Britanski list ‘Guardian’ objavio je priču o poznatom novinaru Al Jazeere Waelu Dahdouhau, čije ime se našlo u fokusu svjetske javnosti zbog izvještavanja o prvim mjesecima izraelske agresije na pojas Gaze, u kojoj je cionistički zločinački režim ubio brojne članove njegove porodice, uključujući suprugu, unuka i troje njegove djece.
Prva tragedija u Dahdouhovom životu došla je u obliku razarajuće serije zračnih napada koji su pogodili Gazu. Njegova supruga, dvoje djece i unuk poginuli su u eksploziji koja je potresla cijelo područje. Za Dahdouha, koji je godinama bio svjedok smrti drugih ljudi, ovaj gubitak bio je nevjerovatan. “Sve što sam ikada radio bilo je da prenosim vijesti o smrti – ali sada je smrt došla meni”, rekao je tada.
U mrtvačnici, Dahdouh je pronašao tijela svog 15-godišnjeg sina Mahmuda, svoje 7-godišnje kćerke Šam i svoje supruge Amine. Dahdouh je podigao Šam s licem iskrivljenim od boli. Pao je na koljena pored tijela svoje žene i uhvatio je za ruku. Dok je prelazio s tijela na tijelo, ruke stranaca, od kojih su neki bili djeca, pružale su se prema njemu da ga podupru. Kada je kleknuo pored krvavog tijela Mahmuda, ispustio je svoj prvi krik, a zatim izgovorio frazu koja će odjekivati širom arapskog svijeta: “Osvetili su se preko naše djece.”
Njegova profesija, koja ga je učinila poznatim i osigurala da svijet vidi patnje Palestinaca, sada je postala i izvor njegove lične traume. No, unatoč tome, Dahdouh je nastavio s izvještavanjem, koristeći vlastitu bol kao poticaj za još dublje posvećivanje poslu.
U ovom razdoblju tuge i gubitka, Dahdouh je posebno blizak sa svojim najstarijim sinom Hamzom, koji je postao novinar poput svog oca, a Al Jazeera ga je zaposlila i prepoznala kao iznimno perspektivnog člana svoje medijske zajednice. Dahdouh je osjetio olakšanje u Hamzinoj prisutnosti – u njemu je vidio mogućnost da njegov rad bude nastavljen kroz sina. Njih dvojica su radili rame uz rame, pokrivajući iste priče, gledajući iste slike razaranja, a s vremenom, Hamza je preuzeo i neke očevske odgovornosti. „Bilo je u Hamzi nešto posebno“, kazao je Dahdouh, opisujući ga kao „vođu budućnosti porodice Dahdouh“.
Međutim, kako su napadi pojačavali, Al Jazeera je uspjela dobiti povremena odobrenja za evakuaciju članova porodica svojih zaposlenika iz Gaze. Dahdouhu, koji je pretrpio ozbiljne povrede u ruci, pružena je prilika da zajedno sa porodicom napusti Gazu. Hamza je s ocem podijelio sličnu ideju – jedan od njih bi trebao otići s porodicom, dok bi drugi ostao kao novinarski svjedok događaja. „Ako iko treba da ode, to si ti“, kazao je Hamza svom ocu, ali Dahdouh je odlučio drugačije: „Ja ću ostati – ovo je moj dom.“
Tragični gubitak sina Hamze i nepovratna odluka
Dok su čekali na završetak administrativnog procesa za izlazak iz Gaze, Dahdouh i Hamza nastavili su sa svojim poslom. Hamza, smješten u Rafahu, izvještavao je o posljedicama napada oko Kuvajtske bolnice. Tada je, 7. januara, uslijedio telefonski poziv. Dahdouh je dobio vijest da je Hamza teško ranjen u napadu. Kada je stigao na mjesto gdje se napad dogodio i ugledao Hamzino vozilo uništeno u eksploziji, znao je istog trena da je njegov sin mrtav. Otišao je do mrtvačnice i pronašao tijelo svog sina, zadržavajući svoje profesionalno dostojanstvo, kao da je to samo još jedna priča koju mora prenijeti svijetu. “Bio je tako mlad… tako hrabar… sve to izvan mojih ruku”, prošaptao je tada.
Hamzina smrt je za Dahdouha bila konačni udarac. Njegov sin, za kojeg je vjerovao da će nastaviti njegov rad i voditi porodicu, nestao je u trenu.
Tri dana nakon Hamzine smrti, Dahdouh je otišao do graničnog prijelaza u Rafahu sa preostalim članovima porodice. Iako je planirao da ih otprati i vrati se nazad u Gazu, bol zbog Hamzine smrti postajala je sve teža. Shvatio je da porodica sada ima veću potrebu za zaštitom i sigurnošću. U tim trenucima Dahdouh je klanjao istihara namaz, tražeći Božije vođenje u teškoj odluci. Namaz mu je podario osjećaj mira i pomogao u odluci da napusti Gazu sa svojom porodicom. 16. januara prešao je u Egipat i potom se uputio ka Dohi.
U Dohi je Dahdouh predao dužnosti mladim kolegama, uključujući i Ismaila al-Ghoula, koji je preuzeo zadatak izvještavanja s istim žarom kao i Dahdouh, ali nekoliko mjeseci kasnije, i on je poginuo u Gazi. Dahdouh je tu vijest dočekao s gorčinom, prepoznajući sve veću cijenu koju plaćaju palestinski novinari u okruženju rata i nasilja.
Trajni bol i sjećanja u izgnanstvu
Novi život u Dohi bio je daleko od mira koji je Dahdouh priželjkivao za svoju porodicu. U njihovoj kući, među šarenim balonima s natpisom „Baby Girl“ u čast nove unuke Amani, odzvanjali su smijeh i koraci djece. Sobe su bile ispunjene zvukovima, no uprkos tome, Dahdouh je svakodnevno mislio na izgubljene članove porodice. „Hamza je bio miljenik,“ kazao je jednom prilikom, s osmijehom prisjećajući se njegove energije. Mahmoud je bio „neukrotivi dječak“ koji je pohađao Američku školu i sanjao o tome da postane novinar. Najmlađa Sham, njegova „mala vragolanka“, uvijek je bila u centru pažnje.
Svaki razgovor o gubitku vraćao ga je u prošlost, u trenutke kada je porodica još uvijek bila na okupu. Iako je novinarstvo za Dahdouha postalo način preživljavanja, kao štit od vlastite tuge, ono ga je i spriječilo da se suoči s bolom na dubok način. „Pripremao sam se da kažem nešto značajno… ali ništa nije dolazilo,“ opisao je osjećaj kada bi pokušao sumirati gubitak.
Među arhivama Al Jazeere ostao je snimak iz 2016. godine, koji prikazuje Dahdouha i njegove sinove kako se kupaju u moru uz obalu Gaze. Taj snimak, uhvaćen u trenutku sreće, prikazuje Hamzu, Mahmouda i oca kako zajedno zaranjaju u more, oslobođeni stresa i opasnosti koje su ih okruživale. Dahdouh se sjeća te epizode s osmijehom, svjestan da je to bio jedan od rijetkih trenutaka kada su uživali u miru, bez svijesti o prijetnji rata. Taj prizor danas simbolizira svijet koji je za njega sada nepovratno izgubljen.
S tugom, ali i ponosom, Dahdouh nastavlja pričati priče iz Gaze, sada iz daljine. Njegov glas, iako se više ne čuje direktno iz ratom pogođene Gaze, ostaje simbol borbe za pravdu i istinu. “Nisam napustio Gazu zauvijek”, kaže Dahdouh, “ali sada znam da moram prvo zaštititi one koji su živi”.
(Saff/Stav)
