Hidžaza. Dok ih je halifa primao, njegov pogled zastade na jednom dječaku koji je pokazao želju da se obrati prisutnima, iako je imao svega dvanaest godina.
Kada je dječak ustao da govori, halifa Omer ibn Abdul-Aziz mu reče: ”Neka govori onaj koji je stariji od tebe, jer on ima veće pravo na riječ.”
Dječak mu na to odgovori smireno i mudro: ”Vladaru pravovjernih, da je stvar onako kako ti kažeš, tada bi i u ovom vijeću bilo onih koji su preči od tebe da govore.”
Halifa se nasmiješio njegovim riječima i rekao: ”Istinu si rekao. Govori, sinko!”
Tada dječak reče: ”Vladaru pravovjernih, došli smo ti iz zemlje koja zahvaljuje Allahu što nam te je podario. Nismo došli ni iz želje, ni iz straha. Ne iz želje, jer smo zahvaljujući tvojoj pravdi sigurni u svojim domovima. Ne iz straha, jer smo sigurni od tvoje nepravde. Mi smo izaslanstvo zahvalnosti i mira.”
Zadivljen njegovom pronicljivošću, Omer ibn Abdul-Aziz mu reče: ”Posavjetuj me.”
Dječak reče: ”Vladaru pravovjernih, neki ljudi budu obmanuti Allahovom blagošću i pohvalama koje im ljudi upućuju. Zato nemoj biti među onima koje zavara Allahova blagost i ljudska hvala, pa da ti noga posklizne i da se nađeš među onima o kojima Allah kaže: ‘I ne budite kao oni koji govore: ”Slušamo” – a ne slušaju.’ (El-Enfal, 21.).”
U ovoj priči i kratkom dijalogu između vladara i dječaka sabrana je sva filozofija odgovornosti i ono što mnogi ne nauče za cijeli život – da vlast obavezuje, a istina uzdiže, ma iz čijih usta dolazila.
U riječima halife Omera ibn Abdul-Aziza: ”Neka govori onaj koji je stariji od tebe, jer je on preči da govori,” čujemo odjek poštovanja prema redu, iskustvu i godinama.
Ali dječakov odgovor je lekcija o suštini mudrosti. Jer mudrost ne stanuje uvijek u godinama, nego u srcu koje razumije i duši prosvijetljenoj svjetlom spoznaje i imana.
Halifa je to odmah prepoznao i rekao dječaku: ”Istinu si rekao, govori!” To je trenutak u kojem vlast poginje glavu pred istinom.
A kada je dječak progovorio, svaka njegova riječ bila je vrjednija od zlata. To nije bio govor podanika, već govor slobodnog čovjeka – glas naroda koji zna da se pravda ne mjeri strahom od vladara, nego sigurnošću od njegove nepravde.
U tim riječima sadržana je suština islamskog shvatanja vlasti: vladar nije gospodar naroda, već njegov sluga; vlast nije privilegija, već odgovornost.
Zatim je uslijedio dječakov savjet halifi Omeru ibn Abdul-Azizu, u kojem su sabrane sve moralne opasnosti vlasti i slave: samozadovoljstvo, iluzija sigurnosti i lažni osjećaj dobrote i vrijednosti koji se hrani pohvalama ljudi.
Isto to svjetlo mudrosti zaiskrilo je i u jednoj drugoj zgodi, zabilježenoj u vrijeme hilafeta Hišama ibn Abdul-Melika. Kada je suša poharala pustinju, beduini su došli da zatraže pomoć, ali su se svi bojali da mu se obrate. Među njima je bio i šesnaestogodišnji mladić, Dervas ibn Habib, ogrnut grubim ogrtačem i s jednom pletenicom. Pogled halife Hišama pao je na njega, pa je rekao svome vrataru: ”Izgleda da svako može ući kod mene, čak i djeca!”
Tada Dervas ustade i reče: ”Vladaru pravovjernih, govor ima svoj uvod i zaključke, a ono što se krije u njegovom zaključku ne može se znati dok se ne iznese njegov uvod. Ako mi vođa pravovjernih dopusti da ga iznesem, ja ću to učiniti.”
Hišam, zadivljen njegovom mudrošću, reče: ”Iznesi, neka te Allah blagoslovi!”
Dervas tada progovori riječima koje su odzvanjale kao presuda savjesti: ”Vladaru pravovjernih, pogodile su nas tri sušne godine: prva je istopila salo, druga je pojela meso, a treća je zdrobila kosti. A u vašim rukama ima viška imetka. Ako taj imetak pripada Allahu, podijelite ga Njegovim robovima; ako pripada njima, zašto ga uskraćujete njegovim vlasnicima; a ako pripada vama, udijelite ga na Allahovom putu, jer Allah nagrađuje one koji udjeljuju.”
Hišam je, ganut, rekao: ”Mladić nam nije ostavio opravdanje ni u jednoj od ove tri mogućnosti.”
Zatim je naredio da se beduinima podijeli sto hiljada zlatnih dinara, a Dervasu darovao sto hiljada srebrnih dirhema. Kad ga je upitao ima li kakvu ličnu potrebu, Dervas je odgovorio:
”Nemam lične potrebe koja bi bila odvojena od potreba svih muslimana.”
Tako su, u dvije različite epohe, dvojica mladića, jedan od dvanaest, a drugi od šesnaest godina, pokazala ono što mnogi moćnici ne spoznaju ni u dubokoj starosti: da istinska snaga vlasti nije u bogatstvu ni sili, već u spremnosti da čuje istinu.
Omer ibn Abdul-Aziz, poznat po svojoj pravednosti, ponizno je primio savjet djeteta; Hišam ibn Abdul-Melik, unatoč raskoši i moći, nije mogao a da ne poklekne pred mudrošću mladića iz pustinje.
U oba prizora susreću se dvije vrline bez kojih nijedno društvo ne može opstati – poniznost moćnog i hrabrost onoga koji nema ništa osim istine. Kada vlast zna da sluša, a ljudi se ne boje govoriti, tada društvo napreduje, a civilizacija se uzdiže iznad tame sebičnosti i oholosti.
Pouka ovih priča ne pripada prošlosti; one odzvanjaju i danas, u vremenu kada oholost, samoljublje i nepravda guše savjest, kada su vladari i moćnici izgubili sposobnost da čuju, a istinoljubivi glasovi postali rijetki, tihi i skupi.
