Piše: Semir Imamović
Već neko vrijeme internetom kruži predaja, navodno hadis, o šefatu (zauzimanju) Kur'ana u kaburu za one koji su ga, dok su bili na dunjaluku, često učili i družili se sa njim. Naime, u bosanskom prijevodu te predaje stoji da “kada čovjek umre i njegova rodbina bude zauzeta pokopom, iznad njegove glave stane jedan čovjek lijepa izgleda. Kada umrlog zakopaju, taj čovjek dođe između zemlje i prsa umrlog. Poslije dženaze, svi ljudi se vrate kući, a dva meleka, Munkir i Nekir, dođu do kabura i pokušaju da udalje tog čovjeka, kako bi mogli ispitivati umrlog o njegovoj vjeri u samoći. Ali taj čovjek lijepa izgleda kaže: “On je moj saputnik, moj prijatelj. Ja ga neću ostaviti samog niukom slučaju. Ako ste poslani da ga ispitate, radite svoj posao. Ja ga ne mogu ostaviti sve dok ga ne predam u Džennet.” Nakon toga on se okrene svom umrlom drugu i kaže: “Ja sam Kur'an kojeg si učio, nekad glasno a nekad tiho. Ne brini. Nakon što te Munkir i Nekir ispitaju nećeš imati nikakve tuge.” Kad se ispitivanje završi ovaj lijepi čovjek će sa El-Meleu (džennetskim melekima) za njega u Džennetu prirediti postelju od svile ispunjenu mirisom miska. Resulullah s.a.v.s je rekao: “Na dan suda, pred Allahom, ni jedan zauzimač neće imati veći status od statusa Kur'ana, ni Poslanik ni meleki.” Prema navodima prevodioca, ovu predaju je zabilježio Buharija. Svima onima do kojih dođe ova predaja, prevodilac savjetuje da je proslijede što većem broju ljudi, jer je to u skladu sa Poslanikovom preporukom: “Proslijedite znanje od mene čak i ako je to samo jedna riječ.” (Vjerovatno je mislio na hadis: ”Prenesite od mene, pa makar jedan ajet.”) Namjerno sam na početku rekao ”predaja” a ne hadis, jer ne postoji sahih (autentičan, vjerodostojan) niti hasen (dobar) hadis ovakvog metna (teksta, sadržaja), a pogotovo ne u Buharijinoj zbirci hadisa. Jedina zbirka u kojoj je spomenuta ova predaja, i to da bi se ukazalo na njenu apokrifnost, je ”Zbirka izmišljenih hadisa”/”El-Mevdu'at”, od Ibnul-Dževzija i Es-Sujutija (Orginalni naziv Sujutijevog djela o izmišljenim hadisima je El-Lealiu-l-masnua’ fi-l-ehadisil-mekzube). Nakon što je naveo ovu predaju, Ibnul-Dževzi konstatuje: ”Predaju je u nešto proširenijoj formi od ove prenio ‘Ukajli od Ibrahima ibn Muhameda, a on od ‘Amra ibn Merzuka, a Merzuk od Davuda. Ne postoji vjerodostojan hadis koji na ovaj način govori o zauzimanju Kur'ana za umrlu osobu.” Zatim navodi riječi Jahje ibn Mei'na o Davudu et-Tafaviju, jednom od prenosilaca: ”Davud et-Tafavi, od kojeg je prenešen ovaj hadis, je kao prenosilac, beznačajan”, i riječi ‘Ukajlija: ”Hadis je apokrifan i nema nikakvog utemeljenja, a u njegovom lancu je i El-Kudejmi, koji je bio nadaleko poznat po izmišljanju hadisa.” (Tenzihu-š-šeri'atil-merfu'a ‘anil ehadisi-š-eni'ati-l-mekzube, 1/291.; El-Lealiu-l-masnua’ fi-l-ehadisil-mekzube, 1/219.). Kako se moglo desiti da prevodilac, čija namjera je vjerovatno bila plemenita, ovu predaju, koja kako smo mogli vidjeti iz govora najvećih hadiskih autoriteta, nema utemeljenja u vjerodostojnoj tradiciji, pripiše Poslaniku, sallallahu ‘alejhi ve sellem, i uz to je referira na zbirku hadisa sa najvišim rangom vjerodostojnosti, Buharijin Sahih? Njegov postupak nas i ne čudi toliko, obzirom da je ova predaja u ništa manjim razmjerama eksploatisana i na arapskim internetskim portalima i forumima, odakle ju je naš prevodilac vjerovatno i ”pokupio”, unatoč upozorenju velikog broja eminentnih islamskih učenjaka, koji su ukazali na njenu apokrifnost, koliko nas čudi njeno masovno nekritičko prihvatanje i distribuiranje putem društvenih mreža, a posebno Facebooka. Elementarna je činjenica, koju bi morao poznavati svako ko se želi baviti islamskom da'vom, podsticanjem drugih na činjenje dobra i na kraju distribuiranjem korisnih vjerskih sadržaja putem savremenih sredstava komuniciranja, da sadržaj distribuiranog materijala mora biti vjerodostojan i usaglašen sa osnovnim doktrinarnim, pravnim i etičkim principima islamskog učenja, jer u suprotnom, umjesto dobrog djela, oni koji šire neprovjeren i neutemljen materijal, čine grijeh prema Allahu i nanose ogromnu štetu sebi, drugim muslimanima i islamu. Sebi čine štetu tako što se, svjesno ili nesvjesno, svrstavaju u skupinu ljudi za koje je Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, rekao: ”Ko na mene namjerno slaže, neka sebi pripremi mjesto u vatri”, muslimanima tako što im daju pogrešne informacije i smjernice u vjeri, i tako ih navode na krivi put, a islamu tako što skrnave njegovu nepatvorenost, izvornost i autentičnost. Obaveza je svakog muslimana i muslimanke da budu oprezni u prenošenju i prihvatanju informacija o vjeri, a pogotovo onih koje pripadaju domenu ”fadailul-e'amal” (posebno vrjednovanih djela), jer se upravo za tu oblast veže najveći broj apokrifnih hadisa (ko uradi to i to, nagrada mu je takva). Allah najbolje zna!
( Ne)Namjerna laž
Poslanikove, sallallahu ‘alejhi ve sellem, riječi ”namjerno slaže”, nikako ne znače da je nenamjerna laž na Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, dozvoljena, i da onaj koji to radi nije grješan, jer je govor o i u ime vjere bez znanja, u osnovi, zabranjen i ubraja se među najteže grijehe, zajedno sa širkom, bagjom (nepravdom) i fahišom (tajnim i javnim razvratom), što potvrđuje sljedeći ajet: ”Reci: ‘Moj Gospodar samo zabranjuje razvratne stvari, vidljive i tajne, grijeh, i bespravno nasilje, i da Allahu pridružujete ono o čemu On nikakvog dokaza nije objavio, i da o Allahu govorite ono što ne znate.’ ” (prijevod značenja El-E'araf, 33.). Zašto uopće posezati za apokrifnim, slabim i neprovjerenim predanjima, pored tolikog broja vjerodostojnih hadisa koji podstiču na učenje i pamćenje Kur'ana, prisustvovanje skupovima na kojima se uči i proučava Kur'an i druženje sa nosiocima Kur'ana, kao što su riječi Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem: ”Učite i čitajte Kur'an, jer će se on, na Sudnjem danu, zauzimati za one koji su ga učili i čitali.” (Muslim). ”Učaču Kur'ana bit će rečeno na Sudnjem danu: uči razgovjetno, kao što si to činio na dunjaluku, i penji se stepen po stepen. Tvoj stepen u Džennetu je kod zadnjeg ajeta kojeg proučiš.” (Ahmed, Tirmizi, Ebu-Davud, a vjerodostojnim su ga ocijenili El-Albani i Šua'jb el-Arnaut). Doista, šta je to još potrebno čovjeku, pored ova dva velika dobra i ove dvije izuzetne privilegije – zauzimanja (šefata) Kur'ana za njega i postizanja visokih deredža u Džennetu, shodno broju naučenih kur'anskih ajeta – da bi se u njegovom srcu upalila iskra ljubavi i čežnje za Kur'anom?
