Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Nakon preseljenja Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, na ahiret, muslimanska zajednica našla se pred jednim od najtežih i najosjetljivijih trenutaka svoje rane historije. Taj događaj nije predstavljao samo dubok emotivni gubitak, već je otvorio i pitanje osiguranja kontinuiteta vođstva, reda i političke stabilnosti islamske države.
Ovo pitanje nije doživljavano kao puka borba za vlast, niti kao ideološko ili akaidsko razilaženje, već kao nužna odgovornost prema zajednici i velikom emanetu islama, čije je nošenje povjereno islamskom ummetu radi njegovog očuvanja i prenošenja.
U tom presudnom historijskom trenutku među ashabima je prevladala svijest da opstanak ummeta zavisi od očuvanja jedinstva, a jedinstvo od uspostave legitimne i općeprihvaćene vlasti. Proces izbora halife odvijao se u ambijentu iskrene brige za sudbinu islamske države, u kojem su lične ambicije i uski interesi ustupili mjesto osjećaju kolektivne odgovornosti.
Snaga imana, duboko ukorijenjeno islamsko bratstvo i svijest o zajedničkoj odgovornosti prema vjeri omogućili su da se političke razlike podrede višem cilju, te da opće dobro i jedinstvo zajednice budu stavljeni iznad svakog pojedinačnog stava.
Proces izbora vrhovnog političkog vođstva odvijao se u okvirima šure, dijaloga i međusobnog uvažavanja, bez prisile i nasilja. Uprkos različitim pogledima koji su se prirodno pojavili u tako osjetljivoj situaciji, ashabi su pokazali izuzetnu političku zrelost i sposobnost da razlike u mišljenju podrede višem cilju – očuvanju jedinstva ummeta i stabilnosti države. Na kraju je postignut dogovor koji je prihvaćen kao izraz općeg interesa i zajedničke volje muslimana.
Izbor Ebu Bekra es-Siddika, radijallahu anhu, za halifu pokazao se kao rješenje koje je u potpunosti odgovorilo potrebama tog historijskog trenutka. Njegova ličnost, bliskost s Allahovim Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, moralni autoritet i duboko razumijevanje islama učinili su da njegov izbor bude dočekan s bezrezervnim prihvatanjem.
Prisega (bej'at) koja mu je data bila je rezultat konsenzusa, a ne nametanja, i predstavljala je jasan dokaz da je ummet, vođen iskrenom vjerom, sposoban donijeti ispravne političke odluke u najtežim trenucima.
Izborom prvog halife muslimana nakon smrti Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, otvoreno je novo poglavlje u historiji islama – poglavlje u kojem se jasno definiraju principi političkog vođstva, odgovornosti vlasti i odnosa između vladara i zajednice.
Ti principi bit će jasno artikulirani u prvoj hutbi Ebu Bekra es-Siddika, nakon izbora za halifu, koja predstavlja temeljni politički program rane islamske države i trajni model islamske vlasti zasnovane na pravdi, odgovornosti i bogobojaznosti.
Politički program Ebu Bekra es-Sddika, radijallahu anhu
Prva hutba hazreti Ebu Bekra es-Siddika, radijallahu anhu, nakon preuzimanja hilafeta predstavlja temeljni političko-pravni dokument islamske države. U njoj je izložena cjelovita vizija vlasti koja objedinjuje akaidske principe, moralne vrijednosti i praktične smjernice upravljanja.
Naime, čim je među ashabima izvršena prisega Ebu Bekru es-Siddiku, radijallahu anhu, on je u džamiji Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, održao svoju prvu hutbu u svojstvu halife, u kojoj je rekao: ”O ljudi, postavljen sam nad vama, a nisam najbolji među vama. Ako budem postupao ispravno, pomozite me; a ako pogriješim, ispravite me. Istina je emanet, a laž je izdaja. Slabi među vama je jak kod mene sve dok mu ne vratim njegovo pravo, uz Allahovu pomoć, a jaki među vama je slab kod mene sve dok ne uzmem od njega pravo koje je uzurpirao. Nijedan narod neće ostaviti džihad na Allahovom putu, a da neće biti ponižen; niti će se razvrat raširiti u nekom narodu, a da ga neće zadesiti nesreća. Pokoravajte mi se dok se ja pokoravam Allahu i Njegovom Poslaniku; a ako ne budem pokoran Allahu i Njegovom Poslaniku, tada vam nije obaveza da mi budete pokorni.” (Es-Sujuti, Tarihul-hulefa’, str. 69.)
Ove riječi predstavljaju istinske temelje jednog cjelovitog političkog programa, koji odražava viziju halife Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u upravljanju državom i postavlja osnove pravedne vlasti u islamu. Najvažnije odlike ovog programa mogu se sublimirati kroz sljedeće tematske cjeline:
-Jednakost, poniznost i odgovornost vlasti
Ebu Bekr, radijallahu anhu, je svoju hutbu započeo riječima: ”Postavljen sam nad vama, a nisam najbolji među vama.” Ova kratka rečenica predstavlja jasno saopćenje da je halifa jedan od pripadnika ummeta, kojeg je ummet izabrao svojom voljom, te da nije uzdignut iznad ljudi nikakvom svetošću niti nepogrešivošću.
Ebu Bekrovo isticanje vlastite ljudskosti i nesavršenosti srušilo je svaki oblik političke sakralizacije. Vladar nije nepogrešiv, već odgovoran. Muslimani nisu pasivan subjekt, već aktivni korektiv vlasti. Time je uspostavljen snažan mehanizam protiv tiranije.
Tako je Ebu Bekr od samog početka uspostavio jedno od temeljnih načela islamskog političkog sistema: vladar se vrednuje prema stepenu svoje privrženosti Šerijatu, a Šerijat nije vlasništvo vladara, već zajednička odgovornost cijelog ummeta – u učenju, primjeni i odgovornosti.
-Istina kao temelj pravedne vlasti
Nakon što je skrenuo pažnju na vrijednost jednakosti i poniznosti, hazreti Ebu Bekr je prešao na pojašnjenje prvog uvjeta uspješne vlasti, rekavši: ”Istina je emanet, a laž je izdaja.”
Proglašavanjem istine emanetom a laži izdajom, prvi pravedni halifa muslimana, hazreti Ebu Bekr, je vlast utemeljio na moralnoj odgovornosti. Transparentnost i iskrenost postali su uvjeti opstanka političkog poretka. Kada istina izostane, nestaje nadzor, prava se gube, a vlast se pretvara u polje korupcije i nepravde. Vladar koji je sklon laži vodi svoj narod u moralni sunovrat, kao što je rekao Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: ”Čuvajte se laži, jer laž vodi u razvrat, a razvrat vodi u Džehennem.” (Hadis bilježi imam Muslim)
Kur'an ovu vrijednost dodatno potvrđuje riječima Uzvišenog: ”O vjernici, bojte se Allaha i budite s onima koji su iskreni.” (Et-Tevba, 119.) Ovakvo insistiranje na istini ukazuje na to da vlast u islamu nije puka administrativna funkcija, već moralna obaveza i šerijatska odgovornost utemeljena na emanetu.
-Pravda kao mjerilo legitimiteta
Ebu Bekr, radijallahu anhu, kaže: ”Slabi među vama je jak kod mene sve dok mu ne vratim njegovo pravo, uz Allahovu pomoć, a jaki među vama je slab kod mene sve dok ne uzmem od njega pravo koje je uzurpirao.” Ova izjava sažima filozofiju vlasti u islamu: niko nije iznad zakona i nema mjesta diskriminaciji niti protekciji.
Vladar nije vlasnik moći, već njen izvršilac u službi prava. Identitet vlasti mjeri se njenom spremnošću da štiti potlačene i poziva moćne na odgovornost, bez obzira na njihov položaj ili ugled. Tako je Ebu Bekr postavio jasno načelo: jednakost pred zakonom, bez obzira na društveni status, je neupitni princip. Vladar postoji radi pravde, a ne obrnuto.
-Džihad – garancija dostojanstva ummeta
Ebu Bekr es-Siddik, radijallahu anhu, rekao je: ”Nijedan narod neće ostaviti džihad na Allahovom putu, a da neće biti ponižen.”
Džihad u razumijevanju Ebu Bekra nije samo oružani sukob, već cjelovit sistem zaštite ummeta od agresije, očuvanja njegovih vrijednosti i sprječavanja širenja nepravde. Napuštanje džihada vodi ka poniženju ummeta, jer narodi ne mogu sačuvati svoja postignuća niti zaštititi svoje domovine bez snage kojom se brane. Napuštanje džihada, u tom smislu, ne znači samo vojnu slabost, već gubitak samopoštovanja i političke težine. Njegova odlučna borba protiv otpadništva pokazala je praktičnu primjenu ovog principa i osigurala kontinuitet islamske države.
-Vrijednost morala kao temelja društvene izgradnje
U nastavku svoje hutbe, Ebu Bekr je rekao: ”Neće se razvrat raširiti u nekom narodu, a da taj narod neće zadesiti nesreća.” Ove riječi ukazuju na duboku moralnu dimenziju političkog programa Ebu Bekra, radijallahu anhu, jer on smatra da se društvena izgradnja ne može ostvariti bez čednosti i moralne čistoće, te da širenje razvrata ugrožava stabilnost čitavog društva, a ne samo pojedince.
U islamskoj političkoj misli moral nije privatna stvar pojedinca, već temelj javnog poretka. Društvo koje izgubi moralni kompas ne gubi samo duhovne vrijednosti, već i sigurnost, red i unutarnju koheziju. Zbog toga država u islamu nije odgovorna samo za uspostavljanje pravde, već i za zaštitu općih moralnih vrijednosti koje čuvaju zajednicu od unutarnjeg raspada.
-Pokornost vladaru ograničena je Šerijatom
Ebu Bekr je svoju hutbu završio riječima: ”Pokoravajte mi se dok se ja pokoravam Allahu i Njegovom Poslaniku; a ako se ne budem pokoravao Allahu i Njegovom Poslaniku, nemate obavezu da mi budete poslušni.” Ovo je zlatno pravilo islamskog političkog sistema: nema bezuvjetne poslušnosti vladaru, već je ona ograničena Šerijatom i uvjetovana dobrim djelima.
Poslušnost i pokornost vladaru je nužna za opstanak zajednice i stabilnost vlasti, ali ona ne smije biti sredstvo porobljavanja ljudi niti njihova ušutkivanja. Kada se vladar udalji od Šerijata, prestaje njegova legitimnost u pogledu poslušnosti u grijehu. Na taj način postiže se ravnoteža između potrebe vlasti za redom i disciplinom i prava ummeta da sačuva svoju vjeru i dostojanstvo.
Tako je Ebu Bekr es-Siddik, radijallahu anhu, ponudio primjer hilafeta koji je spojio čistoću akaidskog shvatanja, zrelost političke vizije i praktičnu primjenu zasnovanu na Šerijatu i moralu. Njegova vladavina bila je prirodni nastavak poslaničkog puta i svjetionik kojim su se vodile naredne generacije.
