Iz recenzije: Prof. dr. Šefik Kurdić, redovni profesor hadisa i hadiskih znanosti / prof. dr. Safvet Halilović, redovni profesor tefsira i kur’anske antropologije
Od dolaska islama na ove prostore u drugoj polovici 15. stoljeća (zvanično, od 1463. godine) muslimani Bosne i Hercegovine su pripadnici ehli-sunneta vel-džemata, pravca koji je utemeljen na praksi posljednjeg Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, njegove časne porodice – ehlul-bejta, njegovih drugova – ashaba i njihovih sljedbenika, koji su tokom povijesti uvijek predstavljali ogromnu većinu pripadnika muslimanske zajednice. U isto vrijeme, muslimani naših prostora su i sljedbenici jednog od najstarijih mezheba – pravnih škola, koji su nastali u islamu, a to je hanefijski mezheb. Dakle, već duže od pola milenija muslimani ovih prostora imaju svoju islamsku tradiciju i, upravo zbog toga, svako sektaško djelovanje u Bosni i Hercegovini, nakon više od petstogodišnjeg postojanja islama na principima ehli-sunneta vel-džemata, uzrokuje pometnju i stvara nered među muslimanima ovih prostora, pa je zbog toga neprihvatljivo. Međutim, i pored navedenih činjenica, evidentno je da posljednjih godina u našoj lijepoj domovini djeluju protagonisti raznih sljedbi i učenja koja su strana vjerskoj tradiciji ovdašnjih muslimana. Među tim misionarima, koji sire sektaška učenja, naročito su aktivni šiije, koji imaju zamašan broj svojih aktivista i cijeli niz institucija: oni posjeduju fondacije (Mulla Sadra nije jedinaǃ), škole (predškolski uzrast, zatim osnovnu i srednju školu), izdaju časopise, knjige, imaju televizijske i radio emisije, organiziraju razne vjerske manifestacije povodom šiijskih blagdana, imaju naučnoistraživački institut i niz aktivista koji rade na tihom promoviranju šiijskog učenja.
Dakle, u potpunosti se zanemaruje činjenica da muslimani ovih prostora nikada nisu bili šiije, već su konstantno, cijelo vrijeme od dolaska islama pa sve do danas, bili pripadnici ehli-sunneta vel-džemata, pravca utemeljenog na Kur’anu, vjerodostojnom sunnetu Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i idžmau – konsenzusu islamskih učenjaka. Promoviranjem šiijskog, ili bilo kojeg drugog sektaškog učenja na ovim prostorima, stvara se pometnja i sije smutnja među muslimanskom populacijom. Među posebno zabrinjavajućim djelatnostima šiijskog misionarstva na ovim prostorima jeste izdavanje knjiga i publikacija, kao i video uradaka, u kojima se atakuje na ashabe i druge islamske autoritete iz reda sunijske uleme, čime se direktno nasrće na islamske konstante muslimana ovog podneblja. Također, šiijski misionari i aktivisti nastoje da iskoriste svaku priliku kako bi opravdali svoja naučavanja i devalvirali sunijsku argumentaciju.
U tom pogledu, događaj u oazi Humm, poznat kao hadis Gadiri-humm, prilikom povratka Allahovog Poslanika sa Oproštajnog hadža, šiijama je poslužio kao jedan od krunskih i najjačih argumenata o tome da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, tom prilikom, navodno imenovao hazreti Aliju, radijallahu anhu, za svoga nasljednika i halifu. Naravno, šiije se u ovoj situaciji ne libe da kažu da je taj događaj prenesen i u knjigama koje su prihvaćene od sunijske uleme, poput poznatih hadiskih zbirki (suneni, sahihi, mudžemi i dr.), iako je poznato da šiije i njihova ulema ne prihvataju ovu literaturu kao validan izvor u prenošenju onoga što je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, govorio i radio.
Događaj u oazi Humm (Gadiri-humm) zaista se desio, ali ne onako kako to šiije interpretiraju. Ono što se desilo na tom mjestu preneseno je, putem relevantnih predajnih lanaca (seneda), u vjerodostojnim hadiskim zbirkama. Dakle, nije sporan događaj, već ono što šiije žele dokazati, a to je imenovanje hazreti Alije za nasljednika i halifu. Zašto bi Allahov Poslanik nakon Oproštajnog hadža, na kojem se susreo sa više od stotinu dvadeset hiljada muslimana i muslimanki, kada je održao svoj poznati govor i kada mu je objavljen ajet o upotpunjenju vjere (“El-jevme ekmeltu lekum dinekum… – Danas sam vam upotpunio vašu vjeru…”), dakle, zašto bi tako važnu stvar, kao što je imenovanje nasljednika, ostavljao za kasnije, i zašto to nije saopćio na Arefatu, na Oproštajnom hadžu ukoliko mu je to već, kao što tvrde šiije, naređeno putem Objave? A tamo su svi bili prisutni i svi su dobro čuli šta on govori. Naravno, u Poslanikovom govoru na Arefatu nijednom riječju nije spomenut onaj ko će ga naslijediti nakon njegove smrti. Zbog toga šiije i ne pokušavaju navodni dokaz o imenovanju nasljednika vezati za Oproštajni hadž, već tendenciozno i mimo pravila hadiske znanosti i metodologije razumijevanja hadisa interpretiraju događaj u Gadiri-hummu, kako bi pomogli svoje učenje o imenovanju hazreti Alije, radijallahu anhu, za nasljednika Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. I, doista, uopće ne bi bilo potrebno baviti se odgovorom na takva šiijska shvatanja da ih oni drže u krugu svojih sljedbenika, ali je problem to što današnje šiije vode agresivnu kampanju i raznim podvalama pokušavaju obmanuti sunije, pa, kao usput, kažu da se i u sunijskim izvorima nalazi potvrda šiijskog učenja. Izvrtanje činjenica i tendenciozno tumačenje određenih historijskih dešavanja s ciljem podupiranja zablude je nedopustivo, pa je upravo zbog toga ova knjiga autora Taririja iznimno važna. U njoj se, na osnovama relevantne historijske i hadiske literature, dolazi do validnih saznanja o tome šta se, zapravo, desilo u oazi Humm, prilikom Poslanikovog povratka s Oproštajnog hadža. Ovom prilikom želimo naglasiti neke važne činjenice, o kojima se govori na stranicama ove knjige.
Iz recenzije: Prof. dr. Muharem Štulanović, redovni profesor na Islamskom pedagoškom fakultetu u Bihaću
Kroz izvrstan, tečan prijevod, nižu se definitivni, kategorični dokazi – trideset devet argumenata koji nepobitno razotkrivaju šiijske neistine i izmišljotine i učvršćuju vjerovanje u istinost nepatvorenog islama i islamskog ummeta. Svaki od tih dokaza dovoljan je da se razluči istina od neistine, ali u nezasitoj ljubavi prema islamu, Uzvišenom Stvoritelju i Njegovom miljeniku Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, potom njegovoj porodici, ehlul-bejtu, njegovom miljeniku, amidžiću i zetu Aliji i njegovim ashabima, radijallahu anhum, autor reda nisku bisernih argumenata, pa kad god jedan elaborira i njime potpuno učvrsti uvjerenje u istinu, dođe drugi pa ga dodatno potvrdi, i tako sve do trideset devetog argumenta, a od šiijskih izmišljotina i potvora nije ostalo ništa što može odgovarati istini i raspršilo se u sudaru sa njom kao pjena na morskim valovima kada udari u kamen.
Šiijske izmišljotine, potvore i objede kojima pokušavaju da ubace sumnju u kur’anska kazivanja, praksu Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, istinoljubivost i uzoritost generacije ashaba tretirajući ih kao licemjere, kao i u vjerodostojne definitivne, kategoričke predaje o onom što se desilo u Gadiri-hummu, tretirajući to kao “isključivo Poslanikovu oporuku imameta, vođstva, hilafeta i vlasti koja je trebala pripasti Aliji, radijallahu anhu, i njegovim potomcima, Poslanikov zavjet koji je njegov ummet dužan ispoštovati, i upozorenje i prijetnju svima onima koji se budu poigravali s njegovom oporukom i zavjetom, gledanje koje je pitanje vasijeta podiglo na stepen najvećih vjerskih istina i ‘svetog zavjeta’, a ashabe, radijallahu anhum, predstavilo kao ljude koji su, pred Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, obećali i izjavili jedno, tj. Aliji, radijallahu anhu, dali prisegu na vjernost, a onda su, samo osamdeset četiri dana nakon Poslanikove smrti, sve to iznevjerili, prekršili zavjet i izmijenili Poslanikovu oporuku” – sve te izmišljotine i neistine razbijaju se u paramparčad pred neoborivim argumentima koji su izneseni u ovoj knjizi.
Moramo spomenuti ono što često naglašavamo: dvije velike fitne pogađaju islamski svijet, od njegovog nastanka do danas, u različitim oblicima, a sada u aktualnom trenutku prijete njegovom globalnom savremenom uništenju. To su devijantnost haridžizma i šiizma, koje su podijelile i rascijepile islamski svijet od samog njegovog nastanka i početka, a trenutno su najlatentnija opasnost islamu i ehli-sunnetu u vidu neoharidžizma i neošiizma. Ove dvije skupine, bez imalo pretjerivanja, u zadnjim dekadama su razorile ili kumovale uništenju i potpunoj civilizacijskoj devastaciji nekoliko islamskih ehli-sunnetskih država (Afganistan, Irak, Sirija pa i Jemen…), uzrokovali su, direktno ili posredno, njihov vjerski, civilizacijski i ekonomski kolaps, od kojeg će se teško ikada oporaviti, a trenutna su direktna prijetnja Turskoj, zemljama Golfa i posebno Saudijskoj Arabiji.
Bez obzira na geografsku, pa i jezičku i neke druge barijere, ta fitna je prenesena, presađena i u naše društvo, zalijevana pogodnostima koje su donijeli agresorski rat i genocide, kada se desila potpuna otvorenost i nezaštićenost našeg društva, tako da je u takvim uvjetima njihova klica proklijala i već počela davati gorke plodove. Najmanje što bi bosanskohercegovačka ulema i intelektualci trebali uraditi jeste da objasne i skrenu pažnju na ove krajnje opasne izopačenosti kako bi se opasnost mogla izbjeći i društvo spasiti pogubnih posljedica. Problem šiijskog djelovanja na našim prostorima još uvijek nije dovoljno prepoznat kao opasnost u našem ehli-sunnetskom ambijentu, iako smo imali nekoliko jako frustrirajućih vjerskopolitičkih incidenata koje su izazvali. Događanja vezana za djelovanje bosanskih šiija ne iznenađuje samo one koji znaju istinu o njima, kao skrivenim, podmuklim i opasnim neprijateljim ehli-sunnetskih muslimana, koji napadaju onda kada je najteže i najopasnije za islamski ummet, u pokušaju da nametnu svoju iskrivljenu akaidsku i političku ideologiju muslimanskim masama, koje ne smatraju vjernicima jer doktrinu – akidu nisu primili preko njihovih “bezgrješnih imama”. Glavna odlika njihovog djelovanja jeste da skrivaju svoju namjeru od ehli-sunneta kroz tzv. tukju, prikazujući se kao vjernici ehli-sunneta, a prikrivajući svoju istinsku mržnju prema njima. Često nam sugerišu kako je boriti se za svoja ubjeđenja i svoju doktrinu vid ekstremizma i sugerišu nam kako se ne treba biti subjektivan. Upravo suprotno tome, u vjeri si ili subjektivan i to izjaviš u vidu šehadeta ili nemaš vjere.
Islamska zajednica i njeni djelatnici, intelektualci, njene vođe i imami već izvjesno vrijeme pred sobom imaju jasnu situaciju u pogledu neprijateljskog, destruktivnog, protuvjerskog djelovanja iranskih, šiijskih institucija i organizacija i njihovih konvertita u BiH. Zbog toga treba, sa svim svojim kapacitetima, zbog svojih vjernika, da stane na put agresivnom prozelitizmu šiija i kaže: “Ne! Mi imamo svoju vjeru, svoju tradiciju i običaje, svoj mezheb, svoje autentične vjerske izvore i sve to se razlikuje od šiizma.” To treba stalno naglašavati. Oni koji odu i zablude u šiizam, pa vjeruju u nekakve skrivene, bezgrješne imame, da je vrednije otići na kabur i mauzolej nego obaviti osamdeset puta hadž, tući i samopovređivati sebe do krvi, da je to obred vredniji od osamdeset dobrovoljnih hadžskih, smatraju da postojeći Kur’an nije autentičan, da su Buhari i Muslim sakupljali lažne hadise i sl. – moraju znati da nisu i ne mogu biti kao mi, niti su iste ideologije i uvjerenja kao mi. Nismo isti i nismo pripadnici iste ideologije. I na tome trebamo temeljiti svoj odnos prema njima. Zbog toga ovu knjigu, koja je na argumentiran i najbolji mogući način ukazala na temeljnu razliku između muslimana i šiija, objašnjenjem događaja koji je uzrokovao to, ili još bolje koji je sa šiijske strane iskorišten za to, najtoplije preporučujemo svim čitaocima koji se žele na pravom, vjerodostojnom i istinitom izvoru obavijestiti o problemu koji tretira ova knjiga.
AUTOR: Abdulvehhab et-Tariri
NAZIV ORIGINALA: Hadīsu gadīri mea sejjidinā Alijj b. Ebī Tālib alejhisselām fī Gadīri-humm
حَدِيثُ غَدِيرِ مَعَ سَيِّدِنَ عَلِىِّ بْنِ أَبِ طَالِبٍ عَلَيْهِ السَّلاَمُ فِ غَدِيرِ خُمٍّ
PRIJEVOD SA ARAPSKOG: Mr. Semir Imamović
UREDNICI: Amir Durmić, Adnan Maglić
RECENZENTI: Prof. dr. Muharem Štulanović, Prof. dr. Safvet Halilović i Prof. dr. Šefik Kurdić
